Da, istina je, bio sam prvi menadžer Rajka Dujmića, točnije benda Crno bijeli, tada najbolje “plesne” grupe na ovim prostorima. Rajko je svirao orgulje, a već prvi tjedan, kad je stigao u grupu, napisao je dva instrumentala. Bio je nevjerojatno talentiran, genijalac, ma divan. Tada je živio s mamom u malom stanu u Crnčićevoj i nije ni sanjao da će jednog dana biti tako popularan, prisjeća se Duško Ljuština, bivši ravnatelj Kerempuha, koji je s nedavno preminulim Dujmićem surađivao dvije godine. To je razdoblje bilo dakle uvertira u ono što će se dogoditi dvije godine kasnije, točnije 1976., kad se na poziv osnivača Novih fosila Slobodana Momčilovića Moke, Lima, kako su ga zvali, pridružio bendu.
Novi fosili postojali su naime, još 1969., a prvu postavu benda činili su osim Moke, Zvonimir Makar, Slavko Kink, Ivica Piškulić, Antun Pavić i Slavomir Cvija. Godinu dana kasnije Makara zamjenjuje Marinko Colnago. Grupa je tada bila daleko od bilo kakve senzacije, premda su imali i vlastitih pjesama, među kojima je najveći hit bila pjesma “Kad naš brod plovi” kojoj je stihove podario Mišo Doležal, otac Sanje Doležal.
“Htjeli smo biti prava grupa, s vlastitim hitovima, a ne samo reproduktivci. Moka i ja smo ostali jedini članovi benda i krenuli smo u potragu za novima”, rekao je Colnago u intervjuu za Gloriju na 25. obljetnicu grupe. Moka je prvo doveo mladu Splićanku Đurđicu Barlović, još tada Miličević, a već dan poslije Dujmića, da bi im se Vladimir Kočiš Zec pridružio šest mjeseci poslije. Bila je to apsolutno prijelomno razdoblje za Nove fosile, početak jedne nevjerojatne priče o uspjehu i zlatnom dob benda koje će potrajati do početka ‘90-ih. Smrću Rajka Dujmića aktualizirala se priča o Fosilima, toj pop senzaciji bivše Jugoslavije koja je svoje albume prodala u milijunskim nakladama, benda koji su nazivali hrvatskom ABBA-om. Pjesme im se slušaju više nego 20-ak godina, raspreda se o nesretnom geniju, traži krivac za njegovu sudbinu, broje javne suze i tko ima prava na njih.
Zbog prozivanja i nesporazuma koje su godinama imali s Dujmićem, preostali Fosili, nakon što su mu pristojno u medijima odali počast i izrazili sućut obitelji, udaljili su se od daljnje priče. Jer to je saga kako o usponu, tako i o padu jednog iznimno dobro osmišljenog projekta. Profilirani kao obiteljska grupa za sve generacije, dugo su tajili svoje probleme, sve uglavnom rješavali između sebe, pokušavajući po svaku cijenu izbjeći afere u medijima. Naravno, kao i svaki bend, problema su imali pregršt.
- Kad ste 300 dana u godini s grupom na koncertima i turnejama, odvojeni od obitelji, kao što su to oni nerijetko bili, normalno je da se i volite i mrzite. To su međusobno vrlo komplicirani i intenzivni odnosi - objašnjava nam jedan sudionik domaće glazbene scene.
Kričavi rock outfit
Fosili su počeli proboj kao i svi, vrlo skromno. Dapače, kad su krenuli na prvu turneju po SSSR-u kao predgrupa tada iznimno popularnima Ivici Šerfeziju i Ljupki Dimitrovskoj, Moka je Rajku kupio klavijature jer ih nije imao. Uzeo je i tada 22-godišnjaka kao “cimera” s kojim je dijelio hotelsku sobu te ga nagovorio na skladanje. Dobro je pokojni Moka “nanjušio” Rajkov potencijal, no u tom trenutku vjerojatno nije ni sanjao da upravo ulaze u nešto što će se poslije nazvati zlatnim dobom Novih fosila. A Rajka nije trebalo nagovarati puno. Prvu pjesmu koju je skladao bila je “Sanjaj me”, na stihove Dee Volarić.
“Moka i ja čuli smo za fantastičnog malog klavijaturista. Tada nismo ni slutili da će taj dečkić okrenuti grupu naopako i od Novih fosila napraviti jedan od najpopularnijih sastava u novijoj hrvatskoj lakoglazbenoj povijesti. Nismo imali pojma da je Rajko i kompozitor, vjerovali smo da je odličan klavijaturist i pjevač i ništa više”, rekao je Colnago za Gloriju. Već prvi javni nastup u novoj postavi na Splitskom festivalu 1977. s pjesmom “Diridonda” bio je pažljivo osmišljen. Nastupili su u kričavoj, tada vrlo modernoj glamour-rock odjeći koju su posebno za taj nastup naručili u Londonu. No ono što je posebno bilo zanimljivo bila je njihova fascinantna organizacija. Kao šef grupe, Moka je brinuo o poslovnim interesima, od istupa u medijima do ugovaranja koncerta, Dujmić je bio zadužen za glazbeno profiliranje benda, Colnago za ozvučenje... Nitko nije bio pošteđen dodatnog posla pa su sami postavljali i instrumente na pozornici, nosili zvučnike, čak i jedina dama među njima - Đurđica Barlović. Tome, pa i mnogim drugim situacijama, svjedočio je glazbeni menadžer Zoran Škugor koji je s Fosilima surađivao dok je u grupi bila Đurđica, odmilja zvana Đuka, ali i od 1983., kad je pjevala Sanja Doležal.
- Počeo sam s njima raditi 1978. i već tada su imali pjesme koje su prolazile u narodu, ali nisu bile megahitovi. Tada se uglavnom radilo kad su bili državni praznici i onda bi ih uzimao na nekoliko dana. U startu me se dojmilo kod tih ljudi što su bili vrlo organizirani, funkcionirali su kao poduzeće, točno se znalo tko je za što zadužen i nisu se miješali jedni drugima u posao. U siječnju bi obavezno uzeli dva tjedna pauze i išli obitelji, na zimovanja, odvojeni jedni od drugih. Ljeti bi išli na turneje i programe do 10. kolovoza te uzeli pauzu do 1. rujna i to je bio ljetni godišnji odmor. Dojmljivo je bilo raditi s tako profesionalnim bendom. Kad bi se radile nove pjesme, obično bi se poslije ljeta zatvarali i vježbali novi materijal i nakon izlaska albuma radili bi, kako smo to zvali, ‘češalj turneju’. Češljali bi zagrebačku okolicu i manja mjesta i tako uživo uvježbavali nove materijale. Tada su na red dolazili veliki gradovi - govori Škugor.
Nastupi za državnih blagdana funkcionirali su tako, nastavlja Škugor, sve do negdje početka ‘80-ih.
- A onda se 1981. pojavila pjesma ‘Saša’, što je postao njihov najveći, izvanserijski megahit u tom razdoblju. Tad su počeli puniti najveće dvorane u Jugoslaviji. Pjesma je bila toliko jaka da je punila sve i ozbiljno se radilo i do 250 dana godišnje. Puno se puta dogodilo da su radili i dva koncerta u danu. Recimo, Oroslavje u 17, a onda Krapina, koja ima veću dvoranu, u 20 sati. Jedan sam praznik, uz njih, uzeo Zrinka Tutića i njegov bend, pa smo u istoj večeri radili plesne večeri i na dva mjesta dogovorili programe. Zrinko bi na jednom mjestu otvorio nastup i znalo se ako krene u 21, treba u 22.15 završiti i kreće pauza od pola sata. U istom su terminu svirali Fosili na drugom mjestu i u isto su vrijeme morali završiti. Sjedali bi u auto, ostavljali opremu, ponijeli samo gitare i izmijenili se. Tu sam shvatio da su stvarno nevjerojatno dobro organizirani. Nakon ‘Saše’ postali su megazvijezde, obišli cijelu Jugoslaviju, a Rajko Dujmić je već tada radio i za druge izvođače - govori Škugor o uspjehu “Saše” koja je bila dio najuspješnijeg albuma u povijesti Fosila “Budi uvijek blizu”.
Taj četvrti po redu studijski album bio je prodan u nevjerojatnih 690.000 primjerka. Drugi najveći uspjeh datira iz vremena sa Sanjom Doležal, točnije, riječ je o njezinu prvom albumu s grupom “Poslije svega” koji je izdan 1983. i razgrabljen u 570.000 primjeraka. Iako je bez sumnje dolazak Rajka Dujmića kao iznimnog pop skladatelja bio presudan za uzlet grupe, nije bio jedini.
- Svi članovi grupe svojim su se radom, kao i karakterima, međusobno scenski nadopunjavali i bili razlog zašto su Fosili postigli takav uspjeh kakav jesu. Zajedno su činili magičnu kombinaciju. Daleko od toga da nisu bili prijatelji, jer jesu, ali da je bilo trzavica i to gadnih, bilo je, posebno kako su prolazile godine. Samo što je njihova poslovna filozofija prema van glasila: biti grupa bez svađa i afera. I to im je dugo uspijevalo - objašnjava nam jedan dobar poznavatelj domaće estrade. No bili su bliski pa tako kad se 1980. Đurđica udala za Ivicu Barlovića, cijeli bend im je bio na svadbi, a bili su međusobno i kućni prijatelji. Ipak, prve veće trzavice javile su se upravo na relaciji Đurđica - Rajko. Kako doznajemo, njih dvoje čak dvije godine uopće nisu razgovarali. Službena verzija Đurđicina odlaska iz benda desetljećima je unatoč naklapanjima glasila ili da se želi okušati u solo karijeri ili posvetiti majčinstvu. Tek je puno kasnije Colnago potvrdio da je ipak svađa bila u pitanju, iako su se, ali apsolutno svi dotad, držali službene verzije, jer su bili gotovo fanatično posvećeni očuvanju reputacije grupe.
Sudeći po kasnijim izjavama, nesporazume su poslije izgladili. Đurđica Barlović umrla je 26. kolovoza 1992. od srčanog udara, bile su joj samo 42 godine.
Lakoća stvaranja
Dolazak 19-godišnje Sanje Doležal, pjevačice Prve ljubavi u grupu, označilo je novo razdoblje u životu. I to su Fosili uspjeli izvesti bez znanja medija, pripremajući Đurđicinu nasljednicu mjesecima za nastupe dok je Barlović sve dogovoreno odradila profesionalno, do samog kraja. - Kad me Moka u lipnju 1983 pozvao u bend, šokirala sam se, ali ipak i našla s njim. Donio je njihove kazete sa 70-ak zaokruženih pjesama i rekao: ‘Mala, ove pjesme moraš naučiti pjevati do 1. rujna’. Nitko, pa ni ja, nije vjerovao da će me na kraju uzeti u bend - ispričala je svojedobno Doležal. Neno Ninčević baš tih godina upoznaje Dujmića, da bi nekoliko godina kasnije počeo surađivati s Fosilima.
- Upoznali smo se ‘83. ili ‘84. u nekom od zagrebačkih studija. Znam samo da sam pola sata razgovarao s Kočišem Zecom misleći da je on Rajko Dujmić. Jer pravi Rajko mi nije djelovao kao kreativni lider benda, kao netko ozbiljan. Bio je zaigran, skakao po nečemu, međutim, nakon toga smo odradili 10, 15 pjesama Fosilima i ukupno 50, 60 dobrih skladbi za druge. Kod njega je bila očita ta lakoća stvaranja, neviđena senzacija melodije. To je Rajko. Da ste pitali nekoga prije dva tjedna u vezi s njim, vjerojatno bi komentari bili šareni jer Rajko je puno više držao do nekih ljudi nego oni do njega. Međutim, kad uđete u taj opus, vidite da je bio gigant. Nije se lako roditi i biti Rajko Dujmić, uza sve njegove probleme, tu i tamo tražeći svoj mir ili umirujući dušu jer njemu su strašno falili roditelji. On se nikad nije pomirio s time da je mama otišla - kaže Ninčević. A kako su izgledali njihovi zajednički kreativni dani?
- Mi smo pisali pjesme i dogovor je bio da nema alkohola taj dan. Naravno da mi je obećao da neće popiti kapi, da će biti ludilo i onda se on kod mene onako laktom osloni na vinoteku koja je visoka četiri metra, jedno tri Rajka, i ima tu 400 boca vina pa pita: ‘Cimbalio, imaš li slučajno čašu bijelog vina u kući’. Kao da pitate nekoga u rudniku ima li zrno ugljena. Tako se dokopao, ali to je bilo toliko simpatično - kaže Ninčević. Uglavnom, dolazak mlade zgodne plavuše u bend zahtijevalo je i prilagođavanje pjesama njezinim godinama. S druge strane, kako Sanja nije bila udana, grupa se tu mogla poslužiti doslovno holivudskim smicalicama za podizanje popularnosti. U to vrijeme šuškalo se da Sanja i Rajko žive zajedno, da bi godinama kasnije Dujmić nekoliko puta izjavljivao da su dvije godine i živjeli zajedno.
- Negdje 1985. nazvala me Sanja Doležal da se nađemo u Zagrebu jer im ne štima biznis, pao je posjet koncertima i treba nešto smisliti. Fosili su htjeli da se smisli Sanjina navodna afera s nekim Arapinom, naftašem. Kako ja ne vjerujem u priču gdje je osoba izmišljena jer priče moraju trajati da bi se pisalo, rodila mi se druga ideja. Tada je bio popularan Dražen Petrović i Cibona pa sam se našao s njim i pitao ga bi li upoznao Sanju Doležal i s njom odradio radijsku emisiju. Prihvatio je iako nije znao tko je ona, jer nije pratio glazbenu scenu. Na dan kad smo trebali ići na Radio Veliku Goricu, da budu gosti u istoj emisiji, našli smo se u Klubu Šibenčana, a na upoznavanje su došli i Draženovi roditelji, što mi je u tom trenutku bila katastrofa. A onda su otišli na RVG i dogodio se urnebes. Radio su bombardirali telefoni, a vani je čekalo nekoliko stotina ljudi koji su tražili autograme. Bila je to izvanserijska priča. Kako bismo pridobili i sportsku publiku, dogovorio sam sa sportskim časopisom naslovnicu s njih dvoje i prolupalo je sve, u cijeloj Jugi.
Tu je i Dražen shvatio da je Sanja popularna, izlazili smo na večere, družili se, a puno puta i oni sami. Počeo nas je zvati na utakmice koje je Cibona igrala za Kup šampiona kad su prvi put bili prvaci Europe. Šef redarske službe vodio nas je do naših mjesta, što je Dražen organizirao. Vidio sam u dvorani da u sredini prvog reda sjedi Biserka, a da su prazne dvije stolice do nje i rekao Sanji da sjedne kraj Draženove mame. Znao sam da će kamere i fotoreporteri biti usmjereni na njih dvije jer priča se pokrenula. Dogodilo se ono što je trebalo. Svi su poletjeli fotografirati ih, počela je utakmica, euforija u dvorani, kad Dražen zabije tricu, skače Sanja, skače Biserka, i to je za medije bila fantastična priča. Oni su u međuvremenu prohodali i Sanja mi je rekla da se povećao broj ljudi na koncertima. Dolazila je mlađa publika, čak navijači Cibone sa zastavama i stali bi ispred bine i vikali: ‘Heja, heja Cibosi’! Jedan dan je to puklo, ali su ostali dobri - otkriva nam Škugor uz smijeh.
Kako su motivirali Rajka
No nekako upravo u tom razdoblju, točnije 7. kolovoza 1985. Fosile je zadesila tragedija koja će poprilično utjecati na odnose u grupi. Od izljeva krvi u mozak umire Slobodan Momčilović Moka. Imao je samo 43 godine. Članovi benda bili su šokirani jer Moka je bio stup Fosila, očinska figura koja je držala pod kontrolom sve te različite karaktere i ega. A nije bilo lako kad vam, primjerice, obožavatelji u Skoplju, gdje imate koncert, padaju od histerije doslovno u nesvijest jer su vas ugledali na cesti. No morali su dalje bez Moke. Na bubnjevima ga je zamijenio Nenad Šarić Brada koji je poslije postao Sanjin suprug, a Zec je preuzeo na sebe ulogu šefa benda, da bi to poslije postao Šarić sve do raspada Fosila 1991. Godinu dana nakon Mokine smrti Dujmić je, sudeći prema Škugorovim riječima, kreativno malo zapeo.
- Sanja me opet nazvala krajem ‘86. kada sam već radio s Doris Dragović. Rekla je da imaju problema s Rajkom i pjesmama i pitala što mogu napraviti za njih jer je Lima funkcionirao na bazi uspjeha i popularnosti, a plodan je bio kad bi prije toga ubo hit. Trebalo je nešto da ga stimulira za daljnje stvaranje i Sanja je pitala da li bih pregovarao s RTZ-om, da zastupaju Zagreb na Jugoviziji. Dogovorio sam to sa Silvijem Humom i Mirom Lilićem jer smo imali dobra iskustva s Doris godinu prije, kad je pobijedila na Jugoviziji. Lilić mi je govorio da Zagreb ne može dvaput pobijediti, ali ja sam bio siguran. Fosili su na toj Jugoviziji pobijedili i otišli na Eurosong i bili četvrti s ‘Ja sam za ples’ pa je uslijedila turneja u cijeloj zemlji. To je bio način da se Dujmić može vratiti, da ima motiv, volju, da je opušten i da ga krenu pjesme - objašnjava Škugor. I krenulo ga je.
Nakon toga imao je još jednu pobjednicu na Jugoviziji - pjesmu “Mangup” za koju je napisao glazbu, a Stevo Cvikić tekst, a izvela su je Srebrna krila. Pravi uspjeh uslijedio je godinu dana poslije, kad je ponovno u tandemu s Cvikićem stvorio “Rock me”, s kojom je grupa Riva pobijedila na Eurosongu. To je kako Dujmiću, tako i Fosilima, otvorilo mogućnost inozemne karijere.
Tajno zaštitio ime benda
- Fosili i Dujmić su u tom eurovizijskom razdoblju bili pred potpisivanjem ugovora s njemačkom kućom Ariolom. Prije desetak dana pretraživao sam fonoteku Croatia Recordsa i naletio na 20 pjesama koje su Fosili otpjevali na engleskom. Riječ je o prepjevima njihovih hitova, a ako su dobri, a vjerujem da jesu, ekskluzivno ćemo ih izdati. Pretpostavljam da su nastale upravo zbog priprema da karijeru nastave vani. A zašto su odustali? Pa tu im je bio dom, obitelji, prijatelji - govori direktor Croatia Recordsa Želimir Babogredac. Tu im je naravno bila i već izgrađena karijera, reputacija benda još u to vrijeme posve neupitna. Mediji čak nisu doznali ni za njihove tulume koji su nerijetko završavali vrlo štetno za inventar, i to još od ranih ‘80-ih. Posljedice jedne od takvih zabava na svojoj je koži ni kriva ni dužna osjetila Sanja Doležal. Kako nam prepričavaju naši izvori, Doležal je ‘90-ih, već godinama nakon što je napustila Fosile, stigla na Splitski festival. Trebala je odsjesti u hotelu Marjan, no nisu joj htjeli izdati sobu jer su Fosili još dok ona nije bila u njima, uništili sobe. Pa premda su sve uništeno platili, tadašnji direktor hotela zakleo se da mu više nitko od Fosila neće kročiti u hotel...
Kako je to izgledalo na terenu, desetak godina poslije ipak je otkrio Kočiš. “Prvi mjesec na turneji se i dao izdržati. No, drugi smo mjesec bili toliko napeti da smo jedva čekali povratak kući. Menadžeri su, svjesni tog napora i ubitačnog tempa, znali organizirati po neki slobodan dan za opuštanje. Nazvali smo ga ‘dan za razveseljavanje orkestra’ pa smo si mi muški davali malo oduška. Na primjer, u Rusiji smo jednom iz sobe pobacali telefone, malo oštetili zidove, ali smo ujutro uvijek uredno platili štetu. Jednom smo u nekom hotelu u Vodicama zapalili namještaj i posteljinu pa smo sve gasili vatrogasnim aparatima jer nas je zanimalo jesu li ispravni”, rekao je Zec za Gloriju. Stižu ‘90-e, vrijeme promjena kako za tadašnju državu, tako i za Nove fosile. Sanja i Nenad Šarić koji su prohodali još 1987., odlučuju 1991. napustiti bend, baš kao i Kočiš. Tada su se zapravo raspali novi Fosili koliko god to Dujmića pa i jedno vrijeme Colnaga ljutilo što se tako piše. Dujmićeva je konstatacija bila da su u “stanju mirovanja”.
- Bili smo u takvoj situaciji da grupa u uvjetima rata jednostavno nije mogla nastupati i smišljati vesele pjesmice. Sanja i Brada Šarić su procijenili da ona sama ima bolju perspektivu na estradi, a i Zec je krenuo u solo vode - izjavio je poslije Dujmić. I dugo, dugo objašnjenje svih uključenih strana bio je rat i solo karijere. Tu i tamo Dujmić bi izgovorio da su u pitanju bili i odnosi među članovima benda, ali ništa više od toga. Dujmić su 1995. napravili četvrtu postavu Fosila s pjevačicama Jelenom Fošner i Natašom Belošević, klavijaturistom Daliborom Barišićem i bubnjarem Vladimirom Pavelićem Bubijem. Colnago nije tamo dugo izdržao, a Rajko je 2001. obznanio da raspušta te nove Nove fosile koji i nisu bili osobito uspješni. Dolazi 2005., Sanja Doležal iznimno je popularna zbog talk showa na RTL-u koji je krenuo godinu dana prije.
U to vrijeme na RTL-u je još radio Ozren Kanceljak, inače iskusni glazbeni menadžer pa se nekako došlo do ideje da se iskoristi Sanjina popularnost i ponovno ožive Novi fosili u staroj postavi.
- Organizirao sam njihovu povratničku turneju s četiri velika koncerta u Zagrebu, Ljubljani, Beogradu, zaključno s dočekom nove 2006. godine u Rijeci. Strašno im je bilo stalo da nastupe u zagrebačkom Domu sportova, jer koliko god to bilo neobično za bend koji je bio tako popularan, tamo nikad nisu održali koncert. Snimili smo tada i vrlo uspješnu kompilaciju “Za dobra stara vremena 2005.” i ja sam potom izašao iz cijele priče - prisjeća se Kanceljak. Međutim te 2005. ostatak benda, kako doznajemo, saznao je za činjenicu koja će poslije biti temelj za sudsku tužbu. Naime, kad su se ponovno okupili 2005. i sve počeli organizirati, Rajko im je priopćio: “Znate, ja sam još 2000. zaštitio ime Novi fosili”. Iako šokirani, odlučili su zbog dobra svih prijeći preko toga. Godine 2012. bend je zadesila nova tragedija, Sanjin suprug Nenad Šarić umro je od moždanog udara. Ipak još sljedeće dvije godine preostali Fosili ostali su na okupu. Zapravo sve do koncerta u Beogradu kad je Dujmić odbio, kako nam tvrde izvori, potpisati pristanak da će tri sata, kad je koncert, biti trijezan i “čist” i to premda su to potpisali svi.
Tu je bio definitivni kraj, izbacili su Rajka iz benda, a on im je uzvratio zabranom korištenja imena Novi fosili.
“Zbog teške Dujmićeve bolesti odlučili smo trenutačno prestati s radom grupe. Naime, poznato je da Rajko već tridesetak godina vodi bitku s ovisnošću zbog koje smo se razišli 1991., nakon što je odbio odlazak na liječenje”, stajalo je u zajedničkoj izjavi Novih fosila 2014. Sanja, Colnago i Zec nastavili su dalje nastupati pod svojim imenima. U godinama koje su uslijedile mogle su se prvi put čuti uistinu ružne riječi javno izgovorene, ali i Rajkovo priznanje da ima problema.
“Počelo je sve s kupicama vina, a s vremenom se ljubav za alkoholom pretvorila u ljubav prema raznobojnoj prašini”, ispričao je 2014. u tjedniku Globus Dujmić, otkrivši i da je još 1992. završio u Vinogradskoj zbog predoziranja. No Škugor je otkrio da je Dujmić pod zadnje ipak želio izgladiti odnose s Fosilima:
- Zadnje moje s Fosilima i Dujmićem je bilo kod njega u bolnici. Zvao me da probam riješiti stvari između njega i Fosila oko imena, da zastupam njegove interese. Ali, ja sam bio realan i rekao sam da ću probati nešto s njima dogovoriti, ali da neću ići ni protiv njega, ni protiv njih. No, s Fosilima se nisam stigao naći, a s Rajkom sam se čuo sve donedavno i dana kad mu se dogodila prometna nesreća koja ga je stajala života.