‘Nedopustivo je što je Hrvatska prihvatila protiv Albanije. Evo koga je trebalo uvesti kad smo poveli‘

Utakmicu Hrvatske i Albanije za Sportske novosti prokomentirao je Milivoj Bračun:

Bila su to dva lica Hrvatske, neprepoznatljivo u prvom dijelu i osjetno bolje u nastavku. Nakon 135 minuta, nakon tri odigrana poluvremena, eto, Hrvatska se uključila u Euro u drugom poluvremenu dvoboja s Albanijom. Mnogo je toga bilo loše u prvom dijelu utakmice, lutalo se, pogrešni su igrači bili stavljeni u sastav. Današnji se nogomet ne može dobro igrati bez krila, a mi u tih 45 minuta nismo imali krila i nismo koristili prostor na bokovima...

Majer, Kramarić i Petković “sudarali” su se u sredini, gušili su jedan drugoga, nikoga nije bilo na bokovima. Vezni red je također bio bezidejan, nije se nametnuo, ali to je i logično, budući da nisu imali kome gurnuti loptu na krilnu poziciju. Podatak da je prvu dijagonalnu loptu kojom je “okrenuo stranu” Modrić odigrao tek u 75. minuti, dovoljno govori o načinu naše igre.

U nastavku se, ulaskom Pašalića i Sučića, sve promijenilo. Svježa krv uvijek donosi novu energiju, tako je bilo i ovaj put. Pašalić je igrač koji zna igrati na boku, ali voli i utrčati u kazneni prostor, učinio je to u nekoliko navrata i unio je nervozu u albansku obranu. A Budimirov je ulazak definitivno donio Hrvatskoj onaj pravi pritisak. Budimir je igrač koji ulazi u prostor suparničkih srednjih braniča, ruši im geometriju u obrani, ubacuje se iza leđa stopera. Za razliku od Petkovića, koji je bio previše statičan, želio je biti “,mantinela”, a to je bilo nemoguće u situaciji kad su oko njega šestorica-sedmorica igrača.

ANTE CIZMIC Cropix

Vidjelo se kako se Modrić mučio na poziciji “osmice” u prvom dijelu. Kad je bio povučen malo prema natrag u nastavku, s Kovačićem je kudikamo lakše dirigirao našom igrom, imao je više inačica za razvoj naše igre i za distribuciju lopte, lakše je kontrolirao situaciju.

Uz ulazak spomenute trojice igrača, pojačao se i ubrzao protok lopte. Hrvatska je bila kudikamo agresivnija nego u prvom poluvremenu i opet se pokazalo da možemo dobro odigrati kad uđe “voda u uši”. Posve smo zasluženo preokrenuli rezultat, nadigrali smo Albance u drugom poluvremenu i velika je šteta što nismo sačuvali tu pobjedu.

Kad smo poveli, odmah je trebalo uvesti Erlića, iskusnog stopera koji bi učvrstio obranu. Utakmica bi se “zatvorila”, Gvardiol bi otišao na lijevi bok, bili bismo jaki u skok-igri i malo bi prostora ostalo Albaniji za opasne pokušaje, dobili bismo i mirnoću. Na žalost, izbornik je imao neku drugu ideju...

Nadalje, u toj smo završnici prihvatili albansku “divlju igru”, a to je bilo nedopustivo. Nama nije trebala takva “run and gun” igra, vodili smo 2:1 i mirno smo trebali čuvati taj rezultat i čekati kraj. A ušli smo u jurnjavu, kao da smo tražili taj treći gol, a na kraju smo primili drugi. Jednostavno se morao prepoznati trenutak utakmice, nisu naši iskusni igrači smjeli prihvatiti to “divljanje”. Neke su me potankosti podsjetile na onaj bolni poraz protiv Turske na Euru 2008. godine. No, tako je kako jest, sad je pobjeda protiv Italije imperativ. I pod hitno se mora pomladiti momčad...