Za gospara Đelu Dubrovnik je bio centar svijeta, najbolja potvrda onog što je napisao George Bernard Shaw: “Tko traži raj na zemlji, treba posjetiti Dubrovnik.”
Njegovi sugrađani odaju počast velikom Đeli Jusiću i jedna će gradska ulica nositi njegovo ime. Zauvijek će ostati sjećanje na gospara s lulom koji je do posljednjeg dana bio ikona ovog osebujnog grada za koji i danas znanstvenici imaju nedoumice kada je i kako nastao.
Neraskidiva veza
“Bila je to neraskidiva veza, mog oca i Dubrovnika, bez kojeg on naprosto nije mogao. Dubrovnik je za njega bio izvor najveće inspiracije, a u jednom trenutku, zbog mnogih obaveza koje je imao, cijela se obitelj preselila u Zagreb. Svi mi smo ostali, a on se zadnjim avionom prije napada vratio u Dubrovnik i tu stalno ostao”, prisjeća se Dubravka Jusić, koja je uz sestru Milvu i brata Đelu juniora bila izuzetno bliska s ocem. Obitelj i prijatelji su mu bili i najveća podrška u posljednjim danima, a posebno ga je veselilo čuti se i vidjeti s unucima, Filipom, Ianom, Nikom, Miom, Anom i Enom.
Đelo Jusić s kćerkom
Naljepši đardin
Đelini dubrovački dani bili su gotovo kao i stihovi legendarnih Trubadura, koji su pjevali “ulicama moga grada trubaduri pjevaju, mandoline i gitare pod prozorom sviraju”. Gospar je naprosto volio živjeti u Dubrovniku, ujutro otići na tržnicu i kupiti voće i povrće, popiti kavu u jednom od kafića i zatim se uputiti na brod koji je obožavao. Bio je to neveliki brod skandinavske izvedbe, na kojem je najradije provodio dane. Mogao je na njemu odspavati, družiti se s prijateljima. Odlazili su do Lokruma po ježince koji su specijalitet. Bio je gospar Đelo vitalan unatoč visokim godinama, a onda je bolest učinila svoje. Zdravo je jeo, zdravo živio, ne tako davno uživao je skačući s unucima u more na glavu. “Moji unuci su moj đardin s najljepšim cvijećem”, govorio je.
S čuvenim gitaristom Les Paulom
Ljubav prema glazbi potječe iz rane mladosti, još dok je brat Đelina oca svirao gitaru, koju je ljubomorno zaključavao u ormar. Đelo je zaljubljeno sanjao tu gitaru, koju je na kraju i dobio kao dar. Kasnije će na nekom natjecanju u bivšoj državi biti proglašen i najboljim gitaristom, a inspiraciju nije trebao daleko tražiti. “U Dubrovnik su dolazile najveće glazbene zvijezde, slavni orkestri, a Đelo, fasciniran glazbom, pratio je i probe i trčao kući kako bi notama zabilježio ono što je čuo”, prisjećaju se danas članovi obitelji velikog skladatelja.
Sa skupinom mladića osnovao je Dubrovačke trubadure, koji su postali glazbena senzacija ne samo kod nas nego i u svijetu. Nastupali su u najvećim dvoranama, u programima u kojima su bili i Rolling Stonesi i Beatlesi. Na pozornici se osjećalo toliko energije i veselja da su mnogi ostali u čudu. Dubravka Jusić, danas uspješna poslovna žena koja iza sebe i sama ima dvanaestogodišnju uspješnu glazbenu karijeru, kaže da je njezin otac bio posebno sretan kad je čuo komentare da su neke od njegovih pjesama, zapravo, narodne pjesme. “Ljudi su toliko pjevali neke od njegovih pjesama da su bili uvjereni da su nastale mnogo prije, a tata je bio ponosan na to.”
Đelo Jusić sa suprugom
U obitelji je glazba imala posebnu važnost, sve se vrtjelo oko nje. Veliki koncertni klavir bio je u nevelikom dnevnom boravku kao dominantni komad “namještaja”, a Đelo je inspiraciju nalazio hodajući uskim dubrovačkim ulicama. “Sobe su bile pune partitura, dolazili su oni koji su prepisivali note, uvijek je kuća bila puna ljudi kojima je glazba bila sve”, kaže Dubravka Jusić. Đelina djeca, od kojih je Đelo junior nastavio glazbenu tradiciju, odrasla su u tom svijetu, družeći se s poznatim pjevačima, a sama Dubravka pjevala bi ocu sve skladbe koje je napisao prije nego što su otišle u svijet.
Bilo je to vrijeme kad su mnogi Dubrovčani pjevali u “Malom raspjevanom Dubrovniku”, pa su se neki nastavili baviti glazbom, a Perica Martinović, recimo, otišla je u glumački svijet. Đelina supruga Nela radila je u kazalištu, pa su i djeca bila uvijek blizu umjetničkog svijeta. Đelin brat Ibrica također je ostvario uspješnu glazbenu karijeru, a život obitelji katkad se pretvarao u pravu bajku. Djeca su išla uz Đelu na brod kojim su plovili Trubaduri, danju su se svi kupali, navečer bi bio koncert. Sama Dubravka krenula je u svijet glazbe još 1978. godine, a od oca je naučila da treba proći sve vrste pozornica, od najmanjih do najvećih. Đelo junior s ocem je danima sjedio uz klavir, a sestra Milva, koja se više zanimala za druge umjetnosti, dobila je ime po slavnoj talijanskoj pjevačici.
Barbarski napadi
U kući su se održavale probe, a Đelina djeca pamte roditelje kao izuzetno duhovite i zabavne ljude. Rat i ratne strahote, prije svega barbarski napad na Dubrovnik, duboko su se odrazili na Đelin život, a njegov “ratni drug”, poznati novinar Andrija Jarak, rastajući se s “glazbenim genijem, gosparom, domoljubom i ljudskom gromadom” napisao je o tim danima 1991.: “Hvala ti na svakom versu i noti, na svakom osmijehu i savjetu. Šmekeru neponovljivi. Ali najviše ti hvala jer si ostao s nama 1991. Preživio pakao, svakodnevna granatiranja, obilazio položaje, pisao pjesme braniteljima, pomagao sirotinju. Nikad ti dovoljno nismo rekli koliko nam je to značilo. A mogao si otići elegantno jer si imao diplomatsku putovnicu, jer si bio svjetski priznati umjetnik. Jer si bio faca. Ali si ostao u svom Gradu.”
Ako Jarak ima pravo, Đelo će i u raju osnovati “Mali raspjevani Dubrovnik”, koji se velikom skladatelju i umjetniku odužio koncertom na Stradunu na kojem se i pjevalo i plakalo. Okupile su se sve generacije Dubrovčana, oni koji su bili i koji nisu bili dio zbora i pred crkvom sv. Vlaha otpjevali hitove dunda Đele, koji nikada neće biti zaboravljeni.
U društvu Lovre Matačića
Kad je trebao na liječenje u Zagreb, rastanak s Dubrovnikom bio je posebno emotivan. Samo je sanjao povratak. “Pripremite auto, napravite raspored sjedenja”, poručio je svojima kad mu se zdravlje već ozbiljno pogoršalo. Cijeli njegov život bio je ionako vezan za taj čudesni grad koji danas sve dane u godini okupiraju turisti iz cijeloga svijeta. “Trubadura” već dugo nema, ali su trubaduri vječno ostali u Gradu. A Đelo je, kako u ta vremena tako i do kraja života, bio skroman, običan i jednostavan, isti i na svom brodu i kada bi dirigirao, što je naučio od nezaboravnog maestra Lovre pl. Matačića. Bio je to gospar od glave do pete, koji će s dječjim zborom otići u Vatikan i poljubiti ruku papi Ivanu Pavlu II., kao što će odati počast svom Gradu u oratoriju “Istina o gradu slobode”.
“Ostavio je tisuće Tića Gundulića ka svoje naslijeđe”
Ako nekoga tko nije iz Grada pitate tko su Tići Gundulići, pogledat će vas u čudu, ali gospari sigurno neće. Jer znaju oni da “tići” nisu neke pernate ptice, nego članovi legendarnog dubrovačkog dječjeg zbora Mali raspjevani Dubrovnik. Ima ih svih generacija, zanimanja i preokupacija, ali ih sve vežu pjesma, poštovanje i velika ljubav prema njihovu dundu Đelu.
Sad kad voditelja njihova zbora više nema, kod Tića Gundulića ostaje žal, ali i stihovi kao vječni podsjetnik na nezaboravna vremena provedena na vježbama “na starom mjestu, u istu uru”.
Zboraši su se prvi put okupili daleke 1962. kad su zaredali hitovi i brojni nastupi po zemlji i svijetu, uz neizbježan koncert na skalinima crkve Svetog Vlaha svakog 9. srpnja, večer uoči otvorenja Dubrovačkih ljetnih igara. Rijetki su Dubrovčani koji barem jednom nisu zapjevali Đelove evergreene kao što su “Dubrovačka dječica su najljepša na svijetu”, “Lutkica na dar”, “Lula starog kapetana” i “Gusar s Porporele”.
Kod pape
Tisuće su djece tijekom ovih 57 godina pjevale o ljepotama grada, djetinjstvu i ljubavi, što im je donijelo gomilu priznanja i nagrada, među kojima i diskografsku nagradu Porin za CD “Božić u Gradu”. Posebnu epizodu u povijesti zbora obilježio je Domovinski rat kad su mali pjevači dijelili sudbinu opkoljenog i bombardiranog Grada, ali i posjetili Vatikan. Otišli su tamo s maestrom Đelom u jeku ratnih razaranja, a primio ih je u audijenciju papa Ivan Pavao II. kojemu su zapjevali na njegovu materinjem poljskom jeziku.
Ptići Gundulići oprostili se od dunda Đela kako i dolikuje. Na skalinima crkve Svetog Vlaha izvođači svih generacija “Malog raspjevanog Dubrovnika”, ali i svi koji su odrasli s njihovim pjesmama, a nisu bili “službeno” članovi zbora, zapjevali su prošlog ponedjeljka na koncertu u čast svom dragom dirigentu. Okupljanje je organizirano na društvenim mrežama, a ideje se dosjetila novinarka Ivana Mijić Vulinović koja je maestru Jusiću posvetila svoju emisiju “I to je život” na lokalnoj televiziji.
- Posvetila sam to čovjeku koji je oplemenio naše djetinjstvo i život. Čovjeku koji je nerazdjeljiv element Grada, one njegove esencije koja Grad čini Dubrovnikom. Njegove melodije prelijevat će se ulicama Grada dok je Grada, ali ispratimo ga ipak ‘na starom dogovorenom mjestu’, ‘na skaline ispred Dvora’... - rekla je Ivana.
Odaziv zboraša na poziv bio je izvanredan. Mnogi negdašnji pjevači, danas već noni i none, doveli su na skaline ispred Dvora svoje unuke da vide gdje je to do prije nekoliko godina maestro Đelo Jusić organizirao koncert Malog raspjevanog Dubrovnika svakog ljeta ususret otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara i gdje su oni pjevali njegove vječne hitove “Kišobran za dvoje”, “Ima nešto u tom ljetu”, “Ljulja se Grad”...
Lutkica na dar
Pijanistica Marija Grazio, jedna od stotina Dubrovčana koji bi imali istu priču s dundom Đelom, pjevala je u zboru od četvrte do 12. godine i zapamćena je po hitu “Lutkica na dar”. - Ne znam je li itko osim Đela napisao tako dobre pjesme za djecu i toliko pjesama i takve pjesme da je gotovo svaka bila hit - kaže Grazio.
I radijska voditeljica Marija Laptalo beskrajno je zahvalna na bezbrižnom djetinjstvu koje mi je dundo Đelo pružio kroz Mali raspjevani Dubrovnik: - Jer je prije svega želio da budemo djeca, da se zafrkavamo i družimo, pa tek onda budemo “pjevači”. Zahvalna sam i na povjerenju koje mi je pružio i posudio Lulu starog kapetana, Grad čarobnjak i Kaubojku Martu... prekrasne pjesme, a na neki način možda i naslutio što mi leži i čime ću se baviti jer sam odjednom postala i voditeljica na nastupima zbora.
Svakako mu i ovako želim zahvaliti na pjesmama, bezbrižnom smijehu, velikom iskustvu za dalje i uvijek lijepim riječima. Fala, dundo Đelo, i adio dok se ne sretnemo u nekoj novoj pjesmi. Najljepši dio mog života ste aranžirali upravo vi. Za Maju Milošević, omiljenu profesoricu hrvatskog jezika i književnosti, “dundo Đelo bio je nemjerljiv i nezaustavljiv komad kamena i Grada, ljepota koju zaslužuje svako dijete”.
Nekadašnji članovi zbora oprostili su se od dunda Đela i razmjenom starih fotografija s nastupa putem mreža.
Ljutiš li se što sam te napravio pticom?
Sa željom da se ne zaboravi Mali raspjevani Dubrovnik i maestro Đelo Jusić, dubrovački slikar Vedran Grabovac od drva je proljetos izradio dječji zbor i njegova voditelja.
- Došao sam na ideju jer sam se stalno družio s našim velikim maestrom, gosparom Đelom Jusićem. Jednom smo kod mene sjedili i ja sam mu pokazao figuricu upitavši ga: ‘Ljutiš li se ti što sam te napravio kao pticu?!’ Odgovorio je: ‘Ma ne, dapače!’ - priča Grabovac koji je uz dunda Đela kao glavnog tića s leptir-mašnom i na drvenu skalinadu crkve Sv. Vlaha poredao i 40-ak ptičjih “zboraša”.
(Gabrijela Bijelić, Maja Rilović Koprivec)