Novinar uvijek bira ono najatraktivnije za start, ali kad imaš krajnje otvorenog, neposrednog, onako maksimalno “životnog” sugovornika, kao što je to slučaj s friškom gospođom Iris Livajom, s kojom smo proveli dobra dva-tri sata, e onda više ni sam ne znaš odakle bi počeo, piše Slobodna Dalmacija.
Što je najbolje za uvod?
Možda da krenemo od vjenčanja... Vjenčanicu je Iris kupila pokraj svoje kuće; išla je kupiti nešto povrća za ručak, usput vidjela haljinu; ušla, probala, kupila, i to je bilo to.
Evo, recite pošteno kad ste to čuli od ijedne mladenke. A pogotovo one koja je vjerojatno, da je htjela, mogla birati između haljine s potpisom Caroline Herrere, Vere Wang ili Valentina.
– Nismo ni ja ni on puno filozofirali oko robe. Ja sam haljinu, eto tako, neočekivano kupila, a nije ni on komplicirao, to je sve bilo ekspresno riješeno – kaže nam Iris.
Ili da počnemo od njezina karizmatičnog supruga, za kojeg, onako puna srca i ljubavi, kaže kako je – hodajuća emocija...
A zanima li vas kako to izgleda kad, što bi pjesma rekla, Livaja “muti jaja”... Da, da, Marko ponekad asistira svojoj supruzi i kćerkici Elizabet i pomaže tući bjelanjke.
– Je, nekada se i to dogodi, kada se mi umorimo, on tu uskoči, nije mu nikakav problem.
Možda bi nekima ipak bilo najdraže da “u glavu” idemo s njezinim viđenjem raspleta ovoga nogometnog ludila u HNL-u...
Prvenstvo? Sve će biti dobro!
– Uvjerena sam da će bit sve dobro! Ja sam tip koji nikada ne odustaje ni u čemu, a kamoli od nade. Dok god postoji opcija, biram vjerovati u pozitivan ishod – rezimira Iris, koja se, po vlastitu priznanju, pokazala kao dobra prognozerka. Valjda će tako biti i ovaj put.
Ili da naprosto krenemo onako kako je i krenuo naš susret. Dakle, ja sam stigla pet-deset minuta ranije, naručila kavu, Iris je “šibnila” poruku da će kasniti tri minute je vozi kćer u vrtić.
Nema problema, Iris, samo polako.
Stiže Iris, ja se dižem, čestitam, zahvatim sakoom kavu, kava se razlije po stolu, jaketi, podu. Iris kaže da je to sreća. Stižu mi novci neki, kaže. Da bar, al’ dobro... Ne znam za novce, al’ stiže odmah konobarica, briše taj nered, odlazi, al’ Iris se nešto uzvrpoljila, gleda, gleda i onda vadi maramice, diže se, vrti, briše opet stol s jedne strane, pa s druge... Ja samo gledam.
Sjeda opet zadovoljno. E, sad je dobro.
– Ja ti mrzim nered, meni ti je krpa uvik u ruci – kaže.
Toliko o glamuru koji se redovito veže uz supruge nogometaša, za koje mnogi misle da valjda sate i dane provode po masažama, internet-kupnji i prošetavanju skupih torbi.
– Ma možeš misliti. Evo, ovako ti izgleda jedan moj prosječan dan: Lorenzo mi se budi oko šest, a onda i ja s njim, ali ide mi i rano leći, pa navečer mogu odradit neke stvari, ispeglati i tako. E, onda su ti kava, doručak, pa trening – ili moj ili Markov, onda obavim spizu, pa je kuhanje, ručak...
Ako je lijepo vrijeme, iziđemo malo. Sasvim obično, ali popraćeno i svim onim: “Može dres, može karta, provjerite molim vas je li ovo Markov potpis na dresu, pa onda ja izigravam CSI, FBI... Može li video za sretan rođendan, pa može li video za sve najbolje za svetu pričest? Ima tu raznoraznih želja – može li Marko doći ovdje, može ondje...
Ja još uvijek u podrumu ne štampam dresove, ne tiskam karte, ali stvarno se trudim, koliko god mogu, svima udovoljiti. Pogotovo kada su djeca u pitanju, ali ne možeš sve, ne stigne Marko toliko toga. A za Božić, koje je to tek ludilo bilo! Onda, kažem dobro, O.K., idemo vidjeti što se može.
Dakle, to su te tehničke stvari koje je Marko prepustio meni, jer on se uistinu ne bi imao kada baviti time – prepričava nam Iris jedan svoj prosječan “hodogram”, poentirajući kako u životu nikada nije patila od tih nekih skupih stvari, niti se ikada imala potrebu pretvarati da je nešto što nije. A online šopingu, koji smo gore spomenuli, daje – nula bodova.
Bog me pogledao
– Nisam pala pod taj utjecaj. Svi idu linijom manjeg otpora. Ja mogu pogledati što se nudi, ali, eto, ne mogu kupiti. Sve što kupujem moram opipati, moram pomirisati kožu. Ja sam tip jedan na jedan. Volim, recimo, ići na pazar, volim to voće i povrće prevrnuti po rukama, mladi sir kupujem kod bake iz Sinja, hoću ga možda preko interneta kupit? Ma, volim osjetiti život, volim ljude.
Ja dođem kod mame, ima jedan dućančić iza njezine zgrade, “Ante” se zove. Kako ću ja onda sa svojim Antom ne porazgovarati? Kako ću ga ne pitat: Kako si, Ante, kako je bilo na TTTS-u, što si uzeo, što nisi uzeo, je l’ i tebe zeznilo ka i mene, a onda on meni: E, ne bi meni Livaja igra da ti ne kupuješ kod mene. Onda, normalno, i ja kažem: Tako je, moj Ante. I tako ja i Ante jedno drugo malo podupiremo i meni su takve male stvari super. Ja sam i u Grčkoj našla svog Antu, ispričala je.
Iris uživa u obiteljskom životu, voli kuhati, kaže, opušta je to. Kuhati zna sve – od njoki i pašticade do sirnica, orahnjača, a njezin suprug po pitanju spize nije nimalo zahtjevan. “Bog me tu pogledao”, reći će ona.
– Ručak tempiram u točno određeni sat, ali pojest će sve i sve će mu biti dobro. Želim da mi i muž i djeca jedu kako treba, meni je to važno. Naravno, imamo svi mi svojih odušaka.
A nije ni Livaja da baš ni jaje ne zna ispeći. Napravit će razne salate, ispeći meso, a snaći će se i kada treba klincima smutiti kakvu kašicu.
– Napravit će, uskočit će, bit će s djecom sam i po nekoliko sati, nikakav problem – hvali Iris supruga.
A kako je prošlo vjenčanje, je li zadovoljna, čemu oni pusti kišobrani, je li se privikla na titulu gospođe i novo prezime?
– Ma super je sve bilo, stvarno! Vrlo opušteno jer smo i mi opušteni ljudi. A što se tiče kišobrana, ja sam izišla i samo su se stvorili oko mene ljudi s pustim kišobranima, nisam ja ni od koga to tražila. Na ono “gospođo” još se navikavam, a u crkvi sam se skoro potpisala Rajčić, pobjeglo mi slovo R, pa sam onda nešto ispravljala, R u L, al’ ne vjerujem da sam prva kojoj se to dogodilo.
Riječ po riječ, uz kavicu doznajemo kako je sve trenutačno podređeno Markovim obavezama; ona će učiniti sve da mu maksimalno olakša u čemu god može. Ako Marku, primjerice, treba odmor pred derbi, ona će pokupiti djeci i izići, neovisno što bi se i ona možda malo izvalila na kauč ili pogledala seriju.
– Na njemu je samo da pokupi svoj neseser. Znam da neki komentiraju: hm, ona je žena nogometaša, njoj je upala sikira u med, ne’š ti, to je život malo od dućana do dućana... (a ja sam ovako poznata po tom motu od dućana do dućana). Alo! Žena je u životu nogometaša sve, ali sve! Ako želiš da tvoj muž bude na sto posto, onda i supruga mora od sebe dati sto posto.
Moj život, naš život, trenutno je podređen njemu. Zašto? Zato što je sve kratkog vijeka. Njegova karijera trajat će možda šest, možda osam godina, i to je to, i onda ćemo sada posložiti sve da bude najbolje što može biti. To je naša priča, naš dogovor. Sve što mogu napraviti, ja ću napraviti. I meni ništa to nije teško, jer to je moj Marko – rezonira nekadašnja misica, manekenka i model koja je prije točno godinu dana, nakon nezaboravne kampanje “Livaja ostani”, nepovratno ušla u srca tisuća splitskih navijača.
Kampanja za cijeli život
Mnogi su upravo u njoj vidjeli osobu koja je itekako kumovala tom sretnom raspletu.
– Ona kampanja je nešto za sjećanje, nešto što ostaje za cijeli život. Bez obzira na neke novce tamo negdje, ispalo je točno onako kako je trebalo biti, sve što se tada dogodilo izgledalo je nestvarno. Mi smo tada došli tu na tri mjeseca, on mi je rekao da će sve biti dobro i stvarno je ispalo dobro, ta tri mjeseca bila su savršena, a onda...
Krenula ta akcija, a onda sam mu jedno jutro rekla: Dobro šta je tebi, majke ti, pusti sad druge, aj reci meni šta da radim. Stižu mi kutije iz Grčke, šta da radim s njima, da ih šaljem na drugu adresu, da ih ostavim tu? Teško je bilo sve to pohvatati. Mala beba je tu, hormoni te “šoraju”. Ljudi ti ispred kuće po cijeli dan prolaze, ovaj u pekari ti kaže da ti neće prodati kruh ako Livaja ne ostane, drugi poručuje da nećemo dobiti pločice ako Livaja ne ostane. Kako misliš nećemo dobiti pločice, pa moram završiti stan. Ma opće ludilo je bilo – prisjeća se nogometaševa supruga.
Iris nam govori kako su navijači za Livajom ludovali i u Grčkoj; doživljavali su ga kao hodajućeg boga, ali da ga i dandanas čekaju. Vrlo je slikovita kada kaže kako se, ode li tamo samo i na tri dana, ne bi živ vratio. Zbog njegove pojave dizale su se ručne kočnice nasred ceste, taksisti bi izlazili i doslovno se klanjali pred njim kada bi shvatili koga voze.
Dakako, ni u Livajinoj karijeri nisu tekli samo med i mlijeko. Titula “zločestog dečka hrvatskog nogometa” prilijepila se za njega kao dosadni čičak, koji nikako maknuti, unatoč tome što su godine prošle od njegovih sportskih ispada.
– Zbog jednog takvoga, a u Bergamu i još jednog praktički u pubertetskoj fazi, o Marku se stvorila skroz pogrešna slika. Ja sam odmah vidjela, osjetila da on nije “taj Marko” kakvog su ljudi imali priliku vidjeti na terenu. Htjela sam da dopusti ljudima da i oni imaju priliku doživjeti onog Marka kakvog ja imam u kući. Onda sam mu rekla: Hajde, budi samo ono što jesi, i radi ono što najbolje znaš. I to je sve. Probaj to, jer ovoj drugoj soluciji, ovom “zločestom dečku”, to je najlakši put, tome se uvijek možeš vratiti.
Stane Iris na trenutak i kaže:
– Vidiš ti, došli smo napraviti ženski razgovor, a već pola sata govorimo o Marku. To ti je tako, jer moj život su moj Marko i moja djeca.
Noći pune razgovora
A kakav je onda taj Marko kojeg ona ima u kući, što to svi mi propuštamo?
– On je nepredvidiv. Nikad ga nećeš moći pročitati. Marko ne govori puno, on radi. Svoj na svome je u obitelji i najbližem krugu prijatelja; tu će se otvoriti, biti opušteniji, a svugdje drugo vidjet ćete ga s puno strpljenja, s puno poštovanja prema svima. On je uz to i pun iznenađenja i jako je pažljiv. Moj Marko je hodajuća emocija!
Svašta nam još ona ima za reći kad su emocije u pitanju, pogotovo one navijačke... Iris spada u istinske navijačice, nogomet voli i kuži, a u tolikoj mjeri proživljava sve što se događa na terenu da nakon svake Hajdukove utakmice, kako kaže, bude umorna ko pas.
– Kad pogledam taj sjever, čovjek ne može da se ne naježi ili pusti suzu. Kad čujem skandiranje i vidim kako oni gledaju moga muža, meni je srce puno, ali nakon svake te utakmice, od tih silnih emocija, osjećam kao da sam ja bila na terenu. Sve je to dobro, ali najgore je kad se izgubi. Ja znam kakva me tada noć čeka, duga i puna priče, ali ja to volim, volim kad sa mnom podijeli sve – i dobro i loše.
A imali su sigurno i oni svojih loših trenutaka. Razlika od četrnaest godina nekima je u početku njihove veze, blago rečeno, smetala.
Pokušavali su spriječiti našu ljubav
– Kad sam ga tek upoznala, mislila sam – on je malo mlađi, on je mislio – ona je malo starija, a onda kada je sve to skupa krenulo, bilo je kasno. Bilo je tu ljudi koji su na sve moguće načine pokušavali spriječiti našu ljubav. Znali smo kako će vrijeme biti najbolji pokazatelj i pokazati nam hoćemo li ostati zajedno. I eto, pokazalo je – govori nam Iris, koja sa suprugom voli pogledati film, otići u kino. Izbjegava grad jer tada niti ona ima muža, niti djeca tatu.
– To bude: Ej, Livi, potpiši balun, ej, Livi, aj dođi nas gledat, imamo turnir, pa onda mali plače, jedno gladno, drugo žedno, na ništa to ne sliči.
A medeni mjesec?
– Medeni mjesec bio je na Rujevici. A kad završi prvenstvo, on će možda imati nekoliko dana odmora, pa ćemo, nadam se, uspjeti naći neko vrijeme za sebe.
Tko će osvojiti Kup?
Mislim da ćemo ga mi dobiti, vrime je.