ECIJA OJDANIĆ

Omiljena TV zvijezda: ‘Još me nije napustila ta nepodnošljiva lakoća življenja‘

Unatoč globalnoj pandemiji, njezino malo, ali vrlo uspješno kazalište produciralo je dvije premijere
Ecija Ojdanić
 Marko Miscevic/Cropix

Ecija Ojdanić dobro je poznato lice iz kulturnog i društvenog života naše male zajednice. Kada glumi u sapunicama ili humorističnim serijama domaćih televizija, brzo se izbori za poziciju omiljenog celebrityja iz susjedstva. Istovremeno s televizijskom karijerom, Ecija je razvijala i svoje nezavisno kazalište - Moruzgva - koje je u 11 godina svog postojanja postalo jedna od najprepoznatljivijih malih kazališta u zemlji. Ovo je trebala biti godina kada je Ecija željela biti “samo” - direktorica svog kazališta, glumica na neprestanom putu, neizbježna trkačica u Maksimiru i vrlo angažirana mama. Nitko nije računao da će nam pandemija i potres pomrsiti većinu planova.

S Ecijom sam bliska prijateljica već više od dva desetljeća. A ovo je tek drugi intervju koji radimo zajedno. (Ne računajući kratki Zoom razgovor za vrijeme prvog lockdowna ovog proljeća.) Zadnji put smo ozbiljno razgovarale za neke novine prije 23 godine! Te davne 1997. godine Ecija je tek završila Akademiju, pred njom je tek bila velika uloga u Marinkovićevoj “Gloriji” u HNK Rijeka. Tada je još sanjala o nekoj karijeri dramske kazališne glumice. No stvari su se, barem profesionalno, ipak poredale drugačije.

- Ne mogu vjerovati da nas dvije prijateljice, glumica i novinarka, nismo razgovarale 23 godine, a bilo je prilika tijekom svih ovih godina. Taj intervju je označio jedan veliki zamah i početak jedne velike, nove faze u mojoj karijeri i životu. Tako da i ovo shvaćam kao predikciju jedne nove, velike faze u životu. Jedva čekam nadolazeći period. Baš ti hvala na ovom pogledu unatrag na početak mog profesionalnog života… Svašta se izdogađalo, u neočekivanim smjerovima, zapletima, skretanjima i stranputicama, ali ono što mogu reći jest da sam uspješnija i mršavija nego što sam se tada nadala... (smijeh). Da mi je netko prije 23 godine rekao da će moj život ovako izgledati, rekla bih da to predviđanje nadmašuje i moja optimistična očekivanja. Koliko god velikih i gladnih očiju jedna mlada žena može sanjati. Neke stvari su ostale nepromijenjene, a to je velika količina energije i nepodnošljiva lakoća života. Na te osobine, neoskvrnute i velikim udarcima koji su se dogodili, jako sam ponosna. Možda sam ipak malo manje nesigurna nego tada. Tada sam sanjala o angažmanu u HNK Zagreb, ili Split, nadala se nizu uloga dramskog repertoara i bila sam u angažmanu dvije godine u HNK Rijeka, gdje sam ispekla zanat s pet velikih dramskih uloga. Nakon dvije godine vratila sam se u Zagreb, na angažman u Teatar &td. Ta moja svjesna odluka, odlazak iz HNK, bio je početak jednog neizvjesnog putovanja koji je trasirao moj daljnji poslovni i privatni život. A uvijek sam mislila za sebe da težim sigurnosti. Kad ono, sve obrnuto.

image
Za Staru godinu na HTV-u će biti prikazana pilot-epizoda serije “Mrkomir”, u kojoj glumim s Goranom Navojcem. Nadam se da ćemo seriju snimati i dalje
Marko Miščević/Cropix

U profesionalnom Ecijinom životu sve je ipak promijenila televizija. Već je prva serija u kojoj je glumila - “Vaši i naši”, doživjela veliku popularnost. - To je bila prva obiteljska serija u poratnoj Hrvatskoj. Još danas mi se netko na cesti zna obratiti imenom Luce, kako se zvao moj lik u toj seriji - kaže Ecija, koja je potom snimila, sve u produkciji Hrvatske televizije, “Zlatni vrč”, jednu sezonu “Odmori se, zaslužio si”, “Kazalište u kući”, “Mamuticu” i “Sve će biti dobro”. No, tek transferom na Novu TV i angažmanom u serijama “Larin izbor”, “Kud puklo da puklo”, “Zlatni dvori” i “Drugo ime ljubavi” ulazi u pravu televizijsku mašineriju. - Više od uloga pamtim ekipe s kojima sam radila. Jer snimiti seriju znači živjeti dvanaest sati dnevno na setu, više nego s obitelji. I tu se onda događaju posebne kemije i prijateljstva koja traju i dan-danas - objašnjava Ecija koja se s velikom popularnošću koju donose televizijski angažmani nosi s nekom prirođenom srdačnošću.

Slava je iluzija sama po sebi, a u Hrvatskoj je stvarno smiješna pojava. Da sam u bilo kojoj drugoj zemlji Europe i svijeta snimila ove serije, živjela bih mirno do kraja života. Kod nas to znači da možeš živjeti mirno a da ne gledaš koliko nešto košta u dućanu, i možeš si priuštiti pokoje putovanje, no to je to. Volim ljude, i ne smetaju me prepoznavanja i dobacivanja na cesti. Ipak mi glumci volimo biti voljeni i da naše uloge djeluju na našu publiku. A ja sam se toliko opustila u toj mojoj “popularnosti” da zaista nemam problem da me netko vidi u trenirci i bez šminke. Jedini pravi problem je, kad mi se netko javi na ulici, a ja u prvi mah ne mogu skužiti je li to neki moj obožavatelj, ili netko iz srednje škole.

No, Ecijina najveća ljubav je ipak - kazalište. Pa tako karakterno neustrašiva i poduzetna, sama je stvorila vlastiti nezavisni teatarski ekosustav. No, često sam u čudu kako joj se samo da toliko vremena provoditi u kombiju, na putovanjima u mala hrvatska mjesta - da ne kažem tešku provinciju - gdje igra Moruzgvine predstave u ne baš uvijek sjajnim uvjetima.

image
Ecija je fotografu Svijeta pozirala u kreacijama Krie Design. Frizuru potpisuje Mijo Majhen, a šminku Dajana Pajkić
Marko Miščević/Cropix

- Jedino što nije bilo na mojoj wish listi prije 23 godine jest da ću postati ravnateljica nezavisnog kazališta. A na to sam u svojoj dosadašnjoj karijeri najponosnija. Tijekom 11 godina razvili smo se u kazalište koje u nepandemijskoj godini ima oko 150 izvedbi. Uspjeli smo i u ovoj godini za zaborav imati 80 izvedbi. To je moj prostor kreativne slobode, prostor susreta s inspirativnim kolegicama i kolegama umjetnicima i moja sigurna karta kazališnog kontinuiteta. Pravi histrionski život. Divan je osjećaj porađati predstavu, izabirati teme, autorski tim. Ima tu i mnogo strahova, strepnji, nesigurnost, ali adrenalin i ljubav prema kazalištu uvijek nadvlada. Nije stvar da ja nisam nesigurna, nego adrenalin i osjećaj da nema natrag ipak, srećom, nadvladaju nesigurnost. Publika je prepoznala našu predanost i dovela nas do pozicije na kojoj smo sada. Sigurna sam da ćemo nastaviti raditi punom parom čim se malo smiri situacija s koronom. Sada smo na respiratoru. Ali ćemo sigurno preživjeti, uvjerena sam.

No, hvata me tiha jeza kad pomislim da je 40 umjetnika zarađivalo izdašne honorare igrajući Moruzgvine predstave, a ove godine to nije bio slučaj. Više od pola naših suradnika su samostalni umjetnici.

Što bi ona, pitam Eciju, u ovakvoj situaciji napravila da je recimo - ministrica kulture?

- Dobro bih izanalizirala brojke, a brojke su neumitne. Ako tri posto sredstava odlazi na nezavisnu scenu, a nezavisna scena proizvodi čak 50 posto programa, i ako ta ista nezavisna scena uložena sredstva u normalnim vremenima vrati višestruko kroz poreze, i pritom donosi kulturu u mjesta gdje su kulturni događaji mnogo manje pristupačni, i uz to zapošljava ogroman broj samostalnih umjetnika, onda bih mnogo više ulagala u nezavisnu kulturu.

image
Nevjerojatno mi je da smo zadnji put za novine razgovarale prije 23 godine! U mnogočemu sam ostala ista, ali uspješnija sam i mršavija nego što sam se kao mlada žena nadala
Marko Miščević/Cropix

Svi znamo da je cijeli kulturni sektor pogođen. A situacija s pandemijom ne ide k jenjavanju. Iako polažem sve nade u cjepivo, izgledno je da će i cijela 2021. biti nesigurna za sve poslove koji podrazumijevaju veliki broj gledatelja. I zaista je nepravedno da su svi umjetnici koji za kruh zarađuju honorarno i svojim plaćama ne opterećuju državni proračun, već ga porezima pune, sada gurnuti na rub egzistencije. Ministarstvo kulture jest reagiralo, ali bi trebalo još više i brže. Jer, primjerice, veliki natječaj EU od lipnja još čeka na evaluaciju, ne znamo kojim programskim sredstvima ćemo raspolagati. U svakom slučaju, pomogla bih više i brže cijelom kulturnom sektoru, s naglaskom na nezavisni sektor, a pogotovo na samostalne umjetnike. Kod financiranja programa poticala bih one programe i organizacije koji obuhvaćaju veći broj umjetnika, s naglaskom na samostalne. I konačno, uvela transparentnu i jasnu evaluaciju programa, s jasnim kriterijima.

Kazališta u Hrvatskoj još nisu zatvorena no predstave se igraju uz ozbiljna epidemiološka ograničenja. Gotovo je dirljivo kako je publika s velikim entuzijazmom prigrlila taj mali prostor slobode. Zanimalo me kako je to glumcima igrati pred tako malo publike.

- Naravno da je teško igrati pred recimo 64 gledatelja u dvorani u kojoj ima 350 sjedala. Ali osjećaj nakon predstave je osjećaj goleme zahvalnosti. Zahvalnosti što uopće mogu stati na scenu, zahvalnosti što publika i dalje dolazi na predstave. Jako je važno održati kontinuitet igranja.

Svi koju poznaju Eciju znaju da je nepopravljiv optimist. No, ova pandemija je na trenutak uspjela poljuljati čak i njezin duh. I sama je preboljela koronu, a posebno ju je pogodila smrt kolege Ivana Bekjareva, srpskoga glumca s kojim se prije gotovo dva mjeseca imala prilike družiti na festivalu u Zaječaru.

image
U očekivanju boljih vremena, Ecija mnogo čita i s Tanjom Mravak radi na novoj predstavi
Marko Miščević/Cropix

- Ti zaslužuješ ekskluzivu. Da, preboljela sam koronu, i to, srećom, najblaži oblik. Da nismo trebali ići mojim roditeljima u posjet, ne bih se ni testirala. Ali neka čudna intuicija mi je govorila da kombinacija kostobolje i glavobolje koju sam osjećala nije uobičajena. Nisam imala temperaturu, nisam izgubila osjete, nisam zakašljala, ali test je bio pozitivan. Uopće nisam osjećala strah za sebe, odmah je krenula odgovornost prema drugima, ali srećom, nikog oko sebe nisam zarazila. Bila sam jedan dosta neuspješan nositelj virusa. Jedino gdje sam se mogla zaraziti bio je Zaječar, gdje sam bila na festivalu. Tamo je bio i divni Ivan Bekjarjev. Ne znam je li me on zarazio jer smo se pridržavali svih propisanih mjera, ali njega više nema. A ja već trčim svoje dužine bez problema. Jako me pogodila vijest o njegovoj smrti. Bio je pun života koliko čovjek od 74 godine može biti. Nakon žiriranja u Zaječaru otišao je snimati neku seriju, a sad ga više nema. Korona je podmukla bolest. Ne smijemo je olako shvaćati. Priznajem, ovo ljeto, dok nisam poznavala ni jednu osobu koja je preboljela koronu, nisam baš ozbiljno shvaćala ovu groznu boleštinu. A sad već poznajem neke koji su umrli. I koji se bore za život na respiratoru. Tako da se sad posipam pepelom za sve svoje prijašnje izjave. Ali isto tako, ne trebamo pokleknuti pred panikom i strahom, trebamo živjeti odgovorno i hrabro. Ne smijemo dati da korona pobijedi naš duh, kako je to lijepo analizirao dr. Robert Torre. Jer, i ovo će proći, sigurna sam. Pa bi bilo dobro da izađemo iz svega i zdrave glave. I sa što više očuvanih života.

Teško je pronalaziti nešto lijepo u ovo godini, za koju su se neki od nas nadali da će označiti početak ludih dvadesetih novog stoljeća. Ecija kaže da je njoj u neku ruku dobro došlo to zaustavljanje frenetičnog životnog i poslovnog ritma.

- Jako sam ponosna na svoju obitelj i na svoj krug prijatelja, taj mali krug velikih ljudi. Mislim da smo sve ove tjeskobne izazove nadišli besprijekorno, dodaje.

image
Da, preboljela sam koronu, i to, srećom, najblaži oblik. Nažalost, moj kolega Ivan Bekjarjev, s kojim sam bila na festivalu u Zaječaru, više nije s nama
Marko Miščević/Cropix

Sa svojim “malim krugom velikih ljudi” - Ivanom Leom Lemom, Krešom Dolenčićem, Anom Tonković Dolenčić - Ecija je ove pandemijske sezone uspjela realizirati čak dvije premijere: “Majstore” i monodramu “Vla Vla Vlajland”.

Obje predstave bile su planirane godinu dana prije, ali poklopio se da sam producirala predstave s najbližim ljudima. Što je sigurno bila olakotna okolnost u ovim vremenima. Sa svima njima sam već surađivala u Moruzgvi i rezultat te suradnje bile su i više nego uspješne predstave. Na stranu prijateljstva, u nezavisnim kazalištima nemaš pravo na neuspjeh. Jer godinu dana kazalište živi od te predstave. Uspjeli smo iznjedriti dvije uspješne predstave, koje progovaraju o svim našim tjeskobama, apsurdima, nepoznanicama koje proživljavamo. Bila je to terapija i za nas koji smo stvarali predstave i za našu publiku.

Koliko god Moruzgvine predstave publika voli, znam da Eciju još uvijek zabole kritike koje joj predbacuju - podilaženje publici i potrebu za popularnošću.

Kad još uvijek patim za time da me svi prihvate i da me svi vole, nikako da se riješim te dječje bolesti. Ne postoje komercijalne i nekomercijalne predstave, samo dobre, koje prelaze rampu i one koje to nisu. Naše predstave publika voli i igramo ih često. I na tome sam jako zahvalna. I onda, čim se neka predstava odigra više od 50 puta, postane komercijalna. A možda je to znak da je jednostavno dobra. S pogođenom temom, dobrim tekstom, s odličnim glumcima. Kako su sve naše predstave prošle brojku 100, ili joj se ozbiljno približile, to mi je ipak daleko veća satisfakcija. Također, mi živimo od dobiti od prodanih predstava, tako da si ne možemo dopustiti luksuz hermetičnih predstava. Premda bih ja radila najžešći art, da se mene pita. Ali onda ne bismo preživjeli. Predstave tog tipa trebaju raditi javna kazališta. Premda mrzim kategorizacije, mislim da mi radimo kvalitetan mainstream. Publika, festivali, nagrade, a i dobre kritike, dokaz su da je tome tako.

Sve će ovo uskoro proći, omiljena je Ecijina mantra. Pa je tako i pitam o planovima i misli li možda da se malo “potrošila” u televizijskom mediju?

Ne, nikako se ne osjećam potrošenom. Htjela sam ovu kriznu godinu biti na kormilu Moruzgve i biti više s djecom koja prolaze dvije velike promjene, a to su peti razred u koji ide Jakov i prvi srednje u koji je krenula Cvita. A i uživam igrati svoju monodramu “Vla Vla Vlajland cabaret” koju jedino još igramo dok traju ove najstrože mjere. Pripremamo produkciju predstave “Je li tako, Zorane?”, autorice Tanje Mravak, u režiji Tamare Damjanović. Jako se veselim tom projektu koji radimo u koprodukciji s Kazalištem “Marin Držić”. Dogovaramo gostovanja za nadolazeću godinu… Ali znam da će mi uskoro dosaditi samo kazalište… i da ću početi žudjeti za novim izazovima. Na Staru godinu će se na HTV-u prikazivati pilot-epizoda serije “Mrkomir” u kojoj i ja glumim. Fenomenalan cast predvodi Goran Navojec, Ognjen Sviličić je scenarist, a Snježana Tribuson redateljica. Nadam se da će se publici svidjeti i da ćemo krenuti u snimanje.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. studeni 2024 22:44