Kada nešto ili nekoga voliš, onda se tomu ili tome daješ do kraja, bezuvjetno, kao da ništa drugo na svijetu ne postoji. Ljubav je najvažnija, često je isticala. Ljubav prema umjetnosti, kako prema kazalištu tako i prema glazbi, filmu i televiziji, ali i prema čovjeku s kojim provedeš vjerojatno najgore moguće, ali i naljepše trenutke života i do svojeg kraja ostaneš s njime. Nema holivudskih filmova koji bi mogli vjerno dočarati višegodišnju avanturu velikanke našeg glumišta, Mire Furlan, koja je iznenada preminula 2021., dočekavši 66. godinu života, a do kraja života ostala vjerna sebi. Kada bi se ipak pojavio netko tko bi bio sposoban opisati njezin život u filmu, u naslovu bi morale stajati riječi strast, ljubav, odanost i predanost.
Neizmjerni talent
Gastrokritičar, pisac, scenarist, kazališni i filmski redatelj Radovan Marčić prisjetio se 2021. prijateljstva s Mirom Furlan.
- Neizmjerno talentirana, lijepa, uspješna, ali vječno po strani, autsajderica, tuđinka, uvijek ‘ona tamo druga’ - rekao je tada Jutarnjem.
Upravo su je tim riječima uvijek opisivali svi koji su je poznavali.
Rođena je 1955. godine. Majka joj je bila Hrvatica židovske vjeroispovijesti, a otac je bio hrvatsko-slovenskog podrijetla. Isprva je bila istaknuta glumica Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a 1980-ih postala je jedna od vodećih hrvatskih i jugoslavenskih filmskih glumica. Osobito se istaknula u filmovima “Kiklop” (1982.) Antuna Vrdoljaka, “U raljama života” (1984.) i “Za sreću je potrebno troje” (1986.) Rajka Grlića te “Lepota poroka” (1986.) Živka Nikolića. Od početka 1990-ih živjela je u SAD-u, gdje je postigla svjetsku slavu nastupima u TV serijama “Babylon 5” i “Izgubljeni”.
Presudne godine
Ali, te osamdesete bile su za nju presudne, a kako sudbina i život već rade protiv i za čovjeka istovremeno, događale su joj se lijepe i ružne stvari. Nažalost, onih ružnih bilo je krajem osamdesetih više, no o tome malo kasnije.
Naime, mlada i talentirana, Mira Furlan karijeru je započela kao pjevačica, i to još kao tinejdžerica. Pjevala je zatim u grupi Le Cinema. Bilo je to zlatno doba jugoslavenskog rock and rolla, vrijeme koje je izvrsno opisano u hit-seriji “Crno-bijeli svijet”. Vjeruje se da je baš nju u seriji utjelovila Una, mlada glumica Kaja Šimunović. Jer, na jednom od nastupa, dok je “prašila” rock, susrela je Gorana Gajića.
- Pjevala sam jedno ljeto s grupom Le Cinema na morskoj turnejici s Vladom Divljanom. To mi je ljeto jako važno jer sam tada upoznala budućeg supruga Gorana, nakon čega se moj život bitno promijenio. Zanimljivo je da je moje ‘glavno’ pjevanje bilo vezano uz Davora Slamniga, s kojim sam napravila zanimljiv konceptualni muzički projekt, ploču ‘Mira Furlan i Orkestar Davora Slamniga’, ali puno važnije od toga je da mi je u život donijelo Gorana - rekla je jednom prilikom.
No, ljubav prema njemu razvila se dok se vozila prema Visu. Vidjela je u njemu neustrašivog čovjeka i zaljubila se na prvi pogled. Sudbina je htjela da se ljubav dogodi u pogrešno vrijeme.
O svojoj ljubavi prema srbijanskom redatelju sasvim je dovoljno napisala u jednom odlomku svojih memoara “Voli me više od svega na svijetu”, koje je objavio Gajić.
U malim dozama
“Povjerenje. Apsolutno, totalno povjerenje. Mogli smo jedno drugom reći sve, s osjećajem sigurnosti da ćemo jedno drugo razumjeti. Prvi put u životu ne slušam optužbe kako sam prežestoka, preteška, previše posesivna, da previše gušim. Moj intenzitet poklapao se s njegovim. Moja ljubav bila je dobrodošla. Primio me je raskriljenih ruku, punim srcem. Nisam trebala cenzurirati svoje osjećaje. Nisam trebala biti oprezna ili ostavljati dojam da sam na sigurnoj distanci. Nikad nisam osjetila ništa slično. Gdje je kvaka, neprestano sam se pitala. Ispalo je: nema kvake. Ovaj čovjek želio je moju ljubav, trebao ju je, upravo onu vrstu i količinu ljubavi koju sam samo ja mogla pružiti. Nije ju htio zauzdavati, ograničavati, dijeliti. Bila sam toliko naviknuta na muškarce koji su me htjeli samo u malim dozama, kao da bi veća količina naštetila njihovu zdravlju. Ovog puta konačno sam mogla obasuti svojom ljubavlju muškarca koji je zauzvrat svom svojom silnom ljubavlju obasipao mene”, napisala je Furlan.
Malo se zna o njezinim drugim ljubavima. Rekla je jednom da su to uglavnom bili “isprepadani muškarci”, a kako je bila uvjerena feministica, vjerojatno je da je nailazila na dječake i momke koji nisu mogli pratiti njezin beskrupulozni karakter i golemu energiju. Do Gorana...
No, veza s Gajićem pokazat će se presudnom za njezinu karijeru, ali i život.
Otvoreno pismo
Krajem 1980-ih putovala je između Zagreba i Beograda, gdje je živio njezin suprug, kako bi glumila u kazališnim predstavama u oba grada. Uoči Domovinskog rata, kada su porasle tenzije između Hrvatske i Srbije, iznenada je otpuštena iz Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Razlog je bio za to vrijeme vrlo jednostavan - odbijala je napustiti uloge u beogradskom kazalištu. Tada je uslijedio pravi pakao.
Ne samo da je dobila otkaz i ostala bez egzistencije nego su joj oduzeli i obiteljski stan, a tadašnji tabloidi otvoreno su je nazvali neprijateljem i izdajicom hrvatskog naroda. Zbog toga je zaprimila brojne prijetnje smrću i shvatila da za nju u njezinoj Hrvatskoj nema budućnosti. Stoga se 1991. seli kod svojeg voljenog Gorana u Beograd, ali ni tamo za nju nemaju lijepih riječi. Govore da je “došla ustaškinja”.
Iste se godine javnim pismom obratila Hrvatskoj.
“Budući da se ipak radi o mom jedinom životu, i kad sam već iz nekog razloga izabrana da poslužim kao prljava krpa o koju je zgodno tu i tamo obrisati blatne cipele, pa iako sam previše očajna da bih uopće imala volje za polemiziranje po novinama, ipak mislim da sebi i ovom gradu dugujem barem nekoliko rečenica. Baš kao na kraju nespretne, mučne, krive ljubavne priče, kad se, potpuno pogrešno, uvijek još nešto hoće reći i objasniti, iako u dubini duše znamo da su sve riječi suvišne, jer ih, naime, više nema tko čuti. Jer je, naime, kraj”, riječi su kojima se oprostila od rodnog Zagreba.
Ali, Mira nikada, unatoč svim napadima, nije izgubila mirnoću. Štoviše, govorila je kako je ljubav ta koja ju je održala. Imala je, kaže, samo Gorana, prevladavali su sve probleme, nije skrivala da bi se nekad i porječkali, ali sve bi izazove uvijek savladali.
- Održali smo se zajedno, a to je važnije od love i karijere - rekla je.
Kako su shvatili da nisu dobrodošli ni u Hrvatskoj ni u Srbiji, odlučili su emigrirati u Sjedinjene Američke Države. To se pokazalo kao izuzetno dobar potez jer je talentirana glumica vrlo brzo stekla važne kontakte te se dokazala i na svjetskoj sceni, a isto je učinio i njezin suprug Goran, koji je s njom čak i radio na velikom hitu, seriji “Babylon 5”.
Zvijezda filma
Miru Furlan imali smo privilegij gledati i u brojnim domaćim produkcijama još od 1977., kada se pojavila u ulozu Julije u filmu “Prijeđi rijeku ako možeš”, a zatim i Vere u kultnom filmu “Novinar” 1979. godine... Teško bi bilo pobrojati sva njezina filmska, televizijska i kazališna ostvarenja. No, mlađoj će publici sigurno “zazvoniti” svjetski poznate serije (osim “Babylona 5”) - “NCIS”, “Sheena”, “Zakon i red” i mnoge druge. Zbog svoje ljepote, ali i glumačkog talenta, znanja i vještina, u svoje su je “redove” uzeli brojni holivudski redatelji i scenaristi. Uzdignute glave, iako ponižena u vlastitom gradu, Mira Furlan uspjela je postići nešto o čemu mnogi mogu samo sanjati.
I iako zvuči pomalo patetično - ljubav je bila korijen, a njezino nevjerojatno dostojanstvo u inače mučnoj priči gurnulo ju je u visine koje je zaslužila.
Ratna su vremena završila, a svjetski proslavljena glumica uspjela se vratiti i na domaću scenu. Štoviše, vraćen joj je i konfiscirani stan. O svemu je davala brojne intervjue, nikad nije bila od onih koje ne žele reći istinu, ali uvijek je isticala da ni trenutka ne žali te da bi uvijek sve učinila za svojeg supruga, a i on za nju.