Teško je zapravo i pobrojiti za koga je sve tijekom bogate karijere duže od pola stoljeća pisao Mario Mihaljević. Jer, 71-godišnji pjesnik, radijski voditelj, kompozitor i tekstopisac surađivao je s Mišom Kovačem, Oliverom Dragojevićem, Zlatkom Pejakovićem, Terezom Kesovijom, Kićom Slabincem... Sada opet na Kastvu, na svom balkonu s kojeg puca pogled na opatijsku rivijeru, piše za ‘Nove fosile‘. No, ovog puta ne stvara novu hit pjesmu, nego knjigu, biografiju o bendu uz čije smo pjesme rasli, zaljubljivali se, tugovali...
Na knjizi o ‘Novim fosilima‘ marljivo radi posljednjih mjeseci, a Jutarnjem listu ekskluzivno je ustupio ulomak koji počinje rođenjem benda, odnosno scenom iz legendarnog zagrebačkog kafića ‘Junferica‘, u kojem su se koncem šezdesetih godina okupljali glazbenici. Vrijeme je to, piše Mihaljević, u kojem se ‘Beatlesi‘ još nisu raspali, ali samo što nisu, kada se Elvis Presley još dobro drži, ali nažalost, neće dugo.
- ‘The Rolling Stones‘ su, zamislite, mladi, iako im neki članovi već umiru. Sinatra milozvučno pjeva. Ponajviše u to vrijeme svoj najveći hit poslije ‘My way‘, onu ‘Strangers in the night‘. Za koju svi u zagrebačkoj ‘Junferici‘, sastajalištu glazbenika, autora, pjevača znaju da je to Robićeva pjesma ‘Ta ljetna noć‘ koja je odbijena na splitskom festivalu. A Robić je dobio u Jugotonu gadnu konkurenciju po tiražama - Ljupka Dimitrovska i Ivica Šerfezi počeli su rušiti rekorde, a istodobno su dobili poziv za itekako unosne turneje po Sovjetskom savezu. Njihov kompozitor Nikica Kalogjera je dan ranije u ‘Đanfi‘ rekao da hitno treba prateći bend za tu turneju... - opisuje Mihaljević početak stvaranja Novih fosila, benda osnovanog 1969. godine na inicijativu Slobodana Momčilovića Moke.
Tih dobrih starih vremena sjeća se i Marinko Colnago koji kaže:
- Moka me, dobro pamtim, nazvao u jedan dubrovački hotel gdje sam te 1969. godine svirao nakon što sam se vratio s višemjesečne svirke po Švicarskoj, u kojoj sam nastupao s Kennedy Boysima. Pitao me hoćemo li osnovati bend, a ja sam razmišljao cijele dvije sekunde prije nego što sam mu dao potvrdni odgovor - prisjeća se Marinko, koji je poput svih zagrebačkih muzičara u to doba često i rado ‘visio‘ u Junferici.
Mario Mihaljević u svojoj knjizi detaljno i slikovito objašnjava kako su funkcionirale stvari u tom kafiću:
- Dio za goste bio je tridesetak kvadrata sa šankom koji se protezao čitavim opsegom ‘slastičarne‘, u kojoj se sve konzumiralo osim slastica. Pravi šank iza koga su bile konobarice protezao se jednom dužinom, nastavljao se na zidove s ogledalima i na suprotnu stranu s velikim izlozima na Teslinu između Praške i Petrinjske, prekinut samo ulaznim vratima. U sredini su bili također šankovi, stolovi za kojima se stajalo i... pričalo. A najviše pilo. To je davalo dojam da su svi unutra jedno društvo, uostalom svi su se međusobno poznavali i komunicirali bez obzira na kojem dijelu lokala bili - opisuje Mihaljević koji potom prelazi na razgovor između Nikice Kalogjere i Slobodana Momčilovića Moke.
- Kada je Nikica ušao negdje malo prije podneva, svi su čuli kada je pitao Moku, uz obavezno dvostruko pomicanja nosa i crnih naočala, a poslije neizostavnim, također dvostrukim, glasnim kvrckanjem zubima: ‘Onda, gospon Momčilović, jesmo kaj sredili?‘, a ekspeditivni Moka je odgovorio: ‘Nego kaj, doktore!‘. Nikica je, naime, stvarno bio liječnik koji se tim poslom nije nikada bavio. ‘A kako se zovete‘, pitao je doktor. ‘E to još ne znamo, ali koliko godina imamo najbolje da se zovemo Fosili‘, rekao je Moka. Svi su se nasmijali, a Mišo Doležal iz kvarteta ‘Melos‘ je nešto promrmljao da baš nije zgodno ime, na što je Arsen Dedić, bivši ‘Melosovac‘, koji je bio s njim u društvu rekao: ‘Neka onda budu Novi fosili‘ - piše Mario Mihaljević koji u knjizi dodaje kako je Moka nakon toga zavrtio rundu za sve.
Jedan od onih koji su u ‘Junferici‘ nazdravili osnutku novog benda bio je i sam autor, koji, međutim, to u knjizi o ‘Novim fosilima‘ nije želio isticati.
- Ja tu uopće nisam važan. Ja samo opisujem vremena, u kojem se rodio jedan od naših najvećih bendova - govori Mihaljević, koji je za svoje prijatelje iz ‘Novih fosila‘ napisao barem pedesetak skladbi. Među njima su i ‘Sanja‘, i ‘Ja sam šef‘, ‘Mario‘, ‘Moj prijatelj Anu ljubi‘, ‘Šu - Šu‘... Logično je stoga da su Sanja Doležal (59), Marinko Colnago (80) i Vladimir Kočiš Zec (74) upravo njega odabrali za autora koji će - jer ih poznaje u dušu, jer vole stil kojim on duhovito, sjetno i razigrano piše - napisati knjigu o njima.
- Tu knjigu o nama mogao je napisati samo netko tko nas uistinu dobro zna. Netko tko je godinama tulumario s nama, odlazio na naše koncerte, bio s nama na mnogim turnejama, netko tko nam je napisao brojne hitove... Mario je naš dugogodišnji prijatelj, zna nas sve još od osnutka benda - kaže Vladimir Kočiš Zec, koji je isprva, prije više od pola stoljeća, odbio Mokinu ponudu da se pridruži ‘Novim fosilima‘.
- Moka i Marinko pozvali su me u ‘Junfericu‘ i ponudili mi da postanem gitarist i pjevač u njihovom bendu. Ja sam njihovu ponudu glatko odbio jer su slovili kao ‘kuruzni band’. Užas, ljiga. Imali su hit ‘Sjedi, Ćiro, navrh grane’, u vrijeme kada sam ja svirao rock and roll i koketirao s jazzom. Rekao sam im ‘ne‘, a oni su me pogledali i rekli: ‘Koji si ti kreten!‘. Jer oni su već tada imali mnogo više gaža od mene, svirali su dva-tri puta tjedno, pratili su Ljupku Dimitrovsku, Ivicu Šerfezija... Bili su u pravu, pa sam im se ja tjedan dana kasnije javio i rekao da ipak stižem u bend - priča Zec o svom dolasku u ‘Nove fosile‘ koji veliku popularnost dobivaju kada se bendu priključuje Đurđica Barlović: 1976. objavljuju pjesmu ‘Diridonda‘, a dvije godine kasnije album ‘Da te ne volim‘, s pjesmama ‘Lastavice mala‘, ‘Kaži mi mama‘, ‘Sanjaj me‘... Postaju jako popularni u cijeloj Jugoslaviji, što ne znači da su se od svog posla ikad obogatili.
- U cijeloj zemlji nije bilo čovjeka koji nije znao barem jednu našu pjesmu, no mi zbog toga nismo živjeli kao bogatuni. Zarađivali smo pristojno, u rangu inženjera ili liječnika, no o vilama s bazenima mogli smo, kao i ostali naši vršnjaci, samo sanjati - kaže Marinko Colnago.
Sanja Doležal bendu se priključila 1983. godine.
- Moka me pozvao u svibnju, a ja sam pristala i došla u bend nesvjesna što me sve čeka. Imala sam 20 godina, pjevala sam u ‘Prvoj ljubavi‘ i ni sanjala nisam koju će pozornost privući moj dolazak u Nove fosile. Tim više što dečkima baš i nije u početku bilo drago što ja stižem na mjesto Đurđice. Pitali su se kaj će ta mala tu sad izvoditi. A ja sam, kao za peh, na našem prvom koncertu, koji je bio 18. listopada 1983. u Mariboru, zabrljala. Satrla me trema. Dečki su svirali ‘Šuti, moj dječače plavi‘, a ja sam, nošena tremom, za to vrijeme pjevala ‘Tvoja košulja plava‘... - prisjeća se Sanja, koju su nakon kratkog vremena svi u grupi zavoljeli i sprijateljili se s njom. ‘Novi fosili‘ godinama su slovili kao bend u kojem je uvijek bila dobra atmosfera, a prepričavali su se i njihovi urnebesni tulumi.
- I o tome ću pisati u knjizi, tim više što sam i ja bio sudionik mnogih takvih tuluma - kaže Mario Mihaljević, kojeg pitamo je li istina da su zbog jednog od tih tuluma članovi ‘Novih fosila‘ imali višegodišnju zabranu ulaska u splitski hotel ‘Marjan‘.
- Nije istina. Radilo se o doživotnoj zabrani ulaska - kroz smijeh kaže Mario, koji će i taj tulum - koji je počeo na ručku tijekom kojeg su svi pili vodu, a onda je netko naručio litru vina, i onda je to tako krenulo i nastavilo se do zore - isto opisati u knjizi.
- Knjiga napreduje i ja se nadam da će svjetlo dana ugledati krajem ove godine. Sve detalje razradio sam u glavi, ali prije nego se skroz bacim na pisanje; želim se naći s obitelji Đurđice Barlović, sa suprugom pokojnog Moke, s mnogim prijateljima i svjedocima tog vremena, jer ova će knjiga biti sjećanje i na sve one članove ‘Novih fosila‘ kojih, nažalost, više nema: na Rajka, Moku, Šarića i Đurđicu - priča Mario Mihaljević, čija knjiga neće biti, vidi se već i po ulomku, koji nam je ekskluzivno ustupio, sumorno nizanje događaja i godina.
- Da i želim, a ne želim, ja takvu knjigu ne bih mogao napisati. Ne! Knjiga o ‘Novim fosilima‘ bit će prepuna malih slikovitih crtica, zamislio sam je tako da u njoj mogu ‘letjeti‘ skupa s čitateljima, kroz godine - objašnjava autor koji još nije smislio kako će se knjiga zvati.
- Smislit ću već nešto, nije naslov najvažniji. Bitnije je da će ova knjiga biti svojevrsna oda jednom vremenu. Bit će u njoj mnogo radosti i smijeha, te ponešto tuge. Jer, sve to je život - kaže Mario Mihaljević, koji u knjizi opisuje i što se zbilo nakon što je Moka u ‘Junferici‘ zavrtio rundu za sve.
- Vladimir Kočiš Zec koji je sa svojim ‘Biserima‘ komentirao ponuđenu im pjesmu ‘Anuška‘ za Zagrebački festival je, dignuvši čašu kao i ostali u ‘Đanfi‘, viknuo svojim prodornim glasom: ‘Neka dugo žive Novi fosili!‘.‘Živjeli‘, viknuli su svi. Jedan je mladić, koga su zbog visine zvali Lima, baš u taj čas provirio kroz staklo u društvu svog šefa benda Marina Škrgatića. ‘Idemo unutra?‘, pitao je Rajko, a Marin je rezolutno rekao da idu među svoje rockere u ‘Zvečku‘, na kraju iste ulice, na istoj strani, ali drukčijeg imena. ‘Tamo pripadamo‘ - rekao je Marin.
Oooo, kako se varao.
Na neki način su tako skoro svi budući članovi ‘Novih fosila‘, najvećeg jugoslavenskog i hrvatskog benda pop glazbe, bili na rođenju, ako znamo da je Mišo Doležal Sanjin otac, koja tada još nije krenula u školu. Pa je opravdano bila odsutna.
Da, i Đurđica nije bila tu, ali također opravdano jer je bila u Splitu. Ali muški su svi bili tu.
Ako se nekome od vas tko ovo čita ova priča čini nestvarna, savjet je da odmah zaklopite knjigu što je držite u ruci i prestanete čitati. Jer puno vas još nevjerojatnih stvari očekuje u njoj, a istinitih, od kojih su neke u statusu legende. Ili mita. Ali ‘Novi fosili‘ nisu bili kratkotrajni hit nego upravo to - mit. Ali po čemu računamo, recimo, godine? Po najvećem. Iz mita. I ovdje ćete pročitati samo takvu istinu - piše u svojoj knjizi Mario Mihaljević.