IRFAN SMAJLAGIĆ OPISUJE KAKO JE RUKOMETAŠIMA UOČI KOLOSALNOG OBRAČUNA: 'Kad dođeš na tu posljednju stepenicu zaboravljaš sve'

Nakon ovakve utakmice dolaziš do onoga što je draž i prokletstvo sporta. Netko mora pobijediti. Iako u ovom polufinalu Hrvatske i Norveške ne bi pogriješio kad bi obje reprezentacije proglasio pobjednicima. Ali sport je taj koji nudi golemo veselje, ali i isto takvo razočaranje.

Nakon tolike neizvjesnosti zbog koje je ova utakmica ušla u anale, jedina važna je pobjeda. I zato svi involvirani, od najvažnijih igrača do onog posljednjeg na klupi, kompletan stožer, pomoćno osoblje... Ama baš svi zaslužuju čestu peticu. Jer kako nekoga izdvojiti nakon 80 minuta u kojima je svaki detalj bio presudan!? Recimo, Musa ne bi zabio pobjednički gol da mu Karačić nije briljantno dodao loptu. Do toga pak ne bi došlo da Ašanin nije skinuo one sedmerce, koji se ne bi ni pucali da Duvnjak nije zabio odlučujući... Dovoljno je, uostalom, bilo vidjeti veselje naših i golemu tugu Norvežana da bi se dočaralo koliko veliku pobjedu je Hrvatska ostvarila u Stockholmu.

Samo u superlativima

Bila je to borba za medalju, uvijek specifičan susret nakon kojeg se nikome ne bi moglo bilo što prigovoriti i da smo izgubili. Kao što se ne može prigovoriti Norvežanima, koji su kroz dva produžetka također ostavili sve na terenu. S druge strane mi smo dobili veliku satisfakciju.

I zato se sad može govoriti samo u superlativima, nema mjesta bilo kakvoj kritici jer zbog pobjede je u konačnici svaka procjena bila dobra.

Vidjeli smo ono što sam znao i prije polufinala, a to je da nas Sander Sagosen ne može sam dobiti, da i s njegovim fantastičnim doprinosom možemo u finale ako limitiramo ostale. Pogotovo jer smo mi imali doprinos kompletne momčadi, svakog igrača, uključujući one koji su i samo navijali. Dobili smo kvalitetu u svim segmentima zbog pristupa bez kojeg se ne može doći na postolje. Oba krila dala su svoj doprinos, bekovi i pivoti također, zato smo i pobijedili. Stoga ne trebamo tražiti najbolje, već odreda podijeliti “petice”.

U finalu se sve zaboravi

Deset godina smo čekali na ulazak u finale, ali u sportu je najvažnije biti ustrajan te znati iskoristiti prilike. Puno je tu i okolnosti o kojima ovisi rezultat, mora se poklopiti forma, igrači se mijenjaju, a ovaj turnir pokazuje se kao idealan trenutak za našu reprezentaciju. I zato sad treba posao dovršiti! Bila bi velika šteta da ne uzmemo ovo zlato. Nakon svih trauma protiv Njemačke, Španjolske i pogotovo Norveške, ostao bi silni žal ako se ne ode do kraja. Iako neće biti nikakvih pogovora ako istrče i odigraju kao što su napravili u petak. No, tada sumnjam da će nam izmaknuti pobjeda protiv Španjolske.

Ako govorimo o pražnjenju, polufinale je u tom smislu uvijek najgora utakmica jer tu pobjedom osiguravaš medalju, što je primarni cilj na svakom turniru. Pritisak je strahovit, fizička potrošnja također, za većinu igrača ne znaš kako će reagirati jer su možda i prvi put u takvoj situaciji. Međutim, kad dođeš na posljednju stepenicu, u tih 24 sata zaboravljaš sve. Javi se unutarnje zadovoljstvo nakon utakmice, da bi se brzo prebacio na ono što slijedi. I tako dolazimo do najvažnijeg, a to je da se u konačnici pamte samo pobjednici. Igrači moraju biti svjesni da će samo usponom na tron o ovom Europskom prvenstvu, o povijesnoj pobjedi nad Norveškom pričati zauvijek...

Ne sumnjam da tako razmišljaju naši igrači jer su oni na ovom turniru pokazali lice pravih sportaša, onih koje zanima samo pobjeda. Stvar je zapravo vrlo jednostavna. Svi znaju da nikad nismo bili europski prvaci, a jako malo ljudi zna koliko smo puta bili drugi ili treći. I toga su sportaši svjesni.

Finale sa Španjolskom ne gledam iz prizme onog susreta za prvo mjesto u skupini drugog kruga, ali ta utakmica je jedna od onih u kojima smo pokazali da najbolje igramo kad su tenzije najveće. Kao protiv Njemačke i sada Norveške. Pobjede u “trilerima” psihološki jačaju ekipu, igrači sazrijevaju jer takve situacije se moraju proživjeti, nitko te ne može pripremiti na tenzije u završnim sekundama jednog polufinala. Sad svi imaju to iskustvo koje mogu iskoristiti u finalu.

Taktički smo također polufinale odigrali na pravi način, kontrolom napada limitirali njihovu tranziciju, obrambeno bili disciplinirani od početka do kraja. Sve to će nam trebati i protiv Španjolaca jer ne bi bilo dobro ponovo ući u minus jer se u stizanju rezultata igrači puno troše. Ako uspijemo držati egal, mislim da smo psihološki jači od njih. Čak i fizički jer nemojmo zaboraviti da je Španjolska najstarija reprezentacija na turniru. Mi sad imamo iskustvo ovih utakmica do sada, veću energiju igrača s klupe i moramo mirno graditi rezultat, prednost stvarati sustavno, ne dolaziti u kaotične situacije kao u prošloj sa Španjolcima.

Zaslužili su zlato

Ponovimo li izvedbu protiv Norveške, vjerujem da će to biti dovoljno za zlato. Iako ne mogu tvrditi da je Španjolska slabija reprezentacija, njihova pobjeda u polufinalu protiv Slovenije nema tu težinu kao naša.

Ponovit ću i prije finala da je naša velik privilegij taj tercet Duvnjak - Karačić - Cindrić jer nitko drugi nema takva tri srednja vanjska, koji igraju u vrhunskim klubovima i imaju naviku pobjeđivanja, osvajanja trofeja. To na ovom turniru najbolje prezentiraju u reprezentaciji, uz - to se uvijek mora naglasiti - pomoć od ostatka ekipe. S tim da su njih trojica u svakom trenutku u stanju podignuti ostale.

Neka i danas bude tako, ova reprezentacija zaslužila je zlatom zaokružiti veliku priču.