Svaki me novi dan inspirira za nove mogućnosti. Smatram da sve u životu dolazi s nekim razlogom, iako možda u tom trenutku ne vidimo široku sliku. Svaki dan je blagoslov, potrebno je cijeniti svaki trenutak, prihvatiti loše trenutke i proživjeti te emocije, a uživati u onim lijepim. U konačnici, život je predivan, a uz ples još bolji! - poručuje Maja Drobnjaković, 37-godišnja sportašica koja je 2017., zbog zloćudnog tumora kostiju ostala bez lijeve potkoljenice. Unatoč tome, ova hrabra žena u nedjelju je ušla u show Nove TV 'Ples sa zvijezdama' i oduševila i publiku i žiri (najstroži član Marko Ciboci dao joj je ocjenu sto), kako plesom tako i svojom pozitivnom energijom. S Jelenom Perić i Markom Mrkićem Maja je otplesala jive, a na ovaj izazov nije je trebalo dugo nagovarati.
- Pristala sam odmah iako sam se tijekom tjedna prije nastupa pitala hoćemo li stići sve uvježbati. Imali smo samo sedam dana vremena za uvježbavanje a ja zapravo do tada nisam ni pokušala plesati jive sa sportskom protezom. No sve se nekako na kraju posložilo i ispalo je super - zadovoljno kaže Maja koja je na televiziji bez greške otplesala jedan od, kažu stručnjaci, najtežih plesova. Što joj je bilo najteže u svladavanju ovog izazova?
- Najteže mi je bilo raditi 'kickove' na sportskoj protezi i u isto vrijeme se okretati za 360 stupnjeva, ali svejedno nismo odustali od tog dijela - otkriva Maja koja je Marka Mrkića upoznala u Udruzi osoba s amputacijom udova, gdje on podučava plesanje.
- Marko je ogroman motivator i izvrstan plesni mentor uz kojeg je nemoguće ne zaljubiti se u ples. Tko god je imao priliku raditi i učiti plesne korake i koreografije od Marka, zna koliko je na satovima zabavan, a u isto vrijeme ozbiljan. Zaista je veliki užitak raditi s njim - kaže Maja koja je zahvaljujući svom učitelju plesa u Udruzi prvo naučila plesati disco fox. Za njen nedjeljni jive od žirija je dobila same pohvale. Kako se pritom osjećala?
- Bilo je predivno stajati i slušati komentare žirija jer nisam očekivala da će se previše osvrnuti na moj dio s obzirom na to da se ocjenjivala Jelenina i Markova plesna tehnika. Inače, motiv ovog nastupa je bio inspirirati i motivirati gledatelje i sudeći po komentarima žirija mislim da smo u tome i uspjeli - govori profesorica kineziologije, koja se cijeli svoj život bavi sportom: od streljaštva do atletike. Zloćudna bolest, odnosno tumor kostiju koji je prije pet godina rezultirao amputacijom potkoljenice, nije je natjerala da s tim stane. Gdje uopće crpi snagu za sve to što radi?
- Prvi i najvažniji korak je prihvaćanje situacije. A nakon toga snaga se može pronaći u svakodnevnim stvarima koje zapravo podrazumijevamo zdravo za gotovo. Mene svaki novi dan inspirira za nove mogućnosti, ideje i akcije. Tek kad se dogodi neka tragedija, shvatimo koliko smo zapravo bili sretni prije. Trebali bismo živjeti i cijeniti doslovno svaki trenutak jer nikad ne znamo što bi nas moglo zadesiti. Ne mora to biti bolest, nažalost, u ne tako davno vrijeme proživjeli smo potres, pandemiju... - govori Maja kojoj je upravo to što se godinama bavila sportom pomoglo u odluci da svoj veliki životni udarac pretvori u pobjedu i da ponovo ustane.
- Mislim da je iskustvo dugogodišnjeg bavljenja sportom uvelike utjecalo na rehabilitaciju i u tjelesnom i u psihičkom smislu. Život je prepun prepreka, uspona i padova, tužnih i sretnih trenutaka baš kao i sport. Nisam dopustila da amputacija za mene znači kraj. Ona je za mene postala neki novi početak - naglašava sportašica kojoj su potkoljenicu amputirali u veljači 2017. godine. No, već u travnju ona je hodala s protezom, bez pomoći štaka. Kako joj je to uspjelo?
- Najbitnija je dobra protetička opskrba koju sam od svojeg protetičkog tima imala od samog početka i na čemu sam im zaista zahvalna. Bez njihove potpore i podrške bi to bilo puno, puno teže. Nakon toga bitna je, naravno, i volja i jaka glava koju sam također imala, jer željela sam hodati tako da se i ne primijeti da imam protezu. Protezu inače nikad ne skrivam i često se ljudi iznenade kad pogledaju u noge i vide da 'normalno' hodam a nosim protezu - otkriva Maja koja dodaje da je nakon amputacije definitivno procvjetala i počela živjeti kvalitetnije. Njen način razmišljanja i doživljavanja stvari se jako promijenio, tako da je s gubitkom noge zapravo na dobitku. Koje su bile najveće promjene što ih je doživjela u posljednjih pet godina?
- Definitivno sam više počela cijeniti svakodnevne stvari koje uzimamo zdravo za gotovo. Nastojim raditi stvari svjesno, družiti se s ljudima koji mi ne crpe energiju, raspolagati sa svojim vremenom onako kako isključivo ja želim i biti zahvalna na svemu što imam - kaže Maja koja se nakon amputacije vratila sportu.
- Najprije sam počela s plivanjem, a iako se nisam predugo zadržala u tom sportu, koristio mi je puno za rehabilitaciju i drenažu bataljka. Danas sam članica Hrvatske ženske reprezentacije u sjedećoj odbojci i trenutno treniram samo sjedeću odbojku. U međuvremenu sam trenirala i streljaštvo i paraatletiku no ipak sam se u nekom trenutku zbog nedostatka vremena morala odlučiti za jedan sport. Treniram četiri do pet puta tjedno, plus utakmice vikendom. Od toga dva puta tjedno imam trening s ekipom u dvorani a dva do tri puta tjedno imam individualni trening tehnike s trenerom - kaže majka osmogodišnjeg Liama.
- Moj Liam je dijete koje odrasta uz osobu s invaliditetom i samim time je prepun empatije. Liam je također sportaš i odličan učenik prvog razreda, pristojan i marljiv i to je ono što mi je u ovom trenutku najbitnije. Neka samo bude svoj, razmišlja svojom glavicom a da pritom nikome ne šteti, ja ću biti zadovoljna - kaže Maja.