Moji prijatelji glumci Ivica Pucar i Alen Šalinović te redatelj serije “Tko te šiša” Igor Šeregi već mjesecima pripremaju odlazak kombijem na Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiju i pritom to skrivaju od mene, samo da me ne bi poveli sa sobom. Cijelo vrijeme znam za njihov plan i čekam kada će mi iskreno, kao svojem prijatelju, reći da idu u Rusiju, a na kraju je stvar, onako usput, procurila. To nije bilo korektno…Nekome tko ti je prijatelj i toliko je s tobom involviran u kazalište i nogomet ne možeš prešutjeti da si organizirao putovanje u Kalinjingrad. Iskreno, ja bih se usudio s njima otići u Rusiju i spavati u kombiju. Kad je ispalo ovako, za kaznu ću im zadati obavezu da mi se redovito javljaju i izvještavaju me kako im je - ljut je Žarko Potočnjak (1946.) na glumce i redatelja. Neodlazak u Rusiju zasjenio mu je sudjelovanje na Marulovim danima.
- I Šalinoviću i Puci bio sam glumački mentor, i svaki put kad Hajduk dobije, Šalinoviću čestitam. U Šeregija sam, kao redatelja serije ‘Tko te šiša’, imao puno povjerenje. Ma to je izdaja, prema meni koji sam odrastao kazalište s Ćirom Blaževićem i Dinamom - kaže Potočnjak, koji ne može olako prijeći preko toga što mu nisu ponudili da ga povezu sa sobom kombijem u Rusiju. Nedavno je doajen glumišta u Zagrebu promovirao knjigu kolumni Tomislava Židaka koju je izdao Jutarnji list, čitao je kolumne legende sportskoga novinarstva, pozvan upravo kao protagonist jednog razdoblja kada je Karaka na Zelenom valu bila mjesto susreta zagrebačkog kazališta i zagrebačkog nogometa.
Židakove kolumne
- Tomislav Židak bio je jedini čovjek koji me nakon dugo godina podsjetio na nešto tenžerovsko. Što god da je i duhovito govorio Židak, doživljavao sam ga ozbiljno. Jer bio je točan. Ono što bih ja doma mislio, u subotu bih pročitao u njegovoj kolumni u Jutarnjem - rekao je Potočnjak, prisjećajući se kako su nekad i glumci igrali nogomet i sudjelovali u turnirima.
- Nogometna momčad zagrebačkog HNK bila je svjetski prvak u malom nogometu, svjetski prvak među kazalištima. Igrali smo nogometne susrete u Kutiji šibica, mali nogomet igrali bi, recimo, pjevači protiv glumaca pa bi nekoliko tisuća ljudi vikalo ‘pederi, pederi’. Iako znam da će svaki kazališni čistunac na ovu rečenicu gledati poprijeko, iz iskustva druženja s dinamovcima u Karaki mogu reći da jedan glumac mnogo toga može naučiti od jednog nogometaša.
Izgaranje na terenu nešto je slično glumačkim naporima, jer je i gluma sport, ali duha. Jednom sam prilikom Igora Cvitanovića pitao kako je moguće da fula gol s pet metara. On me dugo, dugo gledao i napokon rekao: ‘Gledaj, tebi dođe tristo ljudi u kazalište i ti se usereš, a mene gleda 25 tisuća, onda si mo’š mislit’ kako je meni’ - sjeća se Potočnjak razgovora s bivšim reprezentativcem.
Zadarska regata
U 71. godini i dalje radi punom parom, drži se one da glumac glumi dok ga noge služe. Na Marulovim danima bio je s predstavom “Povratak”, prema tekstu Srđana Tucića iz 1898., u režiji studentice Arije Rizvić.
- Predstava inače igra u Hrvatskoj kući u Preradovićevoj za nekih 35 ljudi u gledalištu. Branko Brezovec bio je mentor redateljici, koja je vrlo draga cura, vjerujem budući talent hrvatskog kazališta. Tekst govori o gastarbajteru koji se vrati kući i shvati da je žena našla drugog. Ja igram neku vrst pripovjedača. Ne hvalim se inače, ali sada moram reći da sam tri ili četiri puta pročitao u novinama da mi je uloga maestralna - kaže Potočanjak o predstavi koju čeka Festival glumca, festival Zlatni lav, Krležini dani i druge scene, na kojima će se igrati za maksimalno četrdesetak ljudi.
U lipnju se glumac, koji je u životu i skakao s padobranom, sprema na glumačku regatu na zadarskom području.
- Izazvao bih ovom prilikom Vedrana Mlikotu. Mlikota se prijeti, silom želi dostići atraktivnost koju sam ja postigao svojim sportskim ekshibicijama, kada sam skakao iz aviona u tandemu, ronio itd. Iz tog razloga poveo je svoje Vlaje na Himalaju, poklonivši mi s tog puta kamen kao dar za mojih pedeset godina rada. Mliki je pošten čovjek, ali, vjerujte mi, na svakoj se plaži isti takav kamen može pronaći. Skiper na regati mi je Željko Bašić i mislim da ćemo ovoga puta pojesti Mlikotu.
Regata je moj finalni obračun s Vedranom Mlikotom - najavljuje Potočnjak, koji je počasni građanin Zagvozda, titula je to koju je osvojio zahvaljujući sudjelovanju na Mlikotinu festivalu Glumci u Zagvozdu. Ima i ljetnu turneju s monodramom “Nebo nad Zagrebom” u režiji Mire Međimorca, a aktualna je i predstava Mire Čabraje, njegova studenta sa sveučilišta Libertas, koja je već igrala u Trešnji i zove se “Djed i Karlo”. Nije siguran hoće li ovo ljeto moći raditi s Histrionima na Opatovini jer snima drugu sezonu serije “Tko te šiša”.
Mama u suzama
- Ispričat ću vam jednu anegdotu. Prije niz godina nas nekoliko glumaca odlučilo je organizirati kazališnu družinu. Unajmili smo stan u kojem je prije nas bio arhitekt Branko Silađin sa svojom ekipom. Bila je to jedna malo veća dvorana, deset puta pet, morali smo je prvo ofarbati. Kantu boje smo stavili smo tako nasred sobe, sjeli i gledali u nju. Svi smo se, uz neke isprike, na koncu izvukli od farbanja, k’o štakori pobjegli, osim jednog. Nakon tri, četiri dana ušuljali smo se pokunjeno u taj naš prostor i imali smo što vidjeti, taj naš kolega sve je sam oličio. Na kraju je postao šef družine. Osim što je bio vrijedan za farbanje, bio je i renomirani glumac i jedini je od nas imao viziju budućnosti družine - ispričao je, ne želeći o imenim, sjetivši se uto predsjednika Franje Tuđmana.
- Zove mene Tuđman nakon jedne predstave na stranu i veli mi: ‘Prestani više! Svaki put kad te gledam uvijek imaš te Hitlerove brkove, daj prestani to lijepiti po sebi.’ Rekoh mu: ‘Predsjedniče, takva je zagrebačka moda bila u to vrijeme’; igrao sam ulogu u ‘Kći Lotrščaka’. Ali predsjednik je i dalje inzistirao da prestanem s brkovima, podosta pritom gestikulirajući rukama, što baš i nije bio njegov običaj. Novinar Miljenko Mitrović taj je susret promatrao iz daljine te po gestama i svemu ostalom zaključio da me Tuđman kori zato što sam neošišan, što je pak bila tema koja je izazivala veliku bol mojoj majci.
Miljenko Mitrović u novinama je tako objavio da predsjednik kori glumca Potočnjaka jer je neošišan. Sutradan zvoni telefon, mama grca u suzama. Pitam: ‘Mama, što se dogodilo’, a ona će kroz plač: ‘Mislim da se u povijesti svijeta nije dogodilo da jedan predsjednik kori čovjeka zato što je neošišan’ - prisjetio se Potočnjka, koji pokušao majci objasniti da nije bilo tako, ali mu nije povjerovala.
Krajem prošle godine snimao je ulogu Josipa Boljkovca u Manjkasovu dokumentarno-igranom serijalu “Rat protiv rata” o špijunaži u Jugoslaviji poslije Tita.
- Nemojte misliti da danas nema Boljkovaca… Kao sedamdesetih, dok sam bio u Histrionima, kada su me dizali u četiri ujutro i vodili na informativni razgovor. A na ljentim turnejama su i milicijski patrolni čamci znali ići za histionskim brodom. Kad bi se naš brod zaustavio na Hvaru, kolega Štriga i ja inatili bismo se milicijskim čamcima. Kako smo prijateljevali s Bakarićevim kćerima, otišli bismo nešto pojesti u Bakarićevu rezidenciju i potom se i sami vozili milicijskim čamcima…
A tek kad sam auto mame Bakarić vozil’… Ona nije niš’ vidjela, debele očale je imala pa nije ni vozila. Vozio sam po trotoaru, pa me milicajac zaustavil’. A kad je bogec videl’ broj tablice, počel’ mi se ispričavati - smije se danas epizodama s milicijom i potomcima najviših partijskih dužnosnika.
Ljubav i knjiga
Kad su pitanja ljubavi posrijedi, o razdoblju kada je bio student Akademije, ne smije govoriti jer, kako kaže, ne bi bilo pošteno prema kolegicama.
- Čak bih se usudio reći da su u studentskim danima kolegice više iskoristile mene negoli ja njih. Ja sam vam generacija s Ćurdom, Kiševićm, Supekom, jedina ženska koju smo imali u našoj klasi bila je Vlasta Knezović i svi smo bili zaljubljeni u nju. Bio je lokal na Zelenom valu koji se zvao Švema, poslije Akademije išli bismo tamo i svake večeri igrali igru istine. Jedna je davno prevladana metoda rada u teatru da se kazališni ljudi posve ogoljulju jedan pred drugim, pa smo se mi malo toga bili primili i pritom se pomalo i zezali. U toj igri istine svaki bi put jedan od nas priznao da je zaljubljen u Vlastu.
Oženio sam se kasnije Asjom Jovanović, ona me intelektom i emocijom fascinirala, proveli smo 20 godina vrlo lijepog braka. Živjeli smo vrlo intenzivno, radili, putovali, dobili dijete i onda se to jednog dana ispraznilo, nakon čega smo si dali mogućnost da svatko još nešto malo proživi na svoju stranu. Sada sam sa svojom Višnjicom, nedavno je iz sudske administracije otišla u prijevremenu mirovinu - govori o partnerici, koja je 15 godina mlađa od njega.
Još nije izašao film “Za ona dobra stara vremena”, koji je snimao s redateljem Eduardom Galićem, čovjekom s kojim je proživio i prvo snimanje u karijeri. Bila je to Galićeva TV drama iz 1966. “Prikupljanje hrabrosti”. Za glumačkog staža bio je član kazališta Komedije, Gavelle, HNK.
- Počeo sam pisati o Gavellinoj generaciji velikih epizodista kao što su Ivo Fici, Emil Glad, Drago Meštrović, Fahro Konjhodžić… Nemamo više takvih - najavio je Potočnjak svoju knjigu.