Priča je već tradicija. Pred svako veliko natjecanje, čak i neovisno o prethodnim dosezima, hrvatska reprezentacija je izvan kruga favorita. Što se u suštini stvari pokazuje i dobrom uvertirom za Vatrene. Kad su bili debitanti u Engleskoj ‘96. nitko ih nije posebno doživljavao kao mogućeg protagonista. Još manje dvije godine kasnije kad se Blaževićeva selekcija jedva domogla prvog Mundijala. Tamo je Hrvatska bila na korak od finala, a uzela je broncu. Ona jest senzacionalno odjeknula u svijetu, ali najviše zato što su Hrvati bili novi na mapi globalnog nogometa i uz obvezni dodatak da “imaju samo 4 milijuna stanovnika”.
Prepoznatljiva ideja
Više od dva desetljeća kasnije Hrvatska je opet “čudo od samo četiri milijuna stanovnika”, po statusu priznata kao vrlo kompetitivna reprezentacija, a što potvrđuju dvije medalje na dva uzastopna Svjetska prvenstva. Ono što je novije u doživljaju svjetske javnosti, to je da Hrvatsku vide kao selekciju koja igra prepoznatljivi tehnički prevladavajući nogomet. Dakle, vatrena priča ne spada u one koje se prilagođavaju trendovima, nego je to prepoznatljiva ideja nogometa. Dosezi zato ovise o kvaliteti pojedine generacije, a posljednja dekada obilježena je liderskom ulogom priznatog svjetskog fenomena Luke Modrića.
Unatoč svemu tome, prognoze Hrvatske za Europsko nogometno prvenstvo 2024. zadržale su “prosjek”. Može biti protagonist ako joj se poklope stvari, ali realno može biti i turnir zaključenja trofejne ere Modrićeve generacije. Tako većina u Europi tretira Vatrene, pa po tradiciji u red favorita gura Francuze, Engleze, pa Portugalce i Španjolce, čak i domaćine Njemačku. Za Hrvatsku se, štoviše, prognozira težak prolaz grupe pored branitelja naslova Italije i jake Španjolske...
Kad je u pitanju Euro, onda je manjak vjere u uspjeh Hrvatske prilično logičan dosadašnjim nastupima. U dosadašnjih šest turnira (nenastupanje 2000. godine) Vatreni su imali četiri prolaska skupine (1996., 2008., 2016., 2021.) i dva ispadanja u skupini (2004., 2012.). Niti jednom nisu uspjeli proći prvu eliminacijsku utakmicu nakon grupe, poraženi su od Njemačke, Turske, Portugala i Španjolske.
Brojni skeptici
Dva puta su pobjednici tih dvoboja (Njemačka i Portugal) potom postali prvaci Europe... Još je zanimljivo da su isti akteri sljedeće nam grupe, Španjolska i Italija, bili suparnici Vatrenih u skupini Eura 2012. u Poljskoj, i obje su reprezentacije stigle do finala, a Španjolci su uzeli drugi uzastopni europski naslov!
Pred skorašnji turnir Eura ima dosta mišljenja inozemnih analitičara da bi Hrvatska mogla zaključiti nastup ispadanjem u skupini, odnosno, neuspješnim zaključenjem tzv. Modrićeve ere. Doduše, talijanski analitičari to izražavaju na drugačiji način, tvrdeći kako se već tri-četiri godine nakon srebra u Rusiji očekuje posrnuće Hrvatske, a ona je stalno “gore” i prkosi svima.
Iskustva sugeriraju da je naša reprezentacija djelovala (naj)uvjerljivije onda kad je tiho i bez velikih fraza odlazila na SP i EP. Kad god se, poglavito u domaćoj javnosti, potencirala “veličina Vatrenih koji su dio najvećih klubova” i pumpala su se očekivanja, epilozi su pokazivali neispunjenost. Ili bolje reći - realnost. Pogotovo to važi za Euro, koji je sigurno jači i za doseg završnice kompliciraniji turnir u odnosu na Mundijal.
Uvjerljiva teza
Prisjetimo li se 1998. i 2018. godine, onda ćemo se lako prisjetiti da su najveći uspjesi Vatrenih došli na turniru na koji su se jedva kvalificirali kroz doigravanje. Isto tako, možemo se brzo sjetiti kako smo na Euro 2021. ispratili Hrvatsku s očekivanjima “to bi moglo napokon biti to”, dakle, da viceprvak svijeta ima moć postati i prvak Europe. Opet smo ispali u prvoj utakmici nakon grupe, s nekoliko bizarnih situacija (Gvardiolova voda, Rebićeve kopačke, taktičke neuvjerljivosti), koje su izazvale val negative u domaćoj javnosti prema izborniku, a koji je, usput, i javno priznao da je puno toga pogriješio. Upravo je godinu i pol kasnije, u smanjenim očekivanjima, Dalićeva hrvatska reprezentacija opet dojmila svijet, došla do polufinala drugi puta u četiri godine i ponovno opet uzela medalju. U Katar nije baš euforično ispraćena u kontekstu očekivanja...
Ono što svijet kazuje o Hrvatskoj je uvjerljivo. Čudo je da zemlja s nepunih četiri milijuna stanovnika ima selekciju koja može biti protagonist velikog turnira i već šest godina iskazuje kontinuitet više razine. Realnost je da hrvatska reprezentacija u tome uspijeva jer ima možda i najjači kult reprezentacije, patriotski naboj i naglašeni borbeni duh da se pokaže svijetu.
Bit će tako sigurno i u Njemačkoj, a rezultat će, naravno, ovisiti o nizu faktora i ključnom “poklapanju”. Neovisno o epilogu, takav doživljaj Hrvatske neće se promijeniti, a najveći kompliment Vatrenima i jest što se svi čude kako još ne posrću. Naprotiv...