Kazališni redatelj, glumac i performer Miran Kurspahić, koji u RTL-ovoj seriji "Blago nama" glumi lik nezavisnog kulturnjaka Martina, otkriva kako se snalazi u "novom normalnom".
Nove epizode serije "Blago nama" bave se i koronom i zagrebačkim potresom. Što je vama osobno strašnije: bolest ili potres?
- Ljudima kao vrsti, barem onoj šačici polunormalnih, imanentan je strah od smrti, strah od nepoznatog i gubitka kontrole, stoga pretpostavljam kako su bolest i potres tu negdje visoko na toj listi. Osobno ne strahujem od potresa, barem ne ovakvih kakvi su mogući u našem podneblju, dok od mogućnosti neke teške, mukotrpne i u konačnici terminalne bolesti ipak prilično zazirem. Volio bih onoliko života koliko imam proživjeti kvalitetno, bez straha, iz sve snage, sve ostalo smatram više životarenjem. U tu rubriku ubrajam i koronu, koje se ne bojim. Svakako više nisam u cvijetu mladosti, no u formi sam, redovito treniram, bavim se sportom, pazim što jedem, dovoljno se odmaram, kvalitetno spavam, uzimam adekvatne vitaminske suplemente i tako održavam svoj imunitet na zavidnome nivou. Higijenskim navikama su me roditelji naučili još davnih dana, ne treba me krizni stožer podučavati tome.
Kako biste opisali poziciju hrvatskog umjetnika u doba korone?
- Mogu govoriti iz pozicije samostalnog umjetnika, jer vjerujem kako je kolegama/icama u stalnom zaposlenju u nekim institucijama ipak drugačije. Nama na nezavisnoj kazališnoj sceni, s trenutnim preporukama od sedam kvadratnih metara po gledatelju, rad je formalno dopušten, no praktično posve onemogućen. Uobičajeno, Ministarstvo kulture se uglavnom ponaša kao da je ono razlog postojanja nas umjetnika i kulturnjaka, a ne obrnuto. Teško uviđaju kako nisu sami sebi svrha postojanja, nego da postoje zato da bi nama bili potpora i servis. Kao i u slučaju svih drugih institucija, dok se ne napravi medijska halabuka, nema inicijative ili preventive, samo reakcija na taj podražaj. Tako da je isprva trebalo proći vremena da se uopće izjednačimo u potporama s ostalim poduzetnicima, jer smo kao takvi valjda građani drugog reda, a i onda su, vođeni agendom 'zavadi pa vladaj', nas podijelili na tri skupine, koje nisu ravnopravno dobile potpore. U periodu od ljeta do Nove godine Ministarstvo kulture se odlučilo autistično ignorantski ponašati prema nezavisnoj sceni i samostalnim umjetnicima, te tretirati situaciju kao 'business as usual', premda nam je realno rad u izuzetno limitirajućim epidemiološkim uvjetima s brojnim restrikcijama, zapravo, bio onemogućen, tj. posve neisplativ. Umjesto da situaciju, pogotovo od listopada naovamo, procijeni kao kriznu i neodrživu za našu djelatnost te u svrhu opstanka scene uskoči s potporama, Ministarstvo je otvorilo nekoliko prilično nesuvislih natječaja, kojima bi samo djelomično namirilo neke među nama, dok bi ostatak jednostavno izvisio. Ali ponovno, nakon recentnih prozivki u medijima, ipak su se odlučili dodijeliti potpore za dva mjeseca, no, bojim se, prekasno za mnoge.
U RTL-ovoj seriji igrate susjeda Martina, kojeg ste opisali kao čudnovatog kljunaša. Zašto?
- Zato što izgledom, ponašanjem, životnim stilom i razmišljanjem nikako ne pripada i ne uklapa se u malograđansko okruženje i sredinu u kojoj se nalazi.
Martin je slobodni umjetnik. Koje su prednosti, a koje mane tog zanimanja?
- Slobodni umjetnik je oksimoronski blagoslov i prokletstvo u jednom. Prednost je, svakako, sloboda i izbor projekata u kojima želite participirati, samoorganizacija vremena, izostanak neke rutine i učmalosti, konstantna fluktuacija novih ljudi, novih izazova, promjene, veća glad za projektima. Mana je izostanak sigurnosti, stalnih primanja, učestalosti posla, izloženost nemilosti tržišta, teža regulacija uvjeta rada.
Kako ste se pripremali za ovu ulogu?
- Probe u kazalištu pet puta tjedno, teretana četiri puta tjedno, trening jiu jitse dva puta tjedno, košarka jedan do dva puta tjedno, glazbena proba jednom tjedno.
Je li točno da je ova rola pisana upravo za vas? I koje su najveće razlike i sličnosti između Martina i Mirana?
- Oui, očito je kako su neke moje hirovitosti i specifičnosti Mirni, Vladi i Goranu i poslužile kao inspiracija za lik Martina, tako da, i uza sve moje glumačke limitiranosti, zasjah u seriji. Nas dvojica dijelimo isti habitus, tetovaže i poziv. No, Martin je doista u mnogočemu moj autoreferencijalni lik. Mogli bismo reći kako je on hipertrofirana verzija mene, sa svim prenaglašenim momentima stereotipnog poimanja 'umjetnika', u kombinaciji s recimo pompoznošću, logoreičnošću i naivnošću jednog Russella Branda. Ukratko - čudnovati kljunaš. Baš poput mene, no u različitom kontekstu. Silno volim autoironične momente, tako da mi je to što je Martin kazališni redatelj na nezavisnoj sceni, dalo slobodu da se i sam satirično osvrnem na tu vlastitu apsurdnu, tragikomičnu poziciju. Ta slomljena vojska izgubljenih duša, tako je dobila svog predstavnika i u prime timeu na malim ekranima.
Koji su vaši sljedeći kazališni i glazbeni projekti?
- Trenutno s Ronom Žulj dorađujem predstavu 'Krizni stožer' u produkciji našeg Rebel teatra, koja je imala krnju premijeru pred samo pet ljudi zbog postojećih epidemioloških ograničenja, no spremamo se za 'pravu', normalnu premijeru u 'pogonu' pred većom publikom čim to popuštanje mjera dopusti. Sredinom studenoga imao sam s Pinklecima u Čakovcu premijeru 'Normalnog života', predstave o romskome pitanju, no, nažalost, također zbog covid-restrikcija, igrali su samo premijernu izvedbu. S bendom TV Eye planiram u studiju dovršiti snimanje našeg prvoga albuma, no primarno bih volio da kad popuste mjere, nastupamo što više uživo u klubovima, po čitavoj zemlji i šire. Mislim kako svi već dobrano žeđamo za pravim koncertima na ovaj ili onaj način.