Emisija "Konvoj" na Drugom programu Hrvatskoga radija vozi već 27 godina. Njezina autorica i voditeljica Dubravka Družinec-Ricijaš kroz to je vrijeme, od servisnih informacija vozačima, emisiju dovela do jedne od najpopularnijih u hrvatskom radijskom eteru, čiji su zaštitni znak country glazba, američka cestovna akcijska komedija iz 1978., koju je režirao Sam Peckinpah u kojoj glumi Kris Kristofferson, i istoimena pjesma. U više od 1400 autorskih emisija, zajednička vožnja utorkom traje skoro četiri sata, a u ovim su vremenima najčešće teme nedostatak vozača, plaće i načini plaćanja vozača, odnosi s poslodavcima, kontrolama, kaznama, čekanja na granicama, održavanja cesta, mobitel kao distrakcija, prometnoj (ne)kulturi, kako biti tata na daljinu, prehrana u kabini, zdravstveni problemi... "Konvoj" Drugog programa Hrvatskoga radija je radio u punom smislu te riječi.
S Dubravkom Družinec-Ricijaš razgovarali smo nedugo nakon što je 13. veljače obilježen Svjetski dan radija. A kako je nastao konvoj, naša sugovornica se prisjeća:
- Činilo mi se da bismo najbolje informacije s ceste najbrže mogli dobivati od onih koji su stalno na cesti, ali da su priče iz života profesionalnih vozača zanimljive stalnom slušateljstvu. Oni znaju za sebe reći da su loše plaćeni turisti, jer sve vide na svom putu. I komentiraju. Počinjali smo u vrijeme telefonskih govornica, mobiteli su tek bili u začetku, rijetki su imali onu ‘ciglu‘ u autu. Ljudi su doslovce stajali kraj telefonskih govornica radi uključivanja u našu emisiju.
S vremenom, na četverosatnu emisiju utorkom nisu čekali samo profesionalni vozači, nego se krug slušatelja proširio i na one koji nisu profesionalci na cesti, nije li tako?
- Naravno, pa među slušateljima su i oni koji uopće nisu vozači. Javljaju mi se neki slušatelji koji kažu da su treća generacija bez vozača u obitelji, ali, kako mi je rekla jedna gospođa koja se javila u emisiju, ta emisija govori o životu, u kojoj se živi, i to stvarno. I dobro i loše.
Vaša je emisija najbolji dokaz da je radio kao medij živ i popularan i da će ovakve emisije uvijek imati svoju publiku?
- Nadam se da da. Koliko god se govori da radio kao medij izumire, to mi se ne čini točnim. Možda se način slušanja radija i sam način praćenja radijskih sadržaja mijenja, ali radio i radijsko novinarstvo ne. Osobno volim novinarstvo bez slike, ne volim oslikani radio, kao što ne volim radijsku televizijsku emisiju. Radio će uvijek imati slušateljstvo. Brz je, ne smetamo, uz nas se može raditi i drugi posao. Problem je u godinama koje su ispred nas, govorim sad o jako mladim ljudima, koji već sad nemaju vremena i sve se prate samo putem naslova, sličicu u trajanju od tri do pet sekundi. Radio, barem ovaj moj Drugi, još uvijek ima vremena i za rečenicu i za glazbu, i za informaciju i za razgovor. Za slušatelja, za kojeg i radimo i stvaramo.
Imate mladu i staru publiku, javljaju vam se vozači iz cijele Europe?
- Da, javljaju nam se iz Europe, ali i iz Kanade, Amerike, javljaju nam se naši vozači koji su tamo otišli raditi ili koji žive tamo, koji voze ledenim cestama, koji voze Route 66, pa onda kaže gospodin u emisij: ‘Vremenski se uskladim s ‘Konvojem‘. Žena vozi, a ja slušam.‘ Javljaju nam se iz kamiona diljem svijeta, javljaju se s traktora, s dizalica na baušteli u Njemačkoj, s trajekata prema Ujedinjenom Kraljevstvu, Grčkoj, Italiji.
A njihove fotografije na Facebooku ‘Konvoja‘ su neponovljive, od aurore borealis iz Kanade do ukrašavanja vozila ‘kockicama‘ kad igraju naši, od kuhanja na terenu pa do gluposti koje se u prometu mogu zabilježiti, a uvijek ih netko vidi i snimi. Bili smo u eteru kad se 2007. prevrnula cisterna s gorivom u Palešniku, kad je isteklo više od 18 tisuća litara benzina i plavog dizela, a za izravno uključenje u taj prometni i ekološki incident. Za izravno uključenje u taj prometni i ekološki incident, emisija je emisija je nagrađena Zlatnim perom HND-a.
Pamtim posebno i emisiju kad je bio potres u Petrinji. Kolega ton-majstor Ivan Živko i ja ostali smo u studiju, prenosili sve što se moglo opisati i, uz otvorene telefonske veze, izravno, još nekoliko sati slušali, doznavali i informirali. A neki su u vožnji mislili da im je pukla guma pa im je sve postalo jasno kad im je radio rekao da je bio jak potres. I to je neprocjenjiva uloga i snaga radija.
Imate i neke vozače koji vam se redovito javljaju i to je dio njihova ritma na cesti. Poznajete se, pretpostavljam, samo po glasu?
- Postoje vozači koji će se javiti kad imaju što reći, dodati, podučiti, kritizirati. Nije da se javljaju samo da im prođe vrijeme. Ali, i to "da im brže prođe vrijeme" je isto jedna od uloga radija, zar ne? Ako se govori o nekim zakonskim prijedlozima i rješenjima, pozvani su da se i njihovo iskustvo čuje. I puno je vozača koji žele pomoći drugima, koji ne znaju što ih čeka ili im savjetovati kako se nešto može riješiti u nekoj drugoj zemlji. Oni koji recimo voze po 20 godina u Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, Švicarskoj ili ljudi koji su vozili u Rusiji, u Kuvajtu, svi imaju svoje načine kako se javiti. Zovu, bez obzira na to što nas neki nisu mogli slušati, ali su znali da je emisija u tijeku. I nazovu, jave se. Kao što nazovu i kažu da odlaze voziti i živjeti u neku drugu zemlju, da odlaze kao obitelj s troje djece. I tu nekad nastane tišina u eteru.
Interakcija s vozačima, edukacija, savjeti... Koliko je to od koristi vozačima, ali i drugim slušateljima?
- Puno se toga može riješiti izvan etera. Ne hvalimo se time. Neke se molbe, pitanja, komentari riješe u eteru, neke mailom. Ako se zbog nekog nesporazuma može pomoći, ne da se makne kazna, skine alkohol, to ne, ali ako čovjeku možemo pomoći jer je zapeo u nekim papirima ili je pitao na krivom mjestu ili se žalio pa mu nitko ni ne odgovara, to pitanje proslijedimo kome treba i tako pokušavamo pomoći.
Koje su najčešće teme zbog kojih vam se javljaju vozači? Je li to policija? Primijetio sam da ih dosta zove zbog nje.
- Da, a tu se odmah jave pro i contra razmišljanja, jedni su strogo za, jedni protiv bilo kakvih kontrola. Pa neki kažu, nemate pojma kakva je prometna policija u nekim drugim zemljama. Nema tamo ni razgovora ni dogovora! U eteru pokušavamo "pomiriti" vozače velikih i malih vozila, pješake, bicikliste, motoriste. Jer, svi smo sudionici u prometu. Au u prometu i prometnim temama za svakog od nas ima mjesta. Neki kažu da su postali profesionalni vozači slušajući ‘Konvoj‘.
Imali ste zanimljivu situaciju kad se javio vozač iz Srbije pa rekao da je hrvatska policija super...
- Imate situacija u kojima ne znate biste li se smijali ili rasplakali nad time što ponekad čujete. Nastojim uvijek imati temu koja je okosnica, potka emisije, ali nas ponekad u svojim javljanjima odvedu daleko od te teme. Ako je slušateljima u tom trenutku nešto važno, možete se na trepavice postaviti i nećete vratiti temu koju ste planirali, nego ćete je ostaviti za neki drugi put. Svjetla, ljude nevjerojatno živciraju vozači koji ne razmišljaju o drugim vozačima. Uključi kratka svjetla pa ćeš vidjeti i biti viđen! Također, ljudi nekad ne provjeravaju svoje automobile, koje mogućnosti i prednosti imamo u svojim automobilima. Možda i zato jer godinama vozimo automobile starije od 15 pa i 20 godina i nekad ne koristimo modernije sustave, kad konačno nabavimo novi ili noviji automobil.
Koliko je bitno poznavati prometnu problematiku i koliko to profesionalni vozači cijene i kako nalazite sugovornike?
- Sa sugovornicima iz bilo kojeg područja nemam problema, čak i kad znaju da će biti izloženi pitanjima koja im baš ne idu u prilog. U emisiju dolaze stručnjaci iz ministarstava, zavoda, raznih institucija i fakulteta. Uopće ne znam koji dio života u ‘Konvoju‘ nije pokriven.
Vozačima dajete i zdravstvene savjete. Koje su to teme u posljednje vrijeme u fokusu vaših emisija?
- Nekad je na granicama bilo normalno čekati, danas vozači više ne žele čekati na granicama i najviše im smeta kad se čeka a ne bi se moralo. Ja u emisiju pozivam i psihologa i pshijatra, jer želim savjetovati vozače što mogu napraviti za svoje zdravlje kad čekaju po 12 sati u koloni. Zamislite sebe da čekate negdje 10 sati, i to u kabini. Da ne govorimo o prehrani, kretanju.
Country je zaštitni znak vaše emisije. Ta je glazba ušla u uho svima, ne ubacujete se u glazbene trendove... Puštate li nekad glazbu po željama?
- Country je obojio ovu emisiju kad nije bilo countryja na radiopostajama. Nakon što smo napravili takvu najavu, rekla sam: ajmo nastaviti, i vozači su to prepoznali. O tome je nedavno govorio i glazbeni kritičar Aleksandar Dragaš, jer to su pjesme koje govore o životu, teškom radu, problemima, ali i veselju i rješavanju problema.
Vi ste ljudima sugovornik i pomoć u teškim i sretnim situacijama, i imaju vam se potrebu javiti u emisiju.
- Jedne hladne, snježne zime, više se ne sjećam kad je to bilo, kad se kroz Liku nije vozilo pet-šest dana, otišli smo na teren, organizirali smo jednoj gospođi da se probije do ambulante u Korenici da se tamo porodi, a suprug koji je radio u Njemačkoj doznao je putem emisije da je postao otac. A kad ljudi jedni drugima nešto poručuju, bude tu sjajnih stvari. Najradije se javljaju sa sretnim vijestima, ali nazvat će i kad je netko stradao ili se razbolio. Neki sviraju, imaju svoje bendove, pa dođu svirati u naš studio. Mi kao da se poznajemo.
Imali ste i neobičnih zahtjeva i sretnih ishoda potraga?
- Da, evo u rujnu prošle godine primili smo poruku na Facebook stranici emisije: ‘Molimo pomoć u potrazi za psom! Prijateljičin muž imao je jučer tešku prometnu nesreću na 95. kilometru autoceste A1, između Ogulina i Brinja. S njim je u autu bio pas koji je pobjegao, a navodno je i ozlijeđen. Molim vas, ako prolazite tim krajem i uočite ga, pokušajte ga zadržati i javite nam. Zove se Roki i poprilično je velik, ima 40-ak kilograma. Hvala!‘ I naši su slušatelji reagirali i našli su Rokija. Uz pomoć cestara na "Dalmatini". Evo to je jedan od takvih primjera.
Rekli ste da ste dosta išli na teren. Kako je danas?
- Uglavnom sam u studiju, posebno od epidemije koronavirusa, ali kad postoji potreba, odemo i na teren.
Ima li netko od mlađih kolega interes surađivati s vama, kad jednom odete u mirovinu da nastavi vaš rad?
- Neću govoriti o sadašnjim kolegama da me se krivo ne razumije... Nekada su mladi ljudi, kad su dolazili, htjeli pratiti ili kulturu ili estradu. Danas je popularna politika. Meni se nekako činilo, po mom habitusu, da treba pratiti život, a da on i na cesti. Uostalom, danas u automobilima, u prometnim gužvama provodimo sve više vremena.... Puno nas je u interakciji, bilo da smo vozači, pješaci, romobilisti, biciklisti i da govoreći o prometnim stvarima govorimo o sebi. Što mislimo, kako živimo, tko nam je dežurni krivac. I ono što niste uspjeli nekome reći, a baš ste htjeli reći, završi u ‘Konvoju‘. I ne mogu procijeniti hoće li netko u budućnosti pratiti taj stvarni život koji će se dalje živjeti daleko od "svjetla pozornice".
Kako se promet razvija, tako vi to sve pratite i upućujete sudionike na oprez i toleranciju. Uvijek nastojite razviti konstruktivan razgovor.
- Da, i onda se pojavi filmić na Facebooku gdje kamion nekoliko minuta pretječe drugi kamion, svi drugima žele pokazati da su baš oni u pravu. Ali, možda je dobro čuti i nekog drugog, jer nitko od nas nije uvijek u pravu. Evo, vi ste u pravu kad kažete da mi je cilj pomiriti naše različitosti i u emisiji. Emisija se finišira ponedjekom jer sve što sam pripremila pada u vodu ako se dogodi nešto što ima prioritet, što je važnije, zanimljivije - kaže naša sugovornica.
Za kraj želi istaknuti doprinos prvog glazbenog urednika Tomislava Rižnara, a sada je to već dugi niz godina Robert Krupa, te ton-majstora koji se mijenjaju u emisiji. Sve donedavno značajan doprinos emisiji davala je Jasmina Mednolučanin, neponovljiva moderatorica Facebook stranice ‘Konvoja‘.