MRLE: Rekli su mi da je tamo užasno dosadno pa sam se zatvorio u vešeraj
Ako pitate Damira Martinovića Mrleta, frontmena Leta 3, škola je za njega od davne ‘68. kada je krenuo u prvi razred sinonim za dosadu.
- Prvi dan škole? Da, sjećam se toga kao da je bilo jučer. Nisam htio ići u školu jer su mi pričali da je tamo užasno dosadno. Onda sam se zatvorio u jedan vešeraj pored zgrade u kojoj sam živio. Tražili su me i tražili pa me na kraju i našli zaključanog u tom vešeraju. No, popustio sam, otključao sam i pustio ih unutra. Pa su me protiv moje volje i uz puno plakanja odveli u školu. I stvarno sam se uvjerio da je tamo užasno dosadno. Sve je to skupa jako dugo trajalo. I nije bilo dana da mi u školi nije bilo dosadno - kaže Mrle.
Damir Martinović Mrle
Iako neoduševljen školom, djetinjstvo kao takvo ga fascinira i danas. On i Ivanka Mazurkijević baš su nedavno objavili dječji album “Kišni razdraganci”, na kojem se među desetak pjesama našla i ona “Teška slova”, kroz koju klinci uče slova. Idealna je baš za uzrast koji kreće u prvi razred osnovne. Brojni kažu da cijeli album treba uvrstiti u kurikulum.
SANJA PILIĆ: Smijali su mi se jer sam u prvom razredu cuclala palac
U prvi razred Sanja Pilić je krenula 1961. godine, sa sedam i pol godina. Pohađala je OŠ Ivana Gundulića u Gundulićevoj ulici. - Sjećam se da sam imala kratko ošišanu kosu i novu haljinu pa sam si baš bila zgodna. Išli smo zajedno, moj prijatelj Zoran i ja. Bila sam ponosna što napokon idem u školu - prisjeća se naša poznata književnica. Kako su joj danas posao riječi, zanimljivo je znati da nije znala čitati kada je prvi put sjela u školske klupe.
- U prvom polugodištu učili smo čitanje na slogove i to mi je odlično išlo, samo što nikako nisam uspijevala povezati slogove u riječ. Moja učiteljica Ćamka Krilov na kraju polugodišta je zvala moju mamu i rekla joj da to što i dalje ne znam čitati postaje problem. Na kraju sam to nekako savladala, pa sam kasnije uvijek bila glavna čitačica sadržaja iz čitanki - kaže.
Sanja Pilić
- U razredu je bilo je i siromašne djece i one s problemima, pa je među djecom znalo biti i ruganja. Meni su se smijali jer sam u prvom razredu cuclala palac. To se pokazalo učinkovitim, jer sam od muke prestala s tom navikom. No, bilo je i neumjesnog ruganja koje me rastuživalo. Djeca su mi se znala smijati jer su mi roditelji bili razvedeni, što tada baš nije bila uobičajena pojava. Unatoč tome, svi smo se međusobno družili i nije bilo klanova. Nisam bila nešto posebno druželjubiva, ali voljela sam se ponekad zabavljati - kaže.
IVAN DEČAK: Najvažnije mi je bilo nakon škole s dečkima ići na nogomet
Frontmen Vatre Ivan Dečak ne sjeća se svojeg prvog dana u osnovnoj školi u rodnoj Virovitici, no kaže da u glavi ipak ima “svojevrsni folder sjećanja na te bezbrižne i razigrane dane”. Tih je 80-ih u prvim školskim klupama bio odličan učenik i veselio se odlascima u školu.
Osim što se već odmalena bavio glazbom (glazbenu je školu upisao u trećem razredu osnovne), Dečak je bio posvećen i sportu. Kod njih u kući su, kaže, glazba i sport bili prisutni otkada zna za sebe.
Ivan Dečak (lijevo)
- U ulici u kojoj sam živio do kraja osnovne škole nas je bilo desetak dječaka približno istih godina. Svi smo redom bili zaluđeni nogometom, tako da smo gotovo svakodnevno biciklima odlazili na treninge u obližnji NK Tvin, koji je bio udaljen svega kilometar od naše ulice - prisjeća se pa dodaje: jedino što mu je bilo važno je da što prije riješi zadaću iz redovne i glazbene škole pa sjedne na bicikl i odjuri na igralište.
- Nas je na ulicu tjerala činjenica što je jedino interesantno na TV-u bio crtani u 19.15 sati. Internet i mobiteli su bili neka daleka budućnost! Danas je neko novo vrijeme, pa valja u tom kontekstu razumjeti i drugačije interese kod djece - kaže.
TARA THALLER: Od silne treme na školskoj predstavi pjevala sam okrenuta leđima publici
- Moram priznati da se prvog dana škole i ne sjećam najjasnije, ali se sjećam da sam bila uzbuđena i da mi je mama spakirala sendvič zamotan u aluminijsku foliju. Na putu do škole pratio me cvrkut ptica. Zviždala bih im natrag i zamišljala kako vodimo razgovor - kaže nam glumica Tara Thaller, koja je prva tri razreda išla u OŠ “Izidor Kršnjavi” u Zagrebu. Na satu je, kaže, uvijek bila aktivna i postavljala bezbroj pitanja. - Nekad i previše - kaže kroz smijeh. Već u osnovnoj fascinirala ju je umjetnost. Sjeća se svojeg prvog nastupa na školskoj predstavi. - Bila je strka i frka, a mene je uhvatila trema i istrčala sam van. Nastavnica me došla utješiti, a uspjeli su me natjerati da otpjevam pjesmu pod uvjetom da sjedim, leđima okrenuta publici - kaže.
Tara Thaller
Osim šarolikih uspomena, jedna od najvrednijih stvari koje su joj ostale iz osnovne škole je prijateljica Jana, s kojom se druži od četvrtog razreda. - Cijelu smo osnovnu bile nerazdvojne i do danas smo jako bliske zbog čega sam neizmjerno sretna. Ona je jedna od najtoplijih, najiskrenijih i istinski dobrih osoba koje poznajem. Uvijek spremna pomoći - priča nam Tara.
Osvrće se i na tehnologiju u školama. Ona je mobitel dobila u trećem razredu osnovne. - No, nisam ga imala naviku koristiti. Mislim da se taj prag nikako ne bi smio pomicati. Nema potrebe da djeci ranije dajemo mobitele. Tehnologija nam uvelike pomaže, ako o njoj ne postanemo ovisni - smatra.
GOBAC: Najdraži predmet mi je bio tjelesni od kojeg sam bio oslobođen
- Kad mi netko spomene osnovnu školu, prvo mi na pamet padne ona Danijela Trbović, koja se pravi da nije išla sa mnom u prvi osnovne - u svojem osebujnom stilu nam kaže Davor Gobac, koji je svoje prve školske dane proveo u Karlovcu, gdje je početkom 70-ih živio i krenuo u školu.
Davor Gobac
- Moram priznati da se ne sjećam trenutka kada sam prvi put u životu došao u školu. No, jako se dobro sjećam prvoga puta kada starci nisu mogli ići sa mnom. Morao sam sâm prešetati nekih dva kilometra, a onako malom mi se to činilo kao da je 20 kilometara. Tako mi je bilo i kada sam prvi puta išao zubaru. Pa onda dugo nisam išao zubaru - kaže Gobac. Misli da je cijelu osnovnu školu prolazio s četiri, jedino je treći razred prošao s pet, a peti s tri.
- Najdraži mi je bio tjelesni jer sam od njega bio oslobođen. Izvanškolska aktivnost je meni i ekipi bila pušenje cigareta iza garaža. Glazba me, naravno, već tada zanimala. ‘75. sam već kupio svoj prvi album, “Pljuni istini u oči” od Buldožera - sjeća se.
STIPE BOŽIĆ: Nikad neću zaboraviti udarce šibom po dlanovima i bijelu kavu uz doručak
Stipe Božić vrlo se dobro sjeća kako je od svoje rodne kuće u selu Zavojane zbunjeno hodao kroz vinograde prema kilometar i pol dalekoj školi.
- Činilo mi se da sam izgubio onu dječačku nevinost i osjećaj slobode - iskren je. Bio je, kaže, dobar učenik, tim više što je njegova majka imala velike planove za njegovo obrazovanje.
- Njezini planovi nisu bili u skladu s mojim snovima o dalekim krajevima i pustolovinama o kojima sam čitao - kaže Božić. Krajem 50-ih, kada je bio u osnovnoj, bilo je uobičajeno da učitelji i fizički kazne djecu.
Stipe Božić (u krugu)
- Sjećam se i nikada neću zaboraviti udarce šibom po mojim dlanovima. Kada me učitelj ošinuo po dlanu, ostala je izbočena brazda koja je strahovito boljela. Ni sam ne znam zašto sam zaradio šibu. Drugo najživlje sjećanje na školu mi je bijela kava uz doručak koji smo tada dobivali u vrijeme odmora. Crveni sir cedar imao je tako primamljiv miris da ga još i danas osjećam - pisjeća se. Iako pamti neke neugodnosti, kaže da mu je škola bila “prozor u svijet te mjesto druženja i sklapanja prijateljstava”. Tako bi, misli, trebalo biti i danas.
- Škola je oduvijek bila mjesto za upoznavanje s dosegnutim vrijednostima suvremene civilizacije. Škola na demokratski način svima nudi širenje novih vidika i mogućnost napredovanja u životu - zaključuje.
ANA RUCNER: Sjećam se strogih učitelja, no upravo zbognjih sam puno više naučila i o životu i o predmetima
Violončelistica Ana Rucner (36) prvi dan škole pamti po tome što joj je mama večer prije napravila pletenice pa je imala 'loknastu' kosu.
- Malo sam se bojala nepoznatoga, ali sam se jako veselila i bila uzbuđena. Išla sam u OŠ Kozjak. Sjećam se velike gužve u školi. Nakon OŠ Kozjak u peti razred sam krenula na Jordanovac. Sjećam se strogih učitelja jer sam se kod njih trebala puno više truditi, no upravo zbog takvih strogih i pravednih profesora sam puno više i naučila i o životu i o predmetima koje su predavali - priča nam, pa dodaje: kroz osnovnu je bila odlična ili vrlo dobra učenica, uvijek je samostalno učila, bila pedantna i odgovorna, pa i sama svakoga dana pripremala odjeću za sljedeći dan. Iz toga vremena ima i puno dobrih prijatelja s kojima se druži i danas.
Ana Rucner
- Baš sam za vikend svirala na vjenčanju u crkvi mom prijatelju iz osnovne škole – kaže. Pored standradne nastave, Ana je već od prvog razreda osnovne škole paralelno pohađala i glazbenu školu.
- U četvrtom razredu srednje škole već sam upisala i Glazbenu akademiju tako da sam tu godinu istovremeno bila i srednjoškolka i studentica – priča.
- U slobodno vrijeme smo bili klinci koji su se družili u parkovima, ispred škola, nismo imali mobitele, skakali smo gumi-gumi, igrali se školice – nabraja. Vezano na to, milsli da su izazovi koji se stavljaju pred djecu, koja danas kreću u školu, puno veći od onih koji su bili pred njezinom generacijom.
Ana Rucner
- Velike su razlike nekad i danas. Djeca danas koriste računala, a u doba moje osnovne škole nismo ih niti imali. Više smo se družili uživo, komunicirali, imam osjećaj da smo si više međusobno pomagali. Danas je sasvim neko drugo vrijeme jer je tehnologija puno toga promijenila. Prije je bio problem saznati što je za domaću zadaću ako nisi zapisao jer nije bilo mobitela, bilo je puno zdravije vrijeme. Ako si zvao nekoga, mogao si jedino na fiksni telefon, a i tada je trebalo vremena da se nekoga uhvati kod kuće. Danas preko WhatsAppa u minuti možeš dobiti i fotku zadaće i odgovor, a to nije uvijek najbolje rješenje – smatra.