Sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća, kada je zabavna glazba u nas bila na vrhuncu, bile su nezamislive bez Darka Domijana i njegovih velikih hitova poput “Ulica jorgovana”, “Peta rijeka” ili “Sedam suza”. Legenda domaće zabavne glazbe ni sada ne miruje. Uoči svog sedamdeset i prvog rođendana sklopio je ekskluzivni ugovor s Croatia Recordsom, čime je započeo novu poslovnu suradnju i zanimljivu muzičku priču.
- Osjećam se isto kao prije četrdeset godina kad sam za Jugoton potpisao svoj prvi ekskluzivni ugovor za album “Ulica jorgovana”. Jednako sam ambiciozan kao i tada, a svojim radom i angažmanom svakako ću opravdati povjerenje koje mi je dao Croatia Records - kaže glazbenik i pravnik koji je već snimio novu skladbu “Nestalo je u životu sve”, a uskoro priprema još glazbenih noviteta.
- Trebao bih u lipnju nastupiti na CMC festivalu u Vodicama, a nastavlja se i promocija skladbe “Nestalo je u životu sve” koju mi je napisao Marin Seko, sjajni glazbenik i član grupe Banana koja na nastupima inače prati Dražena Zečića - objašnjava Domijan, koji se baš i ne slaže s konstatacijom da je napravio veliki povratak na glazbenu scenu.
- Dosta sam rezerviran prema tom terminu “povratka”. Na neki način to se može tako nazvati zbog toga što sam potpisao ekskluzivni ugovor s Croatia Recordsom. Nekad sam bio ekskluzivac Jugotona, od 1974. do 1988. godine, pa je ovo nekakav slijed. Drago mi je da Croatia Records takve ugovore potpisala s još nekim kolegama moje, kako ja to volim reći, šlager generacije, u nakani da nas zadrži na okupu i da svi skupa pokušamo revitalizirati malo kvalitetniji “zabavnjak” koji je na neki način iščeznuo. No, može li se to nazvati povratkom, nisam siguran, jer ja sam i proteklih godina pomalo snimao, a prije nekih pet godina izašao mi je i CD, s pjesmom “Ne zaboravi”. No, sad idemo dalje i to temeljitije - kaže Domijan, koji uz glazbenu karijeru ne zapostavlja ni onu pravničku.
Stalno šalabajzam
- I dalje radim, premda imam sve uvjete za odlazak u mirovinu. Ali, to me uopće ne interesira. Osjećam se dobro, non-stop okolo šalabajzam. Radi se, ne dam se - ističe Domijan koji je jedna od rijetkih osoba koja se može pohvaliti i time da je jednom paru pjevao na vjenčanju, a potom godinama kasnije kao pravnik sudjelovao u njihovoj brakorazvodnoj parnici.
- Zvuči kao anegdota, ali to je istina. Radi se o mojim Karlovčanima, kojima sam davne 1974. godine pjevušio na vjenčanju, da bi mi se koncem devedesetih pojavili u odvjetničkom uredu - kroz smijeh se prisjeća Domijan, koji je glazbenu karijeru i otpočeo u svom Karlovcu. Glazbenim vodama zaplovio je još kao tinejdžer nastupajući na plesnjacima, a 1972. godine počela je njegova, kako kaže, disco karijera.
- Te godine počeo sam surađivati s Rajmondom Ruićem, a 1972. objavili smo prvu singlicu za Jugoton. Singlice smo nastavili objavljivati do 1974. godine kada je izašla ta famozna “Ulica jorgovana”, nakon koje je sve krenulo puno ozbiljnijim stazama - prisjeća se Domijan koji je tih godina često izlazio i u Studiju. Što mu je značilo kada bi u najpopularnijem tjedniku vidio članke o sebi?
- Joj, pa to je bio događaj! Životni događaj! Pogotovo kad ste toliko mladi, kad s dvadeset i nešto sitno godina izađete u najčitanijem tjedniku, par stranica udaljeni od svojih glazbenih idola. Imate tada dojam da ste ne znam što u životu napravili - govori Domijan koji se nije lako nosio s vlastitom slavom.
U dobrom društvu
- Nisam se baš ponašao kao neka zvijezda, a istina je da sam od nelagode pobjegao iz jednog kafića kad je netko u džuboksu stavio moju prvu ploču “Zamak od lišća”. Nikad nisam bio tip čovjeka koji se voli nametati, napuhavati, praviti se važan... Kako mi je onda bilo vidjeti svoje lice na naslovnici Studija? I prekrasno i teško (smijeh). Ali, bio sam jako ponosan. Nisam, naravno, kao neki moji kolege, šetao gradom noseći Studio sa “svojom” naslovnicom u ruci. Ali, bio sam presretan, oduševljen... Znalo se dogoditi da dođem u trafiku, kupiti nešto, a gospođe prodavačice bile bi u šoku kada bi vidjele da im dolazi lik koji je izašao na naslovnici aktualnog broja. Mama je pucala od ponosa, bilo joj je drago - prisjeća se Domijan koji je uz glazbenu karijeru cijeli život imao i onu pravničku. Pravo je, veli, upisao 1976. godine, kada se vratio s odsluženja vojnog roka.
- Smatrao sam da si trebam diplomom osigurati budućnost - napominje Domijan kojeg pitamo koliko mu je činjenica da je bio glazbena zvijezda pomogla u karijeri pravnika.
- Nisam baš siguran da mi je to pomoglo. U početku su pravnički krugovi od sudaca, preko klijenata mislili: “Kaj bum sad s tim pjevačem?” Ali, kad čovjek pošteno i marljivo obavlja svoj posao, kad radi ozbiljno i ne zafrkava se, onda vas s vremenom počnu shvaćati i doživljavati onako kako to zapravo i treba - ističe glazbenik koji spada u onu slavnu generaciju koja je imala turneje po Sovjetskom Savezu.
- Ja sam prvi put tamo otišao 1974. godine, na poziv Bojana Kodriča koji je u SSSR-u tada, uz Ivicu Šerfezija i Ljupku Dimitrovsku, Miru Ungara, bio mega zvijezda. On je sastavio bend koji ga je pratio tijekom puna tri mjeseca, a ja sam uz to nastupao i kao mladi pjevač. Radili smo po tri koncerta dnevno, nastupali od Moskve do Vladivostoka, a nismo smjeli ništa svirati osim hrvatske, odnosno jugoslavenske glazbe. Nikakve pjesme na engleskom nisu dolazile u obzir. Mi smo njima, tamo u SSSR-u, bili dodir sa Zapadom. Taj dodir morao je biti nježan, pa bismo po dolasku u Moskvu prvo imali sastanak s koncertnom direkcijom, gdje bismo detaljno morali predstaviti kako će izgledati naš program, da ne bismo slučajno izvodili nešto što bi se moglo shvatiti kao zapadna propaganda. Upravo u SSSR-u shvatio sam da svi sjajno reagiraju na “Ulicu jorgovana”, pa sam po povratku u Karlovac predložio Rajmondu Ruiću da snimimo tu pjesmu - opisuje Domijan koji bi u SSSR, kao i ostali njegovi kolege glazbenici, uvijek dolazio punih kofera.
- Nosili smo tamo traperice, ja pamtim kako mi je jedan mlađi kirurg dao 200 rubalja za traperice, a toliko je otprilike iznosila njegova mjesečna plaća. Bili smo puni rubalja, no nismo ih smjeli iznositi iz zemlje, pa bismo tih mjeseci u SSSR-u živjeli kao lordovi - smije se Domijan koji nikada ozbiljnije nije razmišljao o inozemnoj karijeri.
Nametnuta muzika
- Nije me to previše vuklo - kaže glazbenik kojeg žalosti stanje na domaćoj glazbenoj sceni.
- Protiv sam bilo kakvih zabrana, ali nije mi drago što Hrvatskom hara tzv. istočnjačka glazba. Smatram da nam je ta muzika nametnuta, gurnuta i to zato što se promijenila demografska struktura u našoj zemlji. Danas postoje ljudi koji su puni novca, to je elita koja voli takvu glazbu. Žalosti me to - govori Domijan koji se posljednjih godina vratio svojoj prvoj glazbenoj ljubavi - violončelu, koji je kao klinac svirao u Muzičkoj školi u Karlovcu.
- Krenuo sam ponovo u to prije dvije godine, nakon stanke od pedeset godina. Violončelo sam ostavio kad mi je krenula glazbena karijera, trebalo je tada birati hoću li nastaviti svirati na Glazbenoj akademiji u Zagrebu ili otići na estradu. Tada sam odlučio kako sam odlučio, a sada sam se vratio violončelu. Kupio sam instrument prije dvije godine i sad sviram. Vježbam ujutro dva sata, navečer još sat i pol. Zadao sam si cilj da dođem na nivo na kojem sam bio prije pedeset godina kada sam zapustio sviranje. Zasad napredujem, a vidjet ćemo što će biti dalje - kaže Darko Domijan.