DANKO VOLARIĆ

Uoči velikog priznanja: ‘40 godina režiram emisije, a greškom sam došao na audiciju za novinare‘

Volarić je postavio gotovo sve kultne kvizove na Prisavlju, a radio je u čak dvije tisuće izdanja ‘Kola sreće’

Godinu dana prije nego što će proslaviti četiri desetljeća rada na HTV-u, redatelju Danku Volariću stiglo je veliko priznanje, najveće koje naša javna radiotelevizija ima - “Ivan Šibl”. Glavna godišnja nagrada koja se od 1991. godine dodjeljuje za višegodišnja izvanredna dostignuća na području radijskog i televizijskog stvaralaštva, a Volariću će pripasti “Šibl” za televiziju, bit će mu uručena uoči Dana HRT-a.

- Imam nagrada u karijeri, ali ovo je neobično priznanje jer se ne dodjeljuje za konkretan posao, već za cjelokupan rad. Potiče vas na preispitivanje, počnete razmišljati o svojim počecima i zašto ste uopće tu. A mene je televizija oduvijek zanimala, još kao mali kad sam vidio taj ekran, tada crno-bijeli, bio sam fasciniran. I na Akademiju dramske umjetnosti kada sam se upisivao, na prijemnom sam pisao o televiziji. TV režija me iznimno zanimala i televizija kao televizija, i zato ovu nagradu doživljavam kao priznanje dugotrajnoj posvećenosti tom mediju - zaključuje Volarić.

Nabrajati sve što je Volarić u svojoj dugogodišnjoj karijeri napravio, nema smisla. Vjerojatno je i nemoguća misija, jer kada su na HRT-u počeli izvlačiti popis gdje se njegovo ime sve spominje (uključujući i inserte od dvije, tri minute pa do nikad objavljenih snimki), bilo je oko tisuća stranica ispisa iz arhive. Pritom mu čak nisu svi radovi ni katalogizirani. No Volarićev rad definitivno se može podijeliti na četiri kategorije - dokumentarne filmove, game i ine zabavne showove, klasičnu glazbu i ono što mu je najdraže - izravne prijenose.

Igranim filmovima nikada se nije bavio, mislio je, kaže, kako nije dobar u pisanju scenarija, no zapravo ostavlja dojam da ga to nije ni privlačilo, jer o svemu ostalom govori s ogromnom strašću. Inače, na tadašnju Radioteleviziju Zagreb, te davne 1983., stigao je doslovno - zabunom.

image

Danko Volarić

Goran Mehkek/Cropix

Studenti Akademije

- Jedno ljeto na Akademiji, ispiti su već završavali, ugledao sam cedulju, a na njoj je stajalo da kadrovska služba RTZ-a traži da joj se jave studenti Akademije, ali nije bilo baš suvislo. No kako me je televizija strašno zanimala i trebalo mi je novca, ja sam se javio da bi na kraju ispalo da ne traže realizatore za informativni program. Bila je to, zapravo, audicija za novinare, greškom objavljena na Akademiji, tako sam se ja kao jedini režiser tamo prijavio i prošao audiciju koja je rađena vrlo ozbiljno, od eseja do psihološkog testiranja i nastupa pred kamerama. Nisu znali što bi baš sa mnom, ali me nisu odbacili - govori Volarić.

Bio je tada apsolvent, ali kako to već na ovim poslovima biva, svoju diplomu dosta je otegnuo i diplomirao tek 15 godina poslije. U prvoj fazi svoje karijere najviše je naučio od svog mentora urednika u dokumentarnom programu Kreše Novosela. Paralelno je radio dokumentarne serijale i bio realizator u informativi. Takav način rada, a to je da paralelno radi dva ili više potpuno različita projekta pokazao mu se u konačnici najdražim. U zabavu je ušao ‘90-ih.

- Pozvali su nas u veljači ili ožujku 1992. i rekli da radimo ‘Turbo Limach Show’. Bilo je ratno vrijeme, ali očito su nakon sarajevskog mira zaključili da treba malo olabaviti program, staviti nešto zabavno. U prvo vrijeme nam je bilo neugodno, pa ljudi su po skloništima, a mi radimo zabavnu dječju emisiju. No onda je došlo neko pismo iz Vinkovaca od jedne gospođe koja nam je napisala da su oni u podrumu i da hvala Bogu da nešto takvo imaju. Tada sam shvatio da to što radimo i nije tako bez veze i da je važno nekim ljudima - govori Volarić.

Uz “TLS” paralelno je bio i redatelj emisije Nede Ritz “Ekran bez okvira” i vrlo sretan zbog projekata koje radi. Primijetila ga je druga TV legenda - Lazo Goluža i pozvao mladog redatelja u “Kviskoteku”, a to je ujedno bila zadnja sezona tog kultnog kviza.

image

Vladimir Koščević (mikser), Dunja Markičević (pomoćnica redatelja), Fouad Alsadek (kamerman), Josip Bolarić (kamerman), Danko Volarić (redatelj), Alemko Gluhak (lektor)

Neja Markicevic/Cropix
image

Danko Volarić

Neja Markicevic/Cropix

Uz Dragutina Broza

- No prije toga HTV je odlučio raditi i ‘Kolo sreće’. Mi tada uopće nismo znali u što ulazimo, jer bio je to dnevni game show, koji ide pet dana u tjednu, i to se pokazalo ogromnim poslom. Na kraju sam odradio sve sezone, što znači svih deset sezona i gotovo 2000 emisija. Nije me bilo samo na nekih osam izdanja, jer sam morao na sastanak svih predstavnika TV kuća koje emitiraju taj licencni kviz. Da, to je tih 2000 emisija koje mi se navode u biografiji i da mi je tko tada rekao da ću to raditi deset godina, rekao bih: Hvala, ne bih - smije se Volarić.

image

Danko Volarić, Dunja Markičević

Neja Markicevic/Cropix

Uslijedili su i drugi natjecateljski showovi poput “Izazova”, “Najslabije karike” te “Tko želi biti milijunaš?”. Bio je u ekipi koja je postavljala ovaj hit-kviz, zajedno sa scenografom Dragutinom Brozom, s kojim je valjda radio sve takve projekte, i to s velikim užitkom.

- “Milijunaš” je bio prva licenca u kojoj smo znali da smo dobri i da smo je napravili kao izvornu. Odlučili smo da to bude izvrsno jer nam se svima strašno dopao taj format. Otišli smo i u London vidjeti na licu mjesta kako to rade, sve temeljito skenirali i napravili pripremu. Bio nam je cilj napraviti projekt koji, kada vidite, pomislite da ga je radila bilo koja velika ugledna strana TV kuća. I to smo uspjeli. Izgledali smo odlično, i to unatoč prilagođavanjima jer je naš studio bio manji. Broz je napravio izvrsnu adaptaciju za koju su poslije vlasnici licence pitali smiju li to rješenje iskoristiti u drugim zemljama. U to vrijeme vlasnici licence nisu baš imali povjerenja u nas pa su dolazili u kontrole. Nismo smjeli raditi ni probu bez njih, no napravili smo jednu za sebe tjedan dana prije i kad je čovjek došao, pogledao je i rekao nam: ‘Čestitam, odlični ste’ - uz smijeh otkriva Volarić.

image

Danko Volarić

Goran Mehkek/Cropix

Život u stvarnosti

Bio je i u ekipi koja je postavljala i nagrađivani show “Piramida”. Dubravko Merlić došao je s tom idejom, Broz osmislio scenografiju, Željko Matić bavio se temama i pripremama.

- “Piramida” nam je bila poseban posao. Gledali smo sve govorne, sve debatne emisije, razrađujući pravila. Matić je inzistirao na tome da se u emisiji govori o konkretnoj, pojedinačnoj temi, što dotad nije baš bilo često. To je bilo veliko veselje za raditi i jako nam je bilo zanimljivo dovoditi političare u neobične situacije, pa pred kraj nisu više pristajali. Neću reći o kojoj osobi se radi, nije više u politici, no bila je istaknuta. Uglavnom, na njezinu se licu vidio šok kad joj je druga gošća, cura s estrade, kojoj je svejedno hoće li se zamjeriti nekome iz politike, a pri tome pametna, počela u lice govoriti što ova nikada nije imala prilike čuti. Da je nekompetentna, da ne živi u stvarnosti, ma svašta. Neobičnih je tu stvari bilo, recimo posve nespojivi Ljubo Ćesić Rojs i Modni mačak koji poslije emisije razgovaraju kao najbolji prijatelji - prepričava redatelj koji je inače odradio i zadnju sezonu “Voicea”, dvije sezone “Zvijezde pjevaju”...

U međuvremenu se počeo baviti prijenosima koji su ga veselili, a to su bile predsjedničke inauguracije. Tako je režirao prisegu Ive Josipovića, Kolinde Grabar-Kitarović i Zorana Milanovića.

- Zvuči možda bedasto, ali to mi je bilo jako interesantno. Zahtjevno u smislu da morate prezentirati događaj na koji nemate utjecaj, i to važan događaj koji oslikava osobu koja u tom trenutku postaje predsjednik. Tu uvijek morate imati rezervne opcije, kao generalštab radimo taj plan, gdje staviti kameru da se vidi potpis, ruka, sve u detalje. No kada se dobro pripremi početak i napravi proba, sve ide kako treba. Primjerice za Kolindu Grabar-Kitarović imali smo dublericu na probama, našu asistenticu Anu Tilić, koja je također plavuša, što nam je bilo dobro radi određivanja svjetla. Na kraju je užitak vidjeti kako se sve događa ispred vas, kada se dokumentarac stvara sam od sebe - objašnjava Volarić koji je bio zadužen i za prijenos posjeta pape Benedikta XVI., točnije njegov susret s mladima.

Nekako tu razgovor odlazi i na pitanje, je li se ikada našao “na ledu” jer je nešto zaribao, učinio nešto “nepoćudno”.

image

Đelo Hadžiselimović, Danko Volarić, Maja Jurković

Neja Markicevic/Cropix

Uspavani Bandić

- Nikada vam netko neće reći da ste na ledu. Ali znao sam primijetiti da više ne dobivam projekte. Zašto, nitko mi nikada nije točno rekao o čemu se radi. A vjerojatno je bio sklop raznih okolnosti. Mislim da je bio tu jedan prijenos iz Lisinskog gdje je bio i Milan Bandić u publici. Ja sam ‘odrezao’ na bivšeg zagrebačkog gradonačelnika koji je zatvorenih očiju slušao muziku. A onda je ispalo da nije slušao glazbu, nego je spavao. Razmišljao sam, ako sada maknem kameru, ispast će da je to zato što spava. Ako ostavim duže, možda ipak sluša koncert pa otvori oči, što će ispasti fantastično - govori Volarić. Za one neupućene, to se nije dogodilo.

Pitanje koje TV legende su najviše utjecale na njegov rad uvodi nas u Volarićevo poglavlje o dokumentarcima.

- Teško mi je to reći. Jednom mi je netko rekao da bi dobra televizija morala imati dozu neposrednosti. I to je dobra definicija. A to sam čuo kada smo snimali dokumentarac o redatelju Angelu Miladinovu. On je recimo imao prijenos Splitskog festivala i pobjedničku pjesmu, ali ne vidite pobjednika, nego cijelo vrijeme u kadru gledate ljude u publici koji slušaju, pjevuše i uživaju u pjesmi. Da, to je bilo potpuno neobično, ali je bilo top. I onda kada sam išao malo više istraživati o njemu, otkrio sam i druge takve situacije, tako da mogu tek sada povezati koliko su me se neke stvari dojmile kod njega, usjekle. Primjerice, pronalaziti humorne elemente u situacijama kada ih na prvi pogled ne očekujemo ili ne vidimo izuzetno mi je važno, a toga je bilo kod Angela - priča Volarić.

Nije, nastavlja, snimio tako puno dokumentaraca, ali ima među njima onih koje pamti, koji ga vesele. Poput recimo “Meštrovića” iz 2009. ovjenčanog Oktavijanom, koji je odlučio raditi ili, bolje, istraživati o njemu nakon što je na Hreliću na koji voli ići našao njegovu knjigu “Uspomene na političke ljude i događaje”. - Volim raditi portrete ljudi. Meštrovića sam primjerice radio, i to mi je bilo zanimljivo jer sam osvijestio da postoje kod nas određene fraze ili floskule koje se prepisuju, a nitko se ne ide pitati je li to točno i što je izvor - objašnjava svoje motive redatelj.

Tako ga je zaintrigirao i svestrani umjetnik Vladimir Kristl, o kojem je snimio film s kolegicom Ana Marijom Habjan. Nju je zanimao Kristl kao umjetnik, njega kao osoba.

image

Danko Volarić

Goran Mehkek/Cropix

O klasičnoj glazbi

- Čuo sam o njegovom avanturističkom životu, odlasku u partizane, povratku u Zagreb, potrazi za ocem koji je ‘otišao po šibice’ i nestao u Čileu, zatvoru, odlasku u Njemačku, buntovnoj naravi, ali sve kao kavanski trač. Meni je to bila fantastična priča i krenuo sam u istraživanje. Otišli smo kod njega u München. Živio je u umirovljeničkom domu za umjetnike ali i cirkuske artiste. Zapravo smo otišli tamo strahujući da nećemo ništa obaviti jer je bio na glasu da nam svaki čas može zatvoriti vrata i reći: Ja to više neću. Ali dao nam je da ga snimimo, zapravo mu je bilo drago. Nažalost, nije dočekao da vidi film - kaže.

Volarić sada dovršava film o krčkom mostu koji će se na programu HTV-a premijerno emitirati 5. lipnja. Na njemu je radio oko godinu dana, pa među ostalim tražio i našao nacrt projekta mosta koji je jedna austrijska tvrtka izradila još 1920. Sve za dva kadra, no zaključuje: vrijedilo je.

U četvrti segment - koncerte klasične glazbe - “zagazio” je zahvaljujući Draženu Siriščeviću i činjenici da netko nije mogao, pa je on uskočio kao zamjena.

- Uvijek sam smatrao da je televizijska prezentacija klasične glazbe na određeni način legitimacija jedne javne televizije. Tu se vidi je li ozbiljna televizija, ima li kvalitetne ljude i polaže li pažnju na taj posao. I to mi je bio izazov, doći na nivo koji mi zaslužujemo kao televizija. Inače tu režiser nije baš bitan. Važnija je osoba koja čita note, glazbeni suradnik i tajnica režije koja kamermanima najavljuje kadrove. Režiser prije toga postavi kamere, upiše kadrove po kamerama, i u idealnoj situaciji ništa ne kaže za vrijeme snimanja ili prijenosa. U međuvremenu se dosta toga promijenilo, pa i tehnologija. Prije su radili Simfonijski orkestar s tri kamere u polutotalu, danas se to radi sa šest do osam kamera, i ako svira recimo flauta, mora se vidjeti ta flauta. To traži određeni stupanj discipline i zanatskog umijeća. Naravno da je Novogodišnji koncert u Beču nedostižan, ali mi radimo tako da ekipa dan prije odradi nogometnu utakmicu i sljedeći dan radi Brucknera. I jednako ga dobro napravi. Pritom naši kamermani u nogometnoj reprezentaciji znaju svakog igrača, a onda dođu na Brucknera i znaju opis svakog instrumenta. E pa, kapa dolje! - rekao je na kraju Danko Volarić podvlačeći tako ono što je isticao sve vrijeme - iza svakog dobrog projekta stoji tim, a ne jedna osoba.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. svibanj 2022 16:28