Kako bi tradicionalno, kao i svake godine, dodjela Zlatnog Studija bila spektakl za pamćenje, i ovaj su put snage udružili dvojica iznimnih kreativaca i umjetnika, scenograf Dragutin Broz i glazbenik Duško Mandić. Broz je mjesecima osmišljavao vizualni identitet same scene, koja će mnogim inovacijama zasigurno oduševiti gledatelje ispred malih ekrana ove subote na Prvom programu HTV-a. Ovaj dvojac zaslužan je za titulu “hrvatska inačica Grammyja”, kako Zlatnom Studiju vole tepati svi sudionici.
Svake se godine svestrani scenograf Dragutin Broz, iza kojeg je više od 40 godina iskustva, potrudi osmisliti novi, jedinstveni izgled pozornice najvećeg HTV-ovog studija Anton Marti.
- Zato sam i tu, da napravim nešto novo. Drago mi je da mi naručioci puste, odnosno otrpe moju ideju. Normalno da smo ograničeni s tisuću stvari, ali trudim se da ne budemo dosadni. Samo mi je to važno. Posebnost ovogodišnje scene je taj pomalo retro štih, koji mi se slučajno nametnuo. Vjerojatno ću za sljedeći Zlatni Studio još više otići u glamur koji ide uz dodjele nagrada. No, treba mi jedna doza samoironije i humora. Za to trebam dobro promisliti i biti siguran da to funkcionira. Naravno, niti jedan naručitelj nije presretan kad vidi samo ironiju za svoju emisiju i najvažniju godišnju nagradu - objašnjava Broz.
I ovoga puta videozid je neobičan, a kako kaže scenograf, njegovu pravu funkciju, odnosno vlastitu inovativnu ideju i sam će vidjeti tek na samoj dodjeli u subotu.
30-ak glazbenika
- Trudim se videozid ne koristiti kao videozid jer je to već toliko iskorišteno. Htio sam da bude živa konstrukcija, a ne obična ploha. To je moguće kad imamo transparentni videozid. Iskreno, ne znam što će se događati kad se slika bude projicirala na jednom videostupu, a na drugom stupu druga, sljedeća na stupu iza, a stupovi su složeni u pet redova i ima ih 17, visine sedam metara. To ćemo tek vidjeti. Pokušali smo predočiti transparentnost na kompjuteru, ali to nije nikad isto kao što će biti uživo. Kad upalimo testove, vidim da se događa nešto i reakcije su od ‘to nisam htio’ do ‘baš interesantno’. Do subote je sve neizvjesno - otkriva scenograf.
Za svakog scenografa je dodatni užitak raditi scenu kad ima mogućnost vizualizacije vlastitih ideja.
- Ipak, uvijek mi bude krivo što nisam još čvršći i neku svoju ideju ne izvedem skroz do kraja. No, mora se znati da ovdje ima dodatnih problema. Prvo, to je dodjela nagrada, nema slobodnu formu show programa i barem trećina programa otpada na proglašenja. To je otprilike ista scena koja se ponavlja 15-ak puta, što prekida dramaturgiju cijelog događanja, ali tu su voditelji koji mogu držati tu tenziju. Uz to, ima puno publike koja je isto tu da je snimimo. Ne dovodimo ovdje publiku koja je, kao recimo u ‘A strani’, u ulozi statista. Na dodjeli je publiku jednako važno snimiti kao i program. Onda tu je i Ante Gelo s orkestrom od 30-ak glazbenika sa sedam, osam glazbenih brojeva, i to treba postaviti. Zato nema potpune slobode za scenografa - napominje.
Prozirne stepenice
Kako kaže, dosad je pozornica znala biti i većih dimenzija, no mora biti mjesta i za publiku.
- Širina pozornice je oko 23 metra, a dubina s glazbenicima oko 17 metara. To su uobičajeni gabariti. No, ove godine scena ima zaobljenu prednju frontu. Stepenice nisu ravne kao lani, nego su sa strane i prozirne, pa se gotovo i ne vide. Četiri su ulaza na pozornicu i ima puno više zlata jer ipak je to Zlatni Studio - objašnjava Broz.
Samo sastavljanje pozornice traje oko tjedan dana, a rastavi se u pet sati.
- Samo videozid dečki sastavljaju dva dana. Složen je tako da se ne može odjednom napraviti. Tapetari mogu tapisone postaviti tek peti dan da se ne unište. Za okvirnu prvu scenu potrebna su tri dana za postavljanje. A tu uopće ne računamo rasvjetu. Postava scene je najmanji segment. Videozidovi su vrlo bitan segment, a o svjetlu da ne govorim. Rasvjeta se radi tjedan dana, do posljednjeg trena. A uz sve to traju i probe - nabraja scenograf.
Na kraju razgovora iznimni scenograf otkriva kako mu je samoironija kod slaganja scene najvažnija stvar na svijetu.
- Ne mogu živjeti od glupog straha od konformizma jer nas on tjera da sličimo na druge. U svom radu se ponašamo tako da razmišljamo o tome na što su gledatelji navikli, a to ne treba raditi. Konformizam je strašno drag, ali je najveća klopka i vodi u površnost - siguran je Broz.
Jednako kreativan kod svake dodjele je i glazbenik Duško Mandić.
- Usuđujem se reći kako je Zlatni Studio daleko najeminentnija estradno-kulturna manifestacija u našoj zemlji. Pravi je spektakl, jači od svega što postoji. Ono što me fascinira jest da se svi trude doći na dodjelu, da na neki način participiraju, sudjeluju i rade - govori nam Duško Mandić, koji je uz Antu Gelu glazbeni producent naše medijske nagrade.
Poznati glazbenik je od samog početka dio tima Zlatnog Studija, a nema glazbenog spektakla koji u svojoj bogatoj karijeri nije radio. Iza njega stoje nebrojeni aranžmani za pjesme koje desetljećima sve generacije pjevaju na koncertima, slušaju u eteru, automobilu i svojim domovima.
Rozga i Kabiljo
- Vrlo atraktivno je i ovoga puta otvaranje dodjele, neobičnom izvedbom pjesme ‘Apokalipso’ Darka Rundeka koja će se izvesti instrumentalno, ali je pripremljena uz poseban vizualni identitet. Ne bih želio otkrivati sve, ali ću vam najaviti dva eksplozivna madleyja, jedan Zorice Kondže, drugi Petra Graše. To je za mene kao producenta veliki izazov. Mogu reći da su to teški glazbeni brojevi za produciranje jer su vrlo atraktivnog zvuka - najavljuje Mandić.
Za šestu dodjelu pripremljen je mini Band Aid “Nek’ živi ljubav”, pjesma Srebrnih krila u kojoj je također 1980. sudjelovao upravo Mandić.
- Sjećam se anegdote iz tih dana, koju sam tada doživio kao teški incident. Naime, tada smo dirigent zbora Emil Cossetto i ja išli sa snimanja u Dubravi i doživjeli prometnu nesreću. I ta me pjesma uvijek podsjeti na tu avanturu koja je, srećom, prošla bez posljedica - prisjetio se Duško i za kraj otkrio koji su glazbeni brojevi kroz godine za njega bili posebno očaravajući.
- Divno je bilo gledati Jelenu Rozgu koja je na pozornici Zlatnog Studija izvela ‘Kad nema ljubavi’ Ilana Kabilja i Gorana Bareta u društvu gudača kad je pjevao svoj hit ‘Teške boje’, a zauvijek ću i pamtiti duet Jimmyja Stanića na kontrabasu i mlade Mije Dimšić, koji su zajedno zapjevali ‘Prolazi sve’ i ‘Život nije siv’. Totalno luda kombinacija, baš kao i ona Gorana Navojca i njegove izvedbe ‘Ća smo na ovom svitu’.
