Nakon što je bio kulisa brojnih domaćih i svjetskih produkcija, Dubrovnik je postao i mjesto na kojem se odlučuje o Međunarodnoj nagradi Emmy®. United Mediji i Novoj TV povjereno je naime domaćinstvo polufinalnog ocjenjivanja jedne od 17 kategorija te prestižne nagrade koja ove godine slavi svoje 50. izdanje.
To je bio povod da se u Dubrovniku okupe brojni profesionalci iz svijeta televizije, produkcije kao i eminentni gosti iz kreativne industrije, a među njima i slavni srpski redatelj, scenarist i producent Srđan Dragojević. Autor kultnih filmova kao što su “Mi nismo anđeli”, “Rane”, “Lepa sela lepo gore” ili, primjerice recentnije, “Parade” rado se odazvao tom pozivu jer već niz godina surađuje s ljudima iz United Medije.
- Naša produkcijska kuća Delirium Films godinama je radila reklamne kampanje za SBB United Medije, a onda smo suradnju nastavili i na seriji “Kljun”, u kojoj sam bio kreativni producent i jedan od scenarista, a osvojila je nagradu publike u Cannesu na festivalu serija. Oni su koproducenti i mojeg posljednjeg filma “Nebesa”, koji je imao premijeru u Locarnu u natjecateljskoj konkurenciji. Tako da je to jedna dugogodišnja suradnja i meni je veliko zadovoljstvo da se ta kompanija razvija i stječe takav renome u Europi i kao proizvođač kvalitetnog TV sadržaja. Meni je veliko zadovoljstvo doći, biti svjedok i pomoći koliko mogu - ističe Dragojević.
Želi raditi dječji film
No Dragojević se međutim u karijeri dugoj više od 30 godina nikada nije primio režije neke serije. Pisao je za njih scenarije, producirao, ali ih nije režirao.
- Kao pisac već sam dosta surađivao s prijateljima, redateljima. Napisao sam primjerice scenarij za “Montevideo” s kojim je Dragan Bjelogrlić debitirao. Radio sam i na jednoj ruci scenarija “Bese”, prošle sam godine napisao seriju po romanu Marka Vidojkovića “E baš vam hvala”, što je distopijska priča o SFRJ 2022. koja je preživjela nakon što je tajna služba izvršila atentat na Tuđmana, Miloševića i Izetbegovića, a SFRJ je danas jedna vrsta miksa između Sjeverne Koreje i Bjelorusije, ali tehnološki vrlo razvijena. I to se događa u multiverzumu, što je jedan od mojih omiljenih žanrova, SF o paralelnim dimenzijama. A takvo nešto volio bih i režirati. Uostalom, jedan svoj projekt po motivima romana Juliana Barnesa “Bodljikavo prase”, a zove se “Bilo jednom na Istoku”, napisao sam zapravo kao mini seriju od pet epizoda i pokušat ću napraviti neku suradnju između našeg telekoma i HRT-a. To bi bilo moje “20. stoljeće” ili “Glembajevi”, nešto što bih volio raditi - govori Srđan Dragojević.
Više ga zanimaju mini serije nego one koje se protežu iz sezone u sezonu.
- Kao redatelj koji ima iza sebe osam igranih filmova, još uvijek imam određenu skepsu da mogu za šest ili sedam dana napraviti dobru epizodu od 45 minuta. I nisam siguran da bih mogao u skromnijim produkcijskim uvjetima napraviti dobru epizodu. Na Zapadu se bolje serije rade od deset do 14 dana snimanja, kod nas je ipak taj limiti puno manji. To je meni pomalo zastrašujuće, ali svakako ću ih raditi čim dobijem priliku, jer ja sam veliki ljubitelj serija - kaže Dragojević te otkriva kako je na Filmskom centru Srbije konkurirao s njemu jako dragim scenarijem napisanim prema priči “Osmi mart” makedonske spisateljice Rumene Bužarovske iz njezine knjige “Nikuda ne idem” te kako prvi put u životu želi snimiti dječji film. Radio bi ga prema romanu Lane Bastašić “Uhvati zeca” i njezinoj zbirci priča “Mliječni zubi” te je napisao scenarij i s tim je projektom sada na natječaju. Hoće li proći, još ne zna, no iznosi koje srpski redatelji dobivaju na takvim natječajima, kako kaže, neusporedivo su manji od onih u Hrvatskoj.
- Nekad smo se nadali da ćemo snimiti jedan film u dvije godine, sada je to jedan u četiri. Takve su okolnosti kojima se moramo prilagoditi, a televizije i serije su tu jako dobra stvar kako filmski redatelj ne bi izrezao vene čekajući svoj sljedeći film, jer financiranja su sve kompliciranija - kaže Dragojević.
Prije 30 godina
Inače, njegovi su filmovi vrlo popularni u Hrvatskoj, za neke se, dodaje, može reći da su, proporcionalno broju stanovnika, gledaniji u Hrvatskoj nego u Srbiji. S 28 godina, 1991., snimio je svoj prvi igrani film, koji mu je ujedno bio diplomski, “Mi nismo anđeli”. Čim je izašao, a bilo je to 1992., dakle prije 30 godina, taj je film postao hit, a Dragojevića pozicionirao u svijetu filma.
- On je neočekivan uspjeh, nitko nije baš nešto vjerovao u debitantski film. Puno je glumaca i odbilo te neke manje uloge jer nisu ni shvaćali scenarij. Estetika tog filma bila je drugačija od tadašnjeg jugoslavenskog mainstreama. Sve je bilo stilizirano, šareno, dizajnirano, namjerno smo snimali na traku Fuji, koja ima puno jače boje nego Kodak na kojem je snimala cijela Jugoslavija, a Fuji je, mislim, koristila samo televizija. Ali najviše pamtim to da se trenutak snimanja “Mi nismo anđeli” poklopio s agresijom na Vukovar i mi smo svi dobivali pozive za mobilizaciju i često spavali na različitim adresama da nas ne bi uhvatila vojna policija. I to je stvarno bilo stresno; danju snimati igrani film i kriti se noću. Ali bio je to mladalački bunt i sve smo preživjeli, a ja sada mogu pričati s nostalgijom o tome, no činjenica je da su okolnosti snimanja mog prvog igranog filma bile užasne - govori redatelj. Drugo po čemu će pamtiti svoj debitantski hit također je vezano uz tadašnje okolnosti.
- Kada je film izašao, osvojio je sve moguće nagrade na domaćim festivalima, ali zbog sankcija uvedenih ‘92. protiv SR Jugoslavije, film nije mogao nigdje otići van. Stvarno je to bila frustracija, prvi igrani film, a ne možete ni na jedan festival u inozemstvo. I onda je samo jedan mali festival u Perugii pozvao film. U žiriju su bili Terry Gilliam i Hanif Kureishi, čuveni pisac, ne sjećam se trećeg člana i ja sam osvojio Grand Prix. To je na kraju bio jedini festival i jedina međunarodna nagrada koju su “Anđeli” osvojili, ali barem mi se ispunila ta želja da odem van sa svojim filmom u tom mračnom dobu. Nije film ostao u nekom getu, a zanimljivo je da su “Mi nismo anđeli” u međuvremenu u Češkoj postali kultni film i tamo se prikazuju na televiziji svakog Božića - otkriva.
Brzo piše scenarij
Dragojević je iz sadašnje perspektive najsretniji s dva filma - “Paradom”, koja je, kaže, uspjela spojiti arthouse moment s kinoužitkom i jako utjecao na relaksaciju homofobne većine prema LGBT zajednici, a drag mu je i njegov posljednji film “Nebesa”.
- “Nebesa” su jako kompleksan film o kršćanstvu, vjerovanju, uopće o pitanju postojanja Boga, o Starom i Novom zavjetu. Otvara puno pitanja koliko smo mi nakon pola stoljeća ateizma i komunizma, kada se vratilo kršćanstvo, vjernici. Taj je film puno manje komercijalno uspješan od prethodnih, ali meni je jako drag jer nekako pogađa misleće ljude, prije svega mlade koji se počinju pitati o suštini egzistencije, religiji, Bogu i čini mi se jako korisnim kao što je bila “Parada” - kaže redatelj.
Najmanje je pak sretan s filmom “Sveti Georgije ubiva aždahu” zbog brojnih okolnosti koje ne želi iznositi.
- Generalno, to je film u kojem sam se najmanje osjećao svoj na svome. To je prvi i jedini put kada nisam radio film po vlastitom scenariju. Krivica možda ne leži ni na kome, već ja možda moram ono što ću režirati i sam napisati. Tehnički je to vrlo dobar film, glumački isto tako, nema mnogo mana u njemu, ali ga doživljavam najmanje svojim - objašnjava Dragojević.
Inače scenarij za “Rane” napisao je najbrže. Nastao je u samo dva tjedna, a neke je znao pisati i po šest mjeseci. I “Parada” je nastala brzo, “prvu ruku” odradio je u samo tri tjedna na Mljetu, kamo ide svake godine i često tamo piše scenarije.
Ističe da je po profesiji i pisac, objavio je sedam knjiga. Počeo je s poezijom i već za prvu knjigu dobio Brankovu nagradu, koja je nekad u Jugoslaviji bila najznačajnije priznanje za poeziju.
- Objavio sam i tri knjige za djecu, dvije su jako popularne u cijeloj regiji, zovu se “Kakagrad” i “Kakakralj” i zbog njih me često majke zaustavljaju na ulici i zahvaljuju. U tim knjigama glavni su junaci govanca i djeca kada uspiju kakati na tutu; onda govanca kreću na veliku avanturu u Kakagrad i mnogim mališanima ta je knjiga pomogla da ostave pelene - govori Dragojević pa dodaje kako su ta djela produkt iskustva i psihologa i roditelja. Jer Dragojević je završio i kliničku psihologiju. Dapače, bio je to prvi fakultet na koji se upisao, negdje 1982.,1983.
- Jako sam volio studirati psihologiju, trebao sam čak ostati asistent na jednom jako teškom predmetu, koji se zove Opća psihologija 2. Završio sam i tečaj transakcijske analize kod Tijane Kosanović Mandić i bio sam prva generacija u Jugoslaviji koja je završila taj 101, počeo sam i 202, sljedeći stupanj, spremajući se za psihoterapeuta. No pored toga sam i jako veliki ljubitelj filma; gledao sam i po dva filma dnevno, jedan u Kinoteci, drugi na redovnom repertoaru s društvom koje je pretežno studiralo na Akademiji. I onda smo se posvađali oko nekog domaćeg filma, nije bitno kojeg, ja sam rekao da nije neki film, oni meni da sam amater, da nemam pojma - i ja sam za okladu otišao na prijemni ispit i prošao. Kada je jedan moj profesor s Fakulteta čuo da sam se upisao na režiju, rekao mi je: “Pa, Dragojeviću, pobogu, hoćete biti cirkusant, umjesto da se bavite znanošću!” I ja, zapravo, nikad nisam planirao ozbiljno studirati Akademiju, bio sam jako zadovoljan kao budući psihoterapeut i pisac, i ovo se sve nekako desilo slučajno. Moram reći da i dalje imam relaksiran odnos prema tome, ne mogu vjerovati što mi se događa, eto da se i poslije osmog filma ja bavim filmom - govori uz smijeh. Roditelji su mu zbog te odluke bili jako uznemireni, ali su se s vremenom pomirili.
Znanje psihologije
Pomaže li mu znanje psihologije na setu?
- Ne mogu dokučiti to dokraja. Ja, u principu, biram suradnike i među autorima i među glumcima s kojima mogu imati zajednički jezik i postati prijatelj. Ne mogu raditi s ljudima koji imaju preveliki ego, koji su nepovjerljivi i nisu spremni da ta suradnja bude prijateljska. Kada toga nema, osjećam se nesigurnim i zato se volim okružiti prijateljima kao što je moja producentica Biljana Prvanović, s kojom surađujem 25 godina, ili direktor fotografije Dušan Joksimović, s kojim radim od prvog kadra studentskog filma na Akademiji.