Je li nastup Hrvatske na Euru uspjeh ili neuspjeh? Nacija nikad nije bila toliko podijeljena u ocjeni. Premda bi po Anti Čačiću svi trebali biti oduševljeni i ponosni, jer...
“Svatko tko misli drukčije, pljuje po sebi. Meni je žao tih ljudi, imaju problema sa svojim životom” - rekao je izbornik.
No, evidentno da doživljaji i zaključci nisu ni približno tako jednoznačni. I nakon nekih ranijih prvenstava pojavili su se polemički tonovi, ali jasno je prevladavao plus ili minus, ovaj put čini se da procjena isključivo izvire iz oka promatrača. Iste se činjenice oprečno tumače, zavisno tko iz kojeg rakursa, s kojim motivom, na njih gleda. U Hrvatskoj više ništa nije lišeno subjektivnih stavova interesno obojenih, čak niti je li nogometna reprezentacija na Euru napravila što je trebala i mogla ili nije. Je li se realizirala ili nije.
I dok stručnjaci izvan Hrvatske pretežno ističu kako su Vatreni prosuli golemu šansu da uđu u povijest, domaći treneri, nogometni djelatnici ili novinari pronašli su svaki svoj kriterij za ocjenu, koji njima odgovara. Zagovornici tvrdnje da su Vatreni napravili veliki posao, čak najveći, govore da su Kockasti u skupini igrali najbolji nogomet otkako je hrvatske reprezentacije, a da su s Portugalom odlučivale nijanse. I ispali su od jake momčadi. Pritom su ujedinili narod koji se iz političkih i, dakako, privatnih interesa dovoljno utjecajnih pojedinaca konstantno truje umjetno forsiranim podjelama, na kraju su sami navijači odlučili izbaciti izazivače nereda sa stadiona.
Javni obračuni
No, argumenti za tvrdnju da je Hrvatska u Francuskoj doživjela neuspjeh gotovo su svi isti, samo drukčije interpretirani: imala je modernije igrače nego ikad, asove od kojih su mnogi u najveći klubovima, i za razliku od nekih ranijih prvenstava čak su se tijekom sezone povremeno čuvali da bi bili što svježiji za reprezentaciju, došli su na pripreme odlučniji i orniji da naprave veliki rezultat kakve ih dotad nismo vidjeli, iako su uvijek ozbiljno igrali za nacionalnu vrstu, prošli su skupinu kao prvi, napravili sinergiju s navijačima, i kad su naizgled ispunili sve preduvjete da ih nitko ne zaustavi do finala - pali su već u osmini.
Na istoj razini sa Sjevernom Irskom. Među 16 u Europi, koliko ih je ranijih godina nastupalo u skupinama. Igrači, koji znaju kakva je razlika između onog koji osvoji trofej i poraženog, a kamoli gubitnika na prvoj stubi nokaut faze, rasplakali su se na terenu poput male djece. Nisu se osramotili, štoviše, ali ništa veliko nisu napravili. Upravo zbog kvalitete ekipe neuspjeh je još veći, ističu oni koji su s većom gorčinom od prvospomenutih popratili francuski rasplet.
Svatko za sebe zna koja mu je verzija objektivnija. Izbornik Čačić javno se obračunao sa svima koji ne misle kao on. Čak je Ćiri Blaževiću spočitnuo da je zlatne pretvorio u brončane, i to samo nekoliko dana nakon što je on sa zlatnima - a zašto bi oni iz 1998. bili zlatni, a ovi ne bi - ispao u osmini finala.
Da se ne ponovi
No, Čačić je akter i on brani svoju stranu, za sve ostale koji recenziraju učinke Hrvatske najvažnije je ustanoviti zadovoljava li nas ovo ili želimo bolje. Jer mnoge reprezentacije manjih zemalja kad bi se vratile s velikog natjecanja s ponekom pobjedom dočekalo bi i više od tisuću-dvije ljudi, sretnih što su barem na kratko skrenuli pozornost na njihovu državu. Ali onda bi krenule završne borbe, na teren bi izašli veliki igrači, a njih bi svjetski mediji gurnuli na margine i brzi zaborav. Pričalo bi se o Njemačkoj, Italiji, Francuskoj...
Ako je razina dometa s kojim ćemo se ponositi taj pljesak na startu turnira, onda su Vatreni u Francuskoj sve napravili. I tada je njihov rezultat uspjeh. Međutim, želimo li se istrgnuti iz zone mediokritetstva i ponovno zaigrati kad se trofeji dijele, tko želi dobro Hrvatskoj i vidi je tako visoko, neće tražiti opravdanja zašto se ispalo, nego uzroke koji su doveli da se to dogodi. I da se ne ponovi. Jer utakmicu s Portugalom strateški smo krivo odigrali. Prepustili smo se sreći i sudbini, umjesto da stvar uzmemo u svoje ruke. A imali smo tu kvalitetu, ne i odluku da igramo hrabro. A bez hrabrosti Hrvati nikad ništa ne bi postigli.
Sporo učimo
Jedna od stvari koje bole je što sporo učimo. Ili ne učimo uopće. Jer velika je razlika između onih koji šarmiraju i prvaka. Otuda i dio sukoba u ocjeni o uspjehu ili neuspjehu. Hrvatska nema uvijek mogućnost pucati na vrh, ali postoje situacije koje daju tu šansu. Francuska je bila ta. I prosuta je. Englezi, koji sebe vide velikima, iako danas nisu na razini Hrvatske, sahranili su sve po popisu. Bez okolišanja. Naprosto razlika u percepciji samih sebe.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....