Nakon dugo vremena, kako to ide nakon neuspjeha, aktualiziralo se pitanje sporosti hrvatske reprezentacije. Činjenica jest da je na ovom Euru vatrena vrsta djelovala tromo, usporeno, što je možda pojačano u dojmu i time što su djelovali bez energije. Uvjerljiv je, međutim, i dojam da Hrvatska nema baš tako spore igrače kako bi se to temeljem viđenog moglo zaključiti.
Složit ćemo se svi da je reprezentacija deficitarna profilima kao što su Williams, Šeško, Embolo, da sad ne spominjemo Mbappea, a to su prodorni, brzi i okomiti napadači. Čim imate takve brzance, a to Španjolska sjajno pokazuje, odmah vam momčad djeluje moćnija i svaki je igrač bitno bolji u polju. Jedan od primjera je Rodri, vrhunski veznjak, ali koji nije brži od naših veznjaka (pogotovo ne od Kovačića), no njegova geometrija igra izvanredno odgovara La Roji, pa on također djeluje visoko učinkovit. Kao u Cityju...
Hrvatska nema strukturiran roster kao Španjolska, a ni kao Manchester City. Hrvatska ima manju bazu selekcije i koristi one potencijale koji su joj na raspolaganju. Priča o tome kako su Hrvati po prirodi spori ili ti, u nogometnom prijevodu, uglavnom "tempaši", stara je koliko i vatrena povijest. I, zanimljivo, kad se postižu dobri rezultati, o tome se ne lamentira toliko odlučno kao kad uslijede neuspjesi. Je li u pitanju neki drugi problem koji onda naglašava činjenicu da nemamo izrazito brze igrače-rakete, kako bi to slikovito kazao Dinamov trener Sergej Jakirović? Pogledajmo malo unatrag...
U vrijeme Brončanih iz 1990. imali smo jednog naglašenog moćnog i prodornog igrača, Alena Bokšića. Njegov dugi i brzi korak je možda ključno nedostajao Ćiri Blaževiću da se domogne finala Mundijala u Francuskoj. No, ako je Hrvatska došla do polufinala i potom medalje, znači da nije bila tako spora kako se moglo čuti u kasnijim godinama "demontaže vrijednosti" te selekcije. Imala je ta momčad Jarnija, koji je bio brz i prodoran po boku. Stanić nije bio brzanac, ali je fizički snažan imao prodornost. Hitrina je krasila i Gorana Vlaovića, eksplozivnost je imao i Boban, kao i Dario Šimić među braničima. Kad se ta grupa na terenu postavila kompaktno i dobro trčala (bila spremna), Hrvatska nije djelovala sporo, naprotiv. Imala je igru koja je kompenzirala manjak "raketa", pogotovo kad nije bilo Bokšića...
U kasnijim erama Hrvatska je imala više prodornih igrača, solidne hitrine, među kojima je, recimo, bio Ivica Olić, Miki Rapaić, među stoperima vrlo hitri Robert Kovač, a motoričan je bio i Pranjić, eksplozivan Eduardo. U red brzih igrača išao je i lijevi bočni Ivan Strinić, kao što je na tom planu veliko pojačanje bila pojava Ivana Perišića 2011. Slažemo se vjerojatno svi da su Srna i Vrsaljko bili solidno motorični za desni bok, kao i Juranović, a ne možemo kazati da sličnu motoričku razinu nemaju Pjaca (ozljede poremetile), Brekalo ili na lijevom boku Gvardiol (moćan i hitar), Sosa. Vlašić i Ivanušec su solidne eksplozivnosti, a da je Kovačić naglašeno igrač promjene ritma, kao i donedavno Modrić, to je svakome koji ih je gledao do ovog Eura sasvim jasno.
Trebamo se podsjetiti da je Hrvatska imala značajno rješenje za te probleme u igri kad je Ante Rebić bio u formi i u dobrom raspoloženju. Vidjelo se to pogotovo na SP-u u Rusiji, gdje je svojom prodornošću i fizičkom moći donosio, uz snažnog Mandžukića, na dubini igre i opasnije prijetnje suparnicima. Rebića je Hrvatska izgubila na prilično jeftin način prije tri ljeta kad je imao tek 27 godina i moguće najbolji nogomet karijere pred sobom. Možda se moglo i drugačije taj slučaj kroz vrijeme razriješiti...
Hrvatska, naravno, ima i jednog igrača koji odskače brzinom, a to je Mislav Oršić. Zanimljivo je to da je Oršić, unatoč toj deficitarnoj hrvatskoj vrlini, pozvan u reprezentaciju tek s 27 godina. I što je još upitnije u kontekstu stalne kuknjave s brzim igračima, Oršić je od 2019. bio 42 puta u zapisniku utakmica Vatrenih, a tek 7 puta starter, 20 puta je ušao s klupe, a 15 utakmica je gledao s klupe. U natjecateljskim utakmicama je došao do brojke 16, ukupno 510, a u prosjeku 32 minute! Zašto Oršić, koji je brzanac, onda nije igrao više u reprezentaciji koja se muči s brzinom i dubinom?
Stvari su složenije za analizirati. Hrvatska, istina je, teško stvara izrazito brze igrače, ali kako ukazuju i gornja imena i praksa, Hrvatska u svakoj generaciji ima dovoljno motoričkih potencijala (i hitrijih igrača) po linijama, s kojima može kako-tako kompenzirati manjak "raketa". To se, uostalom, pokazalo i u "trofejnim" ciklusima Vatrenih. Zašto? Zato jer je igra Hrvatske bila brža, a to nije samo posljedica brzinskih svojstva igrača. Kad momčad igra kompaktno, organizirano, s automatizmima, u sustavu koji odgovara njenim najjačim oružjima, fizički spremna i s energijom, onda ona i bez brzanca može prkositi najjačima.
Da smo imali nekog Williamsa, sasvim sigurno je da bi jaka škvadra iz proteklih šest-sedam godina bila itekako konkurentna za naslov SP-a ili EP-a. Nemamo ga, ali smo zato stigli do velikog i malog finala. Tri glavna oslonca, i u hitrini i brzini igre, Modrić, Perišić, Brozović, ovaj put su bili nespremni za ovu razinu natjecanja. Zato je Hrvatska ostavila dojam sporosti, budući da ostatak momčadi nije mogao kompenzirati izostanak njihove kvalitete.
Sve to samo potvrđuje tezu o važnosti kvalitete igre i bržem promišljanju unutar najoptimalnijeg sustava. Što je zadatak struke, u pronalaženju okvira te igre i kvalitetnom umetanju aktera. Priča je to koja bi trebala biti doktrina kako u reprezentaciji, ali i (pogotovo) u klupskom nogometu, koji glavinja i ne stvara preduvjete da se ti problemi hitrine igre i misli razvijaju, te tako kompenzira čekanje rođenja i generacijskog poklapanja ponekog Hrvata brzanca, odnosno - "rakete". Najlakše je sve svesti pod pitanje genetike...