Supruga pokojnog Đorđa Balaševića, Olivera (62), izdala je knjigu "Planeta dvorište", koja govori o njezinom djetinjstvu. Nešto manje od pola godine od suprugove smrti, Olivera je o knjizi te o svojem odnosu s ovim muzičkim velikanom progovorila u "Usijanju dana", emisiji Kurir televizije.
- Sjećam se svih trenutaka. 40 godina razmjenjujemo ideje, stavove, emocije, strasti i to ne dolazi tako "sad mi je to kliknulo" – počela je Olivera, pa otkrila odakle uopće ideja da napiše knjigu o svojem djetinjstvu, te ispričala kako je Đorđu priopćila da ju je počela pisati.
- Kada bi me nešto na to podsjetilo, ja bih djeci ispričala priču iz svog odrastanja. Oni bi rekli "kao da gledam film, zašto ti to ne zapišeš", a on, on bi rekao: "Moraš biti jako strpljiva, ti si nestrpljiva, pomoći ću ti, ali moraš biti strpljiva" - rekla je.
Otkrila je još detalja o svojem odnosu sa suprugom, o kojem ima samo riječi hvale. Ali i neke bolne detalje iz svojega djetinjstva.
- Ruka koja me čuvala na ramenu 40 godina nije me zastrašivala. Uvijek me je podržavao, ruka je i dalje tu. Breme koje sam ponijela, koje je i ovako i onako, se i dodjeljuje osobama koje polete previsoko. Prisjećajući se situacija, u ovim godinama, i kao majka i kao baka, moja majka je bila samohrana, bile su situacije na momente vrlo teške. Kada sam se našla u opisu jedne njene situacije, nesretne ljubavi, u koju je pristigla iz doma za ratnu siročad iz Kovačice, ta predrasuda ju je uspjela razdvojiti od ljubavi; on sin jedinac, ona slijepa i iz doma. Pišući tu situaciju u kojoj sam se našla, kao majka i drugog djeteta, opisivala sam situaciju da sam okrenula broj, nadala sam se da će se javiti moj otac. Ja sam se iskreno nadala, nadala sam se da će mu kada u lokalnom listu "Zrenjanin", kad bude vidio sliku djevojčice sa šest medalja, zato sam izabrala gimnastiku, jer sam mislila da će u novinama izaći moje ime. Mislila sam da će kada vidi tu sliku ili sliku s mature, ili kada vidi sliku iz "Arene" ili "TV revije", da će mu sigurno kamen u grudima bar malo napuknuti - iskreno je rekla Olivera.
Oca nije poznavala.
- Kako se to nije dogodilo, pišući taj dio u svojoj knjizi sam se ohrabrila napraviti taj korak. Nazvala sam ga, predstavila se svojim starim imenom i novim prezimenom, objasnila mu, željela sam ga informirati i o dvije unuke. Pauza je dugo trajala, poslije nekog vremena, s druge strane, izgovorio je: "Pogriješili ste". Otišla sam to pročitati Đorđu. To nije lako, Đorđe je polubog. Način kako je on baratao emocijama u onom najfinijem smislu: trebalo je doći pred njega, drhtati pred zmajem, trebalo je to pročitati. Zacrvenio mi se nosić kao Rudolfu, on je rekao: "Pa ja to ne znam, nisi mi nikad rekla da si ga nazvala" – prisjetila se.
Reakcija njezinog supruga bila je vrlo emotivna.
- On je pustio suzu i rekao: "Mislio sam da je to tebe prošlo". Više sam taj križ vukla nego što sam ga nosila, nisam mu dala da prevagne. Zbog toga me najviše poštovao - govorila je Olivera.
Istaknula je i poantu te svoje vrlo osobne priče.
- Ova knjiga je priča o pobjednicima bez ceremonije dodjele medalja. Njih je jako puno, oni to nose stoički, kao i moja mama, koja me je to naučila i formirala - rekla je Olivera i otkrila kako je dobila gredu na kojoj je vježbala gimnastiku:
- Situacija nakon drugog ukora u prvom razredu zbog nediscipline. Bila sam hiperaktivno dijete. Vraćajući se s razgovora na koji je moja mama bila pozvana kod učiteljice, gdje mi je u rujnu upisan ukor u knjižicu, ona čitavim putem nije progovorila ni riječ. Poslije je progovorila, glasom kao da dolazi s drugog svijeta: "Vidi Olja, ako mi još nešto budeš napravila, Begej će te nositi". To popodne kad sam se vraćala iz škole, na dvorištu me sačekala greda. To je za mene bila najljepša igraonica. "Mama, mama, ali mi imamo gredu, odakle nam?" Ona se okrenula od šporeta: "Hajde, hajde, jedi, pa ćeš na gredi naučiti zvijezdu” - ispričala je Olivera.
Majka joj je detaljnije objasnila odakle odjednom gimnastička sprava u njihovom dvorištu.
- Znaš da radim kod apotekara, samo jednom vidim preko mosta, Begej nešto nosi, vidim greda. Spala sa šlepa, đavo će je znati. Pogledam lijevo, desno, izujem cipele, uđem u Begej, pustim se njime, dohvatim je, izvučem je na obalu, malo se osušim, i tako, eto ti greda. Do tada nisam znala da moja mama zna plivati - rekla je Olivera.
Jednom prilikom Đorđe ju je zamolio da s njim na sceni zapleše uz "Laloški valc":
- "Hajde, ti i ja, ti znaš koreografije". Ulovio me je na izazov. Mislila sam da će zaboraviti, kad budu ovacije, publika. Do jednog trenutka kad je krenuo instrumental, on silazi, pruža ruku, sad nema nazad. Pružila sam ruku i zakoračila, i dva - tri koraka, stavila sam ruku na njegovo rame, on je to fino odradio, okrenuo me, i spustio prema sjedištu da siđem s pozornice. Kad me okrenuo toj publici, silazeći sam promašila stepenicu – nasmijala se.
Otkrila je i kako je Đorđe vratio stan koji je mogao naslijediti od svog oca:
- Prije nekoliko dana ženica mojih godina, dolazi i kaže: "Potpisala sam rješenje o penziji. Prvi radni dan u općini došao je Đole da vrati ključeve od stana." Mi smo živjeli u stanu Đoletovog oca, koji je on dobio diplomatskim putem. Mi smo prešli ovdje, u kuću kod bake, Đole je tad rekao, to je bila 1988. godina: "Tata je umro, znaš, mislio sam da taj stan, 118 kvadrata, da mi to vratimo." Rekla sam kako drugačije, molim te. Ne budeš li vratio, ne vraćaj mi se na oči". Ta žena dolazi da kaže: "Mi se toga sjećamo, da vrati ključeve od stana. Svi smo ostali u čudu. To je najljepši trenutak u mom stažu, u mojoj karijeri" - otkrila je Olivera u "Usijanju dana".