Glazbena diva Radojka Šverko kreće na mini ljetnu turneju "Na moru ljubavi", u povodu pola stoljeća od njezina velikog hita "Kud plovi ovaj brod", kojim je pobijedila na Splitskom festivalu 1970. godine. Šverko će nastupiti u Opatiji na Ljetnoj pozornici 6. kolovoza, potom 7. kolovoza slijedi koncert na 67. Splitskom ljetu, a u zadarski Forum stiže 28. kolovoza.
Kako će turneja izgledati?
- S obzirom na vremenske uvjete, koji nisu baš stabilni i koji nam iz dana u dan priređuju iznenađenja, moglo bi se dogoditi i da neki od koncerata bude zbog kiše prebačen na drugi datum, pa zato jednostavno ne znam.
Što ste od repertoara priredili publici u Opatiji, Splitu i Zadru?
- Moj program je vrlo raznolik, vrlo šaren, zadirem u različite oblasti glazbe, od one sakralne, filmske, mjuzikla, popa, rocka, imam i čakavski, dalmatinski i kajkavski opus, strano, domaće i tako dalje, bilo je dosta teško odlučiti se što staviti na repertoar. Međutim, koncert u Opatiji bit će s naglaskom na moj čakavski opus. Više bih voljela da sam mogla cijeli koncert tako obojiti, da se na neki način odužim autorima koji su me zadužili. Ja sam, znate, zapravo samo interpret.
Uvijek sam izbjegavala reći - to je moja pjesma. Imam ja svojih pjesmama u onom autorskom smislu i s potpisanim tekstom i glazbom, to su moje pjesme. Međutim, pjesme po kojima sam znana, nisu moje, već određenih autora, probranih tekstova, pa će se tako na repertoaru naći, ne cijeli čakavski opus, već je profesor Vladimir Babin uvrstio skladbe po kojima sam iz te čakavštine najpoznatija. No bit će i za svakog ponešto, poput pjesama stranih autora, jer konačno, mi smo turistička destinacija i vjerujem da će se u gledalištu u svim tim gradovima naći i poneki stranac.
Kako je nastala ta divna pjesma Arsena Dedića i Esada Arnautalića, u aranžmanu Stipice Kalogjere "Kud plovi ovaj brod"?
- Zapravo ne znam kako je došlo do njihove suradnje, jer ja u to vrijeme, te 1970. godine, niti jednog niti drugog nisam poznavala. Mislim da sam samo Arsena jednom davno, kada sam još bila srednjoškolka, upoznala u Puli. Moram priznati da su tadašnji direktor Splitskog festivala Vinko Lesić, nažalost pokojni, i ekipa oko njega bili su vrlo odlučni da ja budem izvođač za tu pjesmu.
Meni se kompozicija nije sviđala, sve je bilo nekako prejednostavno. Prejednostavna glazbena forma, a bila sam premlada da bih mogla sagledati značaj teksta. "Kud plovi ovaj brod, kud ljude odnosi...", hm... No gospodin Lesić, a mislim da je tada tu bio i gospodin Goran Pelaić, kao urednik, nisu me ostavljali na miru, zvali su me nekoliko puta i uvjeravali me kako je to krasna pjesma, ona koja će ući u narod...
Zašto ste bili toliko protiv?
- Zato što sam ja već dotad, do 1970. godine, morala ovladati s puno različitog programa, i već sam se tri, četiri godine profesionalno bavila glazbom. Nikad nisam prihvaćala pjesme na Festivalima prema principu - to će biti sada hit, pa ću ja ići na turneju, zaraditi lovu.
Ja sam često kompozicije uvrštavala u repertoar i izvodila ih na festivalima zato što su mi autori ili teksta ili kompozicije bili nekako dragi. Proniknula sam u njihovu dobrotu, finoću, pristojnost, kulturu, i tako birala, a ne zato što je to pjesma s kojom ću sigurno zagrabiti neke trofeje. Takve senzore nisam imala niti na domaćim festivalima niti na onim stranima.
Pretpostavljam da se vrlo dobro sjećate nastupa i snimanja?
- Snimanja se ne sjećam, a nastup... kao i svaki drugi. Niti sam ja bila posebno uzbuđena, niti sam imala ekipu oko sebe koja bi "drukala", navijala za mene, pripremala teren, govorila mi "ajme što ti je to divno, što krasno izgledaš". Ja sam zapravo uvijek u svemu što sam radila bila sama, znate. I mogu reći kako je pravo čudo da sam opstala i da sam dogurala do ovoliko godina profesionalnog bavljenja glazbom.
Ne imati ekipu iza sebe, pogotovo u današnje vrijeme, osuđeno je skoro pa na propast, bez obzira na tvoje vrijednosti ili vrijednosti onog što interpretiraš. No draže mi je ovako, jer ne vjerujem da bih, s obzirom na to kako sam izgrađena kao osoba, baš slušala savjete - moraš ovo ovako, pa moraš ovo onako...
Koliko je "Kud plovi ovaj brod" značio za vašu daljnju karijeru? Tadašnji mediji pišu, citiram, kako je "pobjedu uvjerljivo odnijela grlata Radojka Šverko"...
- To sve krasno zvuči, moglo se dogoditi da taj nastup bude takav kakav je bio, a da sljedeći nastupi budu sasvim nešto drugo. Ja sam u prvi plan uvijek stavljala moj vokal, ali nisam zapravo niti razmišljala o tome, samo sam išla, odrađivala. Bilo je pjesama koje su mi iziskivale puno više emocija nego neke druge.
Recimo "Tvoja ću ostati" od Helene Papić, koja je poput još nekih, vrlo značajnih autora, danas nepravedno zanemarena. Mislim da ju je profesor Babin uvrstio u program. A koliko mi je značila pjesma "Kuda plovi ovaj brod" i pobjeda za daljnju karijeru, ne znam, teško mi je to sada ocijeniti.
Dokaz da je ta pjesma ipak svevremenska pokazuju i dvije obrade glazbenika Jana Kinčla, Zvonimira Bajevića i Arsena Ereša u sklopu posebnog EP izdanja "Kud plovi ovaj brod", koje je Croatia Records izdala u povodu 50 godina te uspješnice, a na kojoj je i nekoliko različitih verzija u vašoj interpretaciji. Kako vam se čini pjesma u toj novoj, modernoj varijanti?
- Dobro, jer sve to spada u sazrijevanje mladih glazbenika. Možda ni oni sada ne mogu dokučiti težinu tog teksta "kud ljude odnosi taj brod", niti što je zapravo bio povod da se Arsen Dedić tako izrazi.
I za kraj, jeste li nakon svih tih godina na sceni uzbuđeni zbog predstojećih koncerata?
- Jesam. Kada dolazim na pozornicu, bez obzira na to koliko u gledalištu publike bude, ja imam jednaku odgovornost. Na sceni sam sa svojim kolegama glazbenicima, pratećim vokalima, svi smo mi dio jedne ekipe, i tehničar i osvjetljivač i ton majstor. Svi smo tamo, svaki sa svojim zadatkom, da tu večer ljudima koji su se okupili pružimo doživljaj. To je osjećaj respekta prema profesiji kojom se bavim, prema publici koja će biti prisutna.