Finale Europskog prvenstva između Hrvatske i Španjolske za Jutarnji najavljuju dva olimpijska i svjetska prvaka.
VLADO ŠOLA
Finalne utakmice su posebne utakmice. Ne postoje kalkulacije. Nema umora, nema štednje. Ulazi se maksimalno, uz naboj, sve što znaš, sve što umiješ, sve ćeš pokazati i ispucati. U Stockholmu se sastaju dvije najbolje momčadi na turniru, obje su zasluženo ovdje, a mi moramo, prema meni, što prije, odmah, isti tren zaboraviti da smo pobijedili Norvežane. Zaboraviti da nam je cilj bio ulazak u finale. Što prije to zaboraviti i shvatiti da se u nedjelju piše povijest. Ne smiju se dovesti u situaciju da u ponedjeljak shvate u kakvoj su prilici bili. U trenutku kada istrče moraju znati da moraju pobijediti.
Taktičke zamke? Ono što se već pokazalo; moramo paziti na križanje bekova i srednjeg vanjskog. Moramo riješiti taj segment njihovog napada, protiv 5-1 zone, ali sve ostalo “imamo”, mislim da smo zadnju utakmicu protiv njih pokazali kako igrati. Oni također imaju i dosta starijih igrača i to također treba iskoristiti. No da se vratim na Norvešku: ne znam jesu li ljudi primijetili.
Naš Lino Červar ima mu*a do neba, 20 sekundi do kraja, on stavlja “7 na 6”, izrazito riskantno, i to može hrabar trener, a hrabri trener pobjeđuje. Strašno nešto. Zamislite da je lopta ispala, pa razapeli bi ga. Ali on ne mari, igra tako praktički cijeli dvoboj. Strašno. Znate, trener prestaje biti trener kada se boji svojih odluka. A Lino se ne boji svojih odluka. I zato je veliki trener.
GORAN ŠPREM
Prije svega, ova velika utakmica bila je finale prije finala. I gladijatorska pobjeda. Pazite, dvadeset puta se utakmica okreće, vrti, mi pa oni dolazimo u situaciju da je lomimo i prelomimo, a ona se opet vraća u egal i dramu. Čudesan dvoboj, za anale, uz atraktivni rukomet, ljepotu. Jedna utakmica za pamćenje, koja je završila u našu korist.
Nakon Bjelorusije sam kazao da u ovoj momčadi napokon vidim ono nešto, onaj neki “x-faktor” koji je vrijedan velikog rezultata, a dvoboji protiv Njemačke i Norveške dokazali su da imamo pobjednički mentalitet, koji je bitan, pa i presudan u ovakvim dvobojima. Čeka nas finalna, teška utakmica. Ispraznili smo se, to nije sporno, i zato se samo nadam da je ostalo snage.
Jer, u finalu ne boli ništa, u finalu ne smeta ništa, u finalu se ide do kosti, sve do kraja. U nedjelju idemo do kraja. I to na pogon, uz dužno poštovanje svim igračima, našeg kapetana Domagoja Duvnjaka. Bilo je u rukometu takvih igrača, koji su poveli svoje momčadi za ruku i vodili ih do velikih ostvarenja, no njegova motivacija, liderstvo, njegova igra u obrani, napadu, preuzimanje odgovornosti... Da, vidio sam puno igrača, ali da u svim segmentima igre i psihe netko bude na ovoj razini, to spada u znanstvenu fantastiku...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....