INTERVJU S GLUMCEM

ŽIVOTNA ISPOVIJEST FRANE LASIĆA: OTVORIO DUŠU O PROPALOJ GLAZBENOJ KARIJERI, TITULI ZAVODNIKA, ALI I JUGOSLAVIJI 'Nisam nostalgičar, ali...'

 
Frano Lasić i Milena Matić
 Damjan Tadic / HANZA MEDIA

Hrvatski glumac Frano Lasić novinarima srpskog Blica otvorio je dušu o svojoj karijeri, o ženama, ali i o estetskim operacijama.

Iako je snimio dva svevremenska hita, 'Zagrljeni' i 'Volim te, budalo mala', kaže da se nikada nije predstavljao kao pjevač.

- 'Zagrljene' sam snimio na nagovor Đele Jusića, otišli smo na Splitski festival i dobro prošli. Onda je logično bilo da snimimo ploču i snimali smo za Jugoton, ali sam upravo u to vrijeme kao Fulbrightov stipendist otišao na studij glume i produkcije u Ameriku. Dosta sam i snimao, i muzika je pala u drugi plan. Moglo bi se reći da sam žrtvovao glazbenu karijeru radi glumačke, s tim što ja sebe nikada nisam predstavljao kao pjevača. Znam svoje glasovne mogućnosti, znam da nisam Pavarotti, ali glazba me veseli, ispunjava i uvijek sam bio tu negdje blizu mikrofona - ističe i dodaje kako bi vjerojatno financijski puno bolje prošao kao glazbenik, ali da se ne kaje.

- Glazbi se sada vraćam na najljepši način. Četiri godine zaredom u Beogradu radim prednovogodišnji koncert u Domu omladine i svaki put je odlično. Kao mladić sam pjevao u klapama pa sam i ovdje skupio dečke iz različitih klapa i napravili smo jedan mali vokalni sastav. Htio sam naći nešto što će se ljudima svidjeti i gdje će se oni pronaći i onda sam odabrao dvadesetak vječnih pjesama, od vremena kad sam rođen do danas, što strane što domaće, ali u obradi naše klape. Malo Arsen, malo Beatlesi, malo Gabi Novak, malo Presley, ali s klapom. Ljudi su se oduševili jer su, valjda, čuli nešto što ih evocira na mladost i na lijepe trenutke. Prošle godine smo s istim repertoarom nastupili u Londonu u Cadogan hallu i isto je bila fantastična atmosfera. Uz naše ljude bilo je i Britanaca. Tamo sam sreo princezu Katarinu Karađorđević i njenog supruga, pozvao ih, i oni su došli.

Komentirao je i svoju titulu zavodnika.

- Tako me ljudi doživljavaju prvenstveno zbog medija. Mediji danas rade sliku o vama. Netko vas gleda kroz jedne, netko kroz druge naočale, ali ja sam pred sobom čist. Netko će vas doživjeti preko onoga što je o vama pisano u nekim novinama, drugi kroz rad. Važno je da biti šmeker podrazumijeva da ste i džentlmen. Ako niste ovo drugo, ne vrijedi ni ono prvo.

Facebook

Ističe kako voli jedriti i skijati, no da itekako može uživati u malim stvarima.

- Jesam hedonist, ali ima tu jedna zamka. Kad kažeš hedonist, ljudi prvo pomisle na nekog tko ima dosta novca, ima jahtu i plovi do Kariba, odsjeda u najluksuznijim hotelima, vozi bijesan auto i tako dalje. Međutim, hedonist je onaj koji može i zna uživati u trenutku, bez obzira gdje je, što radi i koliko novca ima. Ja sam od te vrste. Može se biti hedonist i uz kavu, malo zelenila okolo ili na morskoj obali. Još sedamdesetih godina prošlog stoljeća na Jahorini smo moje društvo i ja osnovali klub hedonista koji se prvo zvao 'Siromah sam, al volim da živim', a poslije smo ga preimenovali u 'Međede'. Imali smo tada sve osim para, a uživali smo.

Priznaje da se na svijetu sve vrti oko žena.

- Bez žena nema svijeta, sve se u životu, na ovaj ili na onaj način, vrti oko žena i treba ih poštovati. Iako ima ona da su žene s Venere, a muškarci s Marsa, možemo se sporazumjeti. Žene su, otkad je svijeta i vijeka, bile inspiracija, i fascinantne su u svakom smislu. Jedan period svog života sam bio posvetio i slikarstvu i slikao sam i žene. Uvijek su mi bile u centru slike. Pogledajmo literaturu ili filmove: u najvećem broju njih radnja se vrti oko žena. Žena uvijek ima nešto s čim vas fascinira i nešto što vas potakne. Sretno sam oženjen Beograđankom, slikaricom Milenom Matić. Našao sam osobu koja mi paše u svakom smislu, koja je pametna, prelijepa i dobra, i to je velika sreća. Ako bi trebalo opisati ljubav, onda bi to bilo ovo što se meni dogodilo.

Siniša Sunara/CROPIX

Za Blic je kazao kako nije jugonostalgičar i da živi za trenutak, ali za nekim stvarima iz bivše države ipak žali.

- O našoj bivšoj zemlji najbolje govori dojam koji sam imao kad mi je, prije nekog vremena, u ruke došla neka knjiga s kartom Jugoslavije unutra. A na toj karti su bile obilježene tvornice koje su tada radile. I to je točka na točkicu, ne možete prebrojati, cijela zemlja premrežena tvornicama. Sada je ta karta prilično prazna. Ono, radi se, privatizira se, ali ni izdaleka nije ozbiljno kao što je bilo tada. Znate, u svakoj zemlji treba biti nekog reda, a u Jugoslaviji ga je, bar što se rada tiče, bilo. Evo i jedan banalan primjer. Kad sam išao u osnovnu školu, svi smo imali plave đačke kute. Svi su bili isti - i onaj koji ima i onaj koji nema novca. Sada djeca jedni drugima gledaju u etikete i cipele - govori.

Kaže da se ne boji starosti i kako se ježi od 'plastike kojom se danas ljudi pokušavaju pomladiti'.

- Hoću biti mlad i lijep po svaku cijenu, što to znači? Svaki period u ljudskom životu nosi svoju ljepotu, samo ga treba iskoristiti. Lijepa je i starost, pod pretpostavkom da ste zdravi. I da to shvatite na pravi način. Imam bore, pa što? Imam bore. Sad ih trebam zategnuti i reći sebi da sam dvadeset godina mlađi, a nisam. Ne razumijem. Nemam ništa protiv toga ako to ljude veseli i čini ih sigurnijim, ali ja na to gledam na drugi način. Držim se stare latinske: zdrav duh u zdravom tijelu, i to mi je dovoljno - zaključuje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 14:29