Srceparajuće. Tako se najbolje može opisati ono što su u 98. minuti utakmice Hrvatske i Italije doživjeli hrvatski navijači. Mattia Zaccagni sveo je Hrvatskoj šanse za prolaz na sitne postotke i tako ušutkao do tada raspjevanu Red Bull Arenu.
No, krenimo redom. Nakon “Instagram” navijanja u Berlinu i puno bolje stanje u Hamburgu, dani u Leipzigu podsjetili su na neka stara vremena praćenja reprezentacije. Vremena o kojima se donedavno pisalo kao davno izgubljenima.
Tri dana Leipzig je bio preplavljen morem kockica i hrvatskih navijača. Od jutra do sutra se pjevalo i družilo na glavnom gradskom trgu uz sve najpoznatije i najdraže pjesme. I sve to prošlo je bez ijednog najmanjeg incidenta.
Najveći “grijeh” hrvatskih navijača bilo je nekoliko zapaljenih baklji koje su zabranjene zakonom. No, tu se još jednom iskazala njemačka policija koja nije išla silom provoditi zakon kao mrtvo slovo na papiru, već su shvatili da je to dio navijačkog folklora te bi svaki puta samo lijepo zamolili da se baklje ugase. Kada se netko prema tebi odnosi s poštovanjem, to mu nije teško uzvratiti.
Sve je upotpunjeno predivnim korteom u kojem su desetine tisuće hrvatskih navijača zajednički došli do stadiona. Slika hrvatskih navijača kako marširaju prema stadionu obišla je svijet koji je još jednom vidio koliko Hrvati vole svoju reprezentaciju.
Za razliku od Berlina, u Leipzigu se ludnica s ulica itekako prenijela na stadion. Onoga tko ne zna da je to utakmica Europskog prvenstva, ne bi bilo teško uvjeriti da je Hrvatska domaćin utakmice. Čak i dio iza sjevernog gola namijenjen za talijanske navijače bio je pun onih u hrvatskim dresovima. Minimalno 30 tisuća Hrvata bilo je na Red Bull Areni, a još desetak tisuća je ostalo gledati utakmicu u gradu.
Već sat i pol prije utakmice, tribinama je orilo “Zovi, samo zovi”, a izvedba pjesme “Moja domovina” bila je za naježiti se. Nekoliko minuta prije početka utakmice jedan je navijač u mojoj blizini rekao: “Ovo do sada je bila ludnica, sada slijedi najgorih 90 minuta”. Nažalost, apsolutno je bio u pravu.
Hrvatska još jednom nije bila na potrebnoj razini. U utakmici u kojoj prolaz donosi jedino pobjeda stvorena je jedna i pol prilika. Unatoč tome, Hrvatska je povela i došla na prag prolaska. No, svi na tribinama su odmah nakon pogotka vidjeli što se sprema.
Nema te osobe u hrvatskom dresu koja uvidjevši stanje na terenu nije rekla “Primit ćemo ga sigurno”. Ne treba biti velebni nogometni taktičar za vidjeti da se Hrvatska povukla i nadala kako će nekako preživjeti do posljednjeg sučevog zvižduka. To na kraju nisu uspjeli, a gol je došao u najgorem mogućem trenutku za sve prisutne.
Navijači su u ovih desetak dana prošli tisuće i tisuće kilometara i potrošili tisuće eura. Neki su putovali i po više od 20 sati, promijenili tri prijevozna sredstva, a svi su kao razlog dolaska navodili istu stvar - “Dečki nas trebaju i ako im naš dolazak može barem minimalno pomoći, isplatilo se”.
Oni koji su bili u Berlinu, Hamburgu, Leipzigu i koji bi nastavili pratiti reprezentaciju u idućoj fazi ne traže puno zauzvrat. Traže samo da svi sudionici daju svoj maksimum. Igrači su stvarno dali zadnji atom snage i njihova uplakana lica nakon što je sudac odsvirao kraj govore više od tisuću riječi.
Navijači su svoj dio posla odradili i više nego dobro, ali su na kraju iznevjereni. Ipak, već za tri mjeseca Hrvatska igra novu utakmicu uoči koje se dosta toga ne zna.
Tko će se sve oprostiti? Hoće li igrati Luka Modrić? No, jedno je sigurno. Navijači će ponovno biti tu i dati podršku svojoj reprezentaciji. Ostalo će već nekako doći na svoje...