Zvuči predobro da bi bila istina, ali ipak jest: Marija Škaričić prošloga je četvrtka treći put osvojila nagradu Srce Sarajeva za glavnu žensku ulogu na Sarajevo film festivalu. Ovaj put za ulogu trezvene majke, supruge i domaćice koja odjednom isklizne u romantiku i zaljubljenost u mlađega i nepoznatoga, u filmu “Mare” hrvatsko-švicarske redateljice Andree Štake. Tri sarajevska Srca nisu se dogodila nijednom drugom glumcu ili glumici.
Rođena pod sretnom zvijezdom? Baš je onako jako slatka i zgodna i pametna? Ili je sve to, ali i odlična glumica, rođena filmska glumica?
Glumila je u mnogo filmova, serija, dobila Zlatnu Arenu za Matanićevu “Majku asfalta”, europsku nagradu Shooting Star Berlinskog filmskog festivala. Prvoga rujna počet će s redateljicom Dubravkom Turić snimati dugometražni igrani film “Tragovi”.
Što ste sinoć radili kad ste doznali da ste dobili, treće po redu, Srce Sarajeva?
- Bila sam u nekoj popodnevnoj siesti jer ove smo godine mi dobitnici to doznali malo ranije nego što je objavljeno. Trebalo je pripremiti videokomunikaciju.
Festival je bio online, to nije kao biti u Sarajevu... na crvenom tepihu...
- Nažalost, nije. Sve nekadašnje razgovore uživo sad radiš pomoću Vibera, Zooma, iz svoje spavaće sobe, kojoj zatvoriš vrata da ne uđe ni najmanji šum. Festival je zbog sjajne organizacije uspio i u ovom obliku, ali to je organski dugoročno neprihvatljivo. Život bi postao tužan i siv kada bi trenutačna opća situacija postala trajna.
Dosta ste nehajni prema nagradama, znate reći da vam nisu ništa pomogle...
- Mene je razveselila svaka od tih nagrada, jako, ali mislim da mi nisu pomogle u dobivanju novih poslova. Najdulje razdoblje bez novih projekata uslijedilo je nakon nagrade Shooting Stars.
Čime to objašnjavate?
- Možda se stvara kriva slika, o prezaposlenosti, potrošenosti glumice... ne znam.
Dva su vam filma redateljice Andree Štake donijela dva Srca Sarajeva. Kako ste se vas dvije upoznale?
- Ona je za “Gospođicu” radila audicije po cijeloj regiji, pa i u Zagrebu. Prošla sam u uži krug, ali je ona izabrala drugu. Nakon nekoliko mjeseci nazvala me... da bi ipak radila sa mnom. Otišla sam u Zürich za 24 sata. Prekrasno snimanje jer mi se dogodilo doslovno preko noći. Morala sam skočiti na glavu i plivati, što je za moju mentalnu strukturu jako dobro.
U filmu “Mare”, Mare je žena koja u zabiti pokraj dubrovačkog aerodroma savjesno brine o obitelji, ali onda jednog dana... Je li vam stvaralo pritisak to što se tema bračne nevjere bezbroj puta pojavljuje u umjetnosti: Ana Karenjina i Madame Bovary, film “Unfaithful” Adriana Lynea i Chabrolova “La Femme infidèle”... ima li smisla nabrajati?
- Spomenimo i “Mostove okruga Madison”. I da, bio je to stvarno izazov! Jer, kad imate priču koja je, uvjetno rečeno, kliše, pitanje je da li od njega bježati ili se uhvatiti s njim u koštac? Andrea se tom pričom i njezinim razlozima bavila filmskim jezikom koji ne racionalizira ili naročito verbalizira. Zašto Mare ide u tu vezu? Jasno je to postalo u konačnici, nakon puno debata i priprema. To se na kraju pretvorilo u film u kojem se stvari događaju. I doručak djeci, i ispraćaj muža na posao, i novi frajer... sve se to u njezinu, našem, filmu - dogodi. Kao i u životu, i sasvim je uvjerljivo. Ne možemo tu izostaviti direktora fotografije Erola Zubčevića iz Sarajeva, koji je sa svojom filmskom kamerom bio na neki način naš “kolega glumac”. A veliki je plus što smo snimali na filmskoj traci. Digitalne kamere mogu sve, ali ta slika ne može postići tu atmosferu ni ton.
U filmu imate nekoliko scena seksa. Jeste li morali izaći iz svoje zone komfora da biste ih snimili?
- Apsolutno, da. Nekim mojim kolegicama možda je to lako, meni nije. Trebala sam malo stisnuti zube.
Što je potrebno da se to na kraju ipak dogodi? “Kemija”?
- Ma, na kraju naprosto odigram scenu. Sve se može odglumiti. Angažiram sve svoje moći da to što bolje napravim, sa što manje ponavljanja. To jest svojevrsna nelagoda i glumcima i ljudima iza kamere... Svakako da mi pomogne kad osjetim da takva scena ima u filmu svoj smisleni razlog i mjesto. Ali, sasvim eksplicitne situacije nisam nikad u karijeri snimala, niti vjerujem da bih.
Filmska ste glumica prvenstveno. Jeste li i bolja nego u kazalištu?
- Pitanje što bi bilo da je bilo. Nekad sam stvarno uživala u živom nastupu, a s vremenom sam to radila sve manje i pomalo ispala iz toga. Na Akademiji sam bila u plodnoj glumačkoj klasi, Olga Pakalović, Dora Fišter, Zrinka Cvitešić i Leona Paraminski su moje kolegice, neke su dobile angažman, ja sam dugo ostala slobodnjak, diplomirale su nove mlade snage i pronašle svoja mjesta i pomalo su se vrata kazališta počela zatvarati za vanjske suradnike. Došla je “Ta divna splitska noć”, pa “Što je muškarac bez brkova”... Otvorio mi se filmski put.
Predajete glumu na ADU. Kakvi su studenti?
- Toliko sam dragih, talentiranih mladih ljudi upoznala u tih deset godina na ADU! Mladi su, mnogi su zaista krasni, sve im je novo, i divno, i zbunjujuće, a krize, uspone i padove prolaze kao što smo svi mi prolazili. Privilegij je promatrati nečiji razvoj.
Koje su bile najveće vaše krize, u glumi, u životu?
- Bilo ih je... Najviše na Akademiji. Na drugoj godini najviše. Zašto sam tu, kamo idem, pitala sam se, bila sam nezadovoljna, nesigurna, nikakva. U meni je to čučalo, nije se to dogodilo “tamo”. Nosila sam sa sobom tu neku nesigurnost, manjak samopouzdanja, kako se to popularno danas zove. Nije to bilo ništa strašno, iako je znalo biti teško. Više bih rekla da je bilo plodno. Jer, ja sam kroz te stvari prolazila, rješavala ih, odrastala... Kad pogledam svoj život unatrag, zapravo uopće nemam primjedbi! Recimo da mi je trebalo vremena da shvatim da se nemam zašto žaliti. Uvijek sam pronalazila razloge zašto nisam dobro ili zašto ne bih trebala biti dobro... i ti su razlozi zvučali uvjerljivo, a uopće nisu bili.
Odigrali ste mnogo uloga, dobili mnoge nagrade. Kako objašnjavate da ste tri puta išli na prijemni?
- Ja sam sad u poziciji da sjedim na prijemnima. Tko zna kakva sam ja bila taj prvi put? Odnosno, bila sam sigurno vrlo raspršena, banula sam tamo, što ne znači da nisam mogla upasti... ali, genijalna sigurno nisam bila. Na kraju sam upala sa Shakespeareovom Julijom.
Što ste radili u međuvremenu?
- Otišla sam u Italiju čuvati djecu. S 18 godina vodila sam brigu o djetetu od 13 mjeseci, naučila talijanski, zaradila neki novac, vidjela svijeta... A sljedeće godine zaposlila sam se kao tajnica na Split film festivalu, upoznala se s Goranom Golovkom koji se tada vratio iz Londona i oformio Studio za mladež u Gradskom kazalištu, glumila u dvije njegove izvrsne predstave...
Što su roditelji mislili o tim vašim odlukama?
- Nitko mi nije ništa nametao, gnjavio, ali vjerojatno su si mislili svašta. Tata, nažalost, već 19 godina nije s nama. Bio je akademski slikar i profesor slikarstva na splitskoj Akademiji. Mama je završila kiparstvo, radila je dugo kao modni kreator u Jugoplastici, veliki je kreativac, šije, preuređuje, trenutačno sama izrađuje kauče, drvene ograde koje rezbari u obliku ptica.... Napravila je, recimo, peterosjed. Izrezala spužve, sašila... Mama ima tu vedrinu u sebi i daje slobodu i podršku. Golema je stvar imati takvu mamu.
Vi ste tipična Splićanka?
- Što to znači? Ja ne znam što je tipična Splićanka.
Ni ja nemam pojma... Valjda, onako, lijepa je, ali malo tough cura, ne da se.
- Nekad sam i to, ali nisam samo to. Znam se propeti na stražnje noge, ali ne bih rekla da je to moja prva osobina. Čini mi se da se dobro držim.
Plaši li vas današnjica? Korona, ekonomska kriza, političke krize, kultura u zapećku...
- Ne, što imam od straha? Samo žderem vlastitu energiju. Sve je nepredvidivo, nitko ne zna što će bit’. Ali, puno toga mi se ne sviđa.
Na primjer...
- Opća panika... oprez je jedno, panika drugo. Potpuno sužavanje individualnog prostora. Gomila informacija svaki dan, koje više nitko niti ne primjećuje. Nixon je 1974. dao ostavku zbog afere Watergate, a danas kod nas i posvuda imaš šest Watergatea dnevno pa nikome ništa. Kako da mi se sviđa to što je Bandić napravio od Zagreba? A to prolazi “samo tako”. I sad vidim da to utječe i na moj život, za koji sam mislila da je nedodirljiv. Razmišljam o ljudima koji su više izloženi nedaćama negoli sam, igrom slučaja, ja. Ne mogu to ne vidjeti. To je jedna od stvari koje mi se ne sviđaju - zabrinutost samo nad vlastitim dvorištem. Kako to riješiti? Valjda nekim balansom između vlastite dobrobiti i osjetljivosti za ono što se oko tebe događa. Postoje ljudi kojima je jako teško. Empatija, ne sažaljenje, nego povezanost s drugima, razumijevanje da smo svi na ovom planetu zajedno, moć da dignemo pogled dalje od svog mobitela... to mi se čini kao moj smjer. Ne mogu, nažalost, promijeniti svijet, ali možda mogu doprinijeti tako da ga ne kvarim dodatno.
Puno radite... dođe li do zasićenja?
- Za mene je bitno ostati svježa i živa u onome što radim. Ponekad shvatim da su tijekom godina neke stvari u meni postale mehaničke. To se lako dogodi ako čovjek nije dovoljno budan, lako se može upasti u rutinu. Počne se stvarati nekakav oklop... to vidim i na mnogim “odraslim” ljudima oko sebe, ne nužno samo na svojim kolegama. Svi imamo mogućnost paziti da ne upadnemo u te oklope i rutine. Kao i u filmu “Mare”, u kojem se u toj ženi odjednom nešto počelo buditi, kao niotkud. Uštipnut ću se za obraz koliko god puta trebalo, samo ne - živjeti kao zombi.
Vaš životni partner je popularni i cijenjeni glumac Goran Navojec. Kako dvoje glumaca u istom... hm... domaćinstvu? Kad dođu napetosti i opsesije ulogama...
- E, tako daleko, do opsesija, ne idemo! Gluma je posao u kojem se podržavamo, vrlo, a i radimo zajedno. Zajedno smo prije “Mare” bili u Šovagovićevoj “Visokoj modnoj napetosti”, pa u seriji “Uspjeh” Danisa Tanovića za HBO. Ja sam bila inspektorica, Goran kriminalac, pa sam ga privodila.
Ubrzo bi se trebala otvoriti kina u Hrvatskoj.
- Trebala bi... jedva čekamo.
Iako, hrvatski film u kinu slabo prolazi, najviše živi na televiziji.
- Ne baš svaki, trebalo bi ga biti i više. Ali da, a što se tiče kina, imate pravo, jako malo ljudi gleda filmove u kinu. Malo smo se svi zatvorili u svoje laptope i mobitele. Gledati film na mobitelu, suludo! Inače, rekla bih da kod nas postoji jedan neutemeljen otpor prema hrvatskom filmu. U susjednim državama nije tako. Kad čitate komentare ispod tekstova o hrvatskom filmu, ljudi ispaljuju rečenice koje su valjda negdje čuli, “stalno ratni filmovi”, “stalno neka depra”... Ma, kakvi ratni filmovi, kakva depra? Kad si posljednji put vidio hrvatski film? I to je bolest našeg društva, svi imaju mišljenja, a s temom upoznati nisu.
Hrvatski film je onako paušalno na zlu glasu, pitanje je bi li baš trebalo biti tako.
- Mi smo imali to zlatno doba HAVC-a Hrvoja Hribara, pravi uzlet u svakom smislu... Mladi ljudi koji su se prikopčali na taj val naučili su puno, komunicirati s inozemstvom, razbuktavati kreativnost, i zaista su potencijal. Osjećam drastičan pad prisutnosti hrvatskog filma nakon Hribarova odlaska. Pad prisutnosti na festivalima, u medijima, u općoj kulturnoj atmosferi. Kao da se sve ispuhalo. Neshvatljivo je da se to dopustilo, ali dopustilo se.
Najbolji hrvatski film svih vremena?
- Teško pitanje. Volim neke starije, “Ne okreći se, sine”, “Imam dvije mame i dva tate”, “Buža”, seriju “Malo misto”. “Ne gledaj mi u pijat” Hane Jušić mi je posljednjih godina favorit.
Posljednjih su godina žene u fokusu javnosti, Istanbulskom konvencijom, pokretom #MeToo, raspravama o pobačaju. Niste aktivistica, ali sigurno imate stav.
- U fokusu jesmo, i trebamo biti, nakon svih strahota kroz koje je ženski rod prošao i prolazi. Ja mislim da je to proces koji neprestano traje. Od toga da su se spaljivale “vještice” do toga da je, kako svećenici danas znaju reći, žena “drugotna”.
“Drugotna”... nikako da se informiram što to znači...
- Mislim da za te likove psihoterapija ne bi bila loš put, a možda ni egzorcizam, jer samo đavo može takvu idiotariju izgovoriti, a pritom mahati kršćanstvom. Pa, žena te rodila, budalo. Čini mi se dosta uvjerljivom teorija da su muškarci žene podčinili zbog straha od nje. Jer, žena ima kvalitete koje muškarac nema i zapravo nosi u sebi veću snagu. Žena, prije svega, rađa, može podnijeti veću bol, više toga iznijeti... Seksualno je moćnija i, kako bih rekla, manje ograničena od suprotnog spola. To je, vjerujem, podsvjesno dosta problematično muškom rodu. Osim toga, netko tko je uistinu snažniji nema potrebu podčinjavati nikoga. Istinski snažna osoba štiti, pomaže, podržava. Ali, ne može se sve generalizirati... I muškarci imaju svoj križ, mnogo toga “ne smiju”, ne smiju biti slabi, nježni, nije ni njima lako. Mi ljudi smo se tijekom povijesti pobrinuli da nam svima bude teško. Ženska borba je napravila puno i mnoge su se stvari drastično promijenile, ali nije gotova... uključivo i Lijepu našu. Nasilje i neravnopravnost i dalje su u punom zamahu.
Jeste li vi imali neke probleme zato što ste žena?
- Nasreću, ne. Ali da je bilo situacija kad sam osjetila manjak poštovanja zato što sam žena, to da. Recimo, kad su honorari u pitanju. Često sam znala osjetiti da mi se pokušava poslati poruka da sam zamjenjiva. Drugačije neki producenti razgovaraju s mojim muškim kolegama. Znam to sigurno. Na to mi skače živac...