To što se Hrvatskoj dogodilo na Euru nije se na takav način smjelo zbiti jer već su kvalifikacijske utakmice s Turskom i Walesom ogolile istinu koju ni izbornik, a niti ostali nisu dovoljno ozbiljno shvatili dok se nisu suočili s činjenicom protiv koje se ne može. U Njemačkoj su se podsjetili da u nogometu ne postoji - jučer. Reprezentacija koja je lani bila u zenitu ozljedom Ivana Perišića i zbog još nekih razloga prešla je crvenu crtu...
Osmina finala nije ponudila iznenađenja, a kako je Hrvatska odavno doma htjeli ne htjeli turnir pratimo i kroz specijalnu dioptriju - zašto nas nema? Budući da svi četvrtfinalisti u napadu imaju strijele i munje, na krilima ili čak na devetki, prva se razlika vidi jednostavno i lako. Pisali smo kod objave 26 igrača koje je Zlatko Dalić odlučio voditi na Euru da je to najsporija ekipa na Prvenstvu u ofenzivnom dijelu, a nažalost na tom tragu bila je i po pitanju protoka lopte i igre. To što nude Španjolci moderan je nogomet u odnosu na koji je Hrvatska ovog časa dekadencija.
Na to dolazi i druga golema razlika, izbornici forsiraju mlade igrače, često i tinejdžere, a Dalić ne samo da nije imao tinejdžera u kadru, nego je Martin Baturina, koji ima 21 godinu, igrao svega nekoliko minuta u jednoj utakmici. Svi vjeruju više mladima, a baš Hrvatskoj najviše trebaju.
Nedostaje sedam generacija
Većina nositelja igre u najuspješnijim reprezentacijama ima od 22 do 30 godina, a Hrvatska nije izbacila igrača svjetske ili europske klase od Matea Kovačića koji je 1994. godište sve do Joška Gvardiola koji je 2002. godište. Naši igrači koji imaju od 23. do 29. godina ne igraju u najvećim klubovima, ne osvajaju lige Petice ili Ligu prvaka, a ako netko i ima vrlo dobru sezonu kao Josip Stanišić u Leverkusenu tamo nije član idealne jedanaestorice i nije standardan kod Dalića. Nemamo niti jednoga u najboljim igračkim godinama tko je nositelj igre među Vatrenima. Samo su Livaković i Šutalo bili starteri u sva tri susreta.
Hrvatska je impresivno nudila svjetske i europske klase. Ne ulazeći u meritum tko je gdje, od 1985. godišta i Luke Modrića redom su dolazili 1986. Mario Mandžukić i Vedran Ćorluka, 1988. Ivan Rakitić, 1989. Ivan Perišić i Dejan Lovren, 1991. Andrej Kramarić, 1992. Marcelo Brozović i Šime Vrsaljko i 1994. Mateo Kovačić.
Danas glavni igrači u nacionalnoj vrsti imaju ili preko 30 godina ili su jedva prošli dvadeset. Nedostaje nam sedam generacija na vrhunskoj razini, što je tema daleko šira od rada Zlatka Dalića i njegova stožera. Imamo tu dobrih nogometaša s lijepim ili solidnim karijerama poput Marija Pašalića, Lovre Majera, Nikole Vlašića, Luke Ivanušeca... no dovoljno je znati u kojim klubovima igraju da je jasno kako to nije rang prethodnika iz Barcelone, Juventusa, Liverpoola, Intera... I tako do Gvardiola i Cityja.
Rođeni početkom dvijetisućitih još imaju šansu postati barem europska klasa, ali moraju dodati gas. Zato zazivamo Luku Sučića, Martina Baturinu, pa i još mlađe poput Matkovića, Šotičeka, Stojkovića i svakoga tko se može nametnuti jer trebaju nam novi asovi kad su već oni u najboljim godinama dosad bili samo bolji ili lošiji “prateći vokali”, ne i glavne zvijezde.
No, nije to sve. Znalo se da nemamo Williamsa i Yamala, Mbappea i Thurama, Musialu i Sanea, Leaa, Saku, Gakpa ili Malena... pa je bilo u startu jasno da bi za veliki rezultat Hrvatska u svemu ostalome morala briljirati. A dogodilo se suprotno. Kod svake ekipe koja igra u četvrtfinalu zna se kako napadački igra i tko je prva špica. Bila to klasična ili lažna devetka. Kod nas niti toga nije bilo. Ante Budimir je najveći neiskorišteni potencijal. Da je igra bila organizirana za njega i da je igrao cijele utakmice vjerujemo kako bismo prošli skupinu.
Novi temelji
U tri nastupa imali smo tri različita centarfora. Pa niti Davor Šuker ne bi bio Davor Šuker da ga se vadilo u 56. minuti ili uvodilo u 60. minuti. Nismo imali standardiziran napad kao drugi, ali nismo imali niti obranu. Samim time nije bilo ni prave organizacije igre. Sve su momčadi kompaktne, taktički odgovorne, neke igraju u visokom intenzitetu, neke baš i ne, ali pada malo golova koliko god špice bile eksplozivne i brze. Hrvatska je u tri utakmice primila šest i to je svaki bio zicer nad zicerima.
Osvojili smo tri medalje s ekipom koja je u Rusiji bila vrhunska, a kasnije iako nešto slabija našla je prolaz na svoj način. U međuvremenu postala je još slabija i još starija i palac se okrenuo prema dolje. Od svih snaga i moći ostalo nam je samo držanje lopte, ali sada samo radi držanja lopte, a kad nisi pravi niti sreća te ne prati. Ako izvučemo neke statistike vidimo da smo u donjem dijelu po loptama vraćenima u posjed, da je od četvrtfinalista jedino lošija Nizozemska, da slično vrijedi po dobivenim duelima....
Nastavak Eura je dodatno pokazao da Vatrene treba postaviti na novim temeljima. Po pitanju formacije, stila igre u kojem treba daleko više dinamike, agresije, presinga, ali i imena koja će biti u prvom planu. Pritom valja sačuvati spoj mlađih i starijih, jer iskustva uvijek treba, ali s njim ne valja pretjerivati.