Vicko izašao iz bolnice: ‘Čuvam se, imam svoj štap, pelene i kateter. Ali, i imam i vedar duh!‘

Trpimir Vicković Vicko ponovo je kod kuće. Legendarni radijski voditelj puna dva mjeseca proveo je u bolnici i toplicama oporavljajući se od korone i upale živaca nogu, zbog čega sada s pedeset i pet godina mora ponovo učiti hodati. Njegova borba s bolešću nije završena: i dalje lako gubi dah, a sljedeći tjedan opet mora u bolnicu na pregled. Liječnici će tada procijeniti hoće li ga zadržati u bolnici ili ga ipak pustiti na kućno liječenje, kaže Vicko koji ni u jednom trenutku nije pokleknuo niti izgubio vedar duh.

Kako ste?

- Hvala na pitanju, dobro. Nakon dva mjeseca nemoći ponovo se samostalno krećem. To ide polako. Imam svoj štap. Čuvam se i hodam na kratkim relacijama, a kako sam slab i nemam previše snage, moram dobro procijeniti vlastite mogućnosti prije nego što negdje krenem, jer se nakon toga moram i vratiti. Konkretno: ja kod kuće imam 48 stepenica. Pa onda prvo trebam njima sići, malo se prošetati i slušati samog sebe i svoj organizam, te misliti na to da se još moram i ponovo uspeti po tih 48 stepenica. Ali, ne posustajem. Dajem si truda, hodam po neravnim površinama, trotoarima... Sve je to dobra vježba. A vježba je važna. Pa onda vježbam - nema mi druge!

Kako je sve krenulo? Noge su vas, ako se ne varam, izdale početkom prosinca?

- Da, početkom prosinca za mene više nije bilo 'hop, hop, na noge lagane!'. Nego: 'hop, hop na Hitnu pomoć', nakon što doslovno nisam mogao stati na vlastite noge. Onda sam od 6. do 27. prosinca bio u bolnici u zagrebačkoj Dubravi, gdje su me temeljito pretražili i gdje mi je dijagnosticiran Guillain-Barréov sindrom. Potom sam liječenje nastavio na Rebru, a posljednja četiri tjedna bio sam u Stubičkim toplicama.

Je li to sve zbog korone?

- Gledajte, ja sam i prije bio bolestan, dugogodišnji sam dijabetičar, a korona je, rekli su mi, samo ubrzala proces u tijelu koji bi me dohvatio za nekih tridesetak godina. Sve je izgleda kod mene počelo kada sam bez povišene temperature prebolio povišenu upalu pluća. Da sam bio pušač, korona bi mi vjerojatno zeznula pluća, ovako mi je, u potrazi za najslabijim mjestom u organizmu, sjela na noge i probavu. A gdje i kada sam dobio koronu, gdje sam se zarazio, to stvarno ne znam.

Trpimir Vicković Vicko, 2010. godine

Boris Kovacev/Cropix

Kako ste se osjećali u trenucima kada niste mogli stati na noge?

- Nemoćno. No, nisu me samo noge iznevjerile, nije stvar bila samo u tome što više nisam osjećao stopala ni koljena, nego mi je i probava postala nekontrolirana. Tako je i danas: ja imam pelene i kateter. Ali, i vedar duh!

Ni u jednom trenutku niste klonuli?

- Ma kakvi! Ne dam se ja! Znam imena svih liječnika, svih medicinskih sestara, svih tehničara... Ja nikada dok sam bio u bolnici nisam zazvao: 'Sestro!'. Nego: 'Sestro Marija, sestro Martina'. Sve ih znam i to je onaj moj ljudski odnos koji oduvijek imam. Pa kad dođem u lokal ja pitam konobaricu kako se zove i tako je i pozivam, a ne derem se: 'Hej, mala, dođi 'vamo!' Jer ta mala je nečija mama, kći, sestra...

Rekli ste mi da je sve ovo što vam se dogodilo 'za ljude', te da to nikako nije najgora stvar koja se nekome može dogoditi u životu...

- Da! Kaj bi to bilo najgore? Pa neki dan umro je Dalibor Sokolić, moj prijatelj još iz srednje škole. I ja mu ne mogu doći na sprovod. I ne mogu stisnuti njegovu Suzanu u zagrljaj. To mi je puno gore od svega što mi se dogodilo posljednjih mjeseci.

Koliko ste sada već kod kuće?

- Od prošlog četvrtka. Svi me maze i paze. I moja supruga Sandra, i djeca Tin i Anja, i svi članovi obitelji i prijatelji. Iskreno, svima im kažem da ne zaslužujem toliko pažnje. Ja inače nisam neki zahtjevan lik, pa je djeci bilo u početku čudno kada sam im govorio da mi donesu cipele. Jer ja nikad prije nisam tražio da se netko mota oko mene. Sada je drugačije, ima dosta stvari koje ne mogu sam i svi to znamo. No, ne dam se: polako napredujem iz dana u dan, uz podršku obitelji koja mi ne dopušta do klonem.

Trpimir Vicković Vicko, fotografija iz arhive

Cropix (arhiva)

Na posao na Zabavni radio do daljnjega se nećete vraćati?

- Ne. Ja nisam pokretan. Ne mogu voziti automobil, a morao bih do posla putovati 17 kilometara. Kada ću se vratiti, ne znam. Uz to, 1. ožujka moram ponovo u bolnicu na kontrolni pregled. Ako tada procijene da moj oporavak ide u dobrom smjeru, vraćam se doma, ako ne, ostajem u bolnici dok me ne srede do kraja. Pa se sad sređujem. Napola sam već sređen (smijeh).

Što biste onda kao napola sređeni tip poručili našim čitateljima za kraj razgovora?

- Ljudi moji, na svijetu ne postoji šlafrok koji se pri hodu ne rastvara. Sad ozbiljno: život je prekrasna stvar. Osamdeset posto našeg života čine lijepe stvari. No mi smo nekako uvijek usmjereni na onih dvadeset posto problema. Tako ne treba: ako se s nekim želimo čuti, nazovimo ga, odmah ga nazovimo. Treba slobodno izraziti sve svoje emocije. Osim ljutnje. Nju treba izraziti prilikom obavljanja teških fizičkih poslova, jer će vam ona pomoći da lakše radite. Dakle, i ljutnju možete pretvoriti u nešto korisno i lijepo. Svaki dan počnite zbilja iskreno ne kao da vam je posljednji, nego kao da vam je jedini. I čuvajte zdravlje, prosim vas lijepo. Držite se onog što su nas učili kao male: bolje spriječiti nego liječiti.