Na ovogdišnjoj Dori, kao i obično, ugrubo je bila jedna trećina pjesama za koje je (ovaj) slušatelj poželio da ih nikada nije čuo, trećina koju je zaboravio već nakon zadnjeg takta i trećina koje mogu proći, a u toj kvalitativno najjačoj i jedino slušljivoj trećini bile su barem tri-četiri pamtljive pjesme. Tako bi počeo uobičajeni komentar još jedne Dore, e da se u subotu uvečer u Opatiji nije dogodilo ono za što je potpisnik ovih redaka već godinama ukazivao i za što je otvoreno agitirao i navijao.
A to što se dogodilo bila je prijava Leta 3 na Doru s pjesmom “Mama ŠČ!”, zatim uvrštenje u osamnaest konkurenata koji su nastupili u Opatiji te konačno premoćna pobjeda. Prvo 105 bodova po glasovima žirija (najviše), a potom ukupno 279 bodova (od čega 174 bodova od publike, opet najviše) za “Mamu ŠČ!” Leta 3 ispred, ako je bilo vjerovati društvenim mrežama, uoči Dore favorizirane i drugoplasirane “Nevere (Lei, Lei)” Harmonije Disonance (155 bodova, od čega 88 po glasovima publike i 67 po glasovima žirija).
Ugodno iznenađenje je i što se po žirijima iz deset hrvatskih RTV centara na drugo, a ukupno s glasovima publike na treće mjesto plasirao Detour s melodijski tipično borgudanovskom, no ritmički gotovo pa Krautrock pjesmom “Master Blaster”. Jednako ugodno iznenađenje je i četvrto mjesto mladog splitskog sastava “The Splitters” čija je pjesma “Lost And Found” zgodan sklop reminiscencija na Davida Bowieja, Kinkse i The Boomtown Ratse.
Dakle, u prve četiri pjesme našle su se i one tri koje bi i vaš omraženi glazbeni kritičar uvrstio među najbolje na ovogodišnjoj Dori. U te tri ipak se ne bi našla i ona Harmonije Disonance koja više spada na nekadašnji neumski Etnofest nego u nešto što bi trebalo slati na Eurosong, tim više što ispod pjevanja u stilu Ladarica, a što samo po sebi nije loše, kucka grozan elektronski ritam i ne baš zanimljiva glazba. Dobro je i što su u među najbolje plasirane, uz Kedžu koji je previše kopirao Rag’N’Bone Mana i blijedu Eni Jurišić, opravdano ušli Barbara Munjas s također za Doru atipičnim electro-funkom “Putem snova” te Krešo i Kisele kiše s energičnim ska-punkom “Kme Kme” u kojem je precizno konstatirano da ovdje i u onom socijalističkom i uvom kapitalističkom sistemu samo kmečimo umjesto da nešto radimo. Dakle, Dora više nije (samo) estradno leno i nadam se da više nikada neće ni biti.
No sve je to manje bitno od toga da je Hrvatska smogla hrabrosti na Eurosong odaslati skladbu poput “Mame ŠČ!”, odnosno Let 3 kao dokazane velikane konceptualne umjetnosti, rock teatra i rock performansa. Možda je Hrvate na ovaj iskorak ponukao i prošlogodišnji eurovizijski uspjeh srpske predstavnice Konstrakte s također konceptualnom “In Corpore Sano”, ali vjerojatno još važniji razlog za pobjedu Leta 3 na Dori leži u činjenici da je “Mama ŠČ!” jebeno dobra zajebancija na Putina i zabavna kritika odvratne ruske invazije na Ukrajinu. U tom smislu ne bi bilo loše da se tijekom nastupa u Liverpoolu na video-zidu nađe i prijevod stihova na engleski jezik mada će i iz vizualija, kostima i teničkih pomagala na sceni biti jasno o čemu se radi u pjesmi “Mama ŠČ!”.
Nadalje, Let 3 su stvorili skladbu, a po tome je bitno drugačija od one Konstraktine, koja je “zvijer” za sebe. Kao da su sublimirali sve ono što već desetljećima tako atraktivno i inteligentno čine unutar svog, svjetski endemskog alter-rocka pa to stopili s glam-gay-punkom grupe Turbonegro čijeg bivšeg i sad već pokojnog pjevača Hanka Von Helvetea Norveška prije četiri godine nije imala hrabrosti poslati na Eurosong, zatim s odjecima freak-rock genijalštine pokojnog Franka Zappe i prisjećanja na veličanstveni hrvatski mjuzikl “Jalta, Jalta”. Valja nam biti ponosan što na Eurosong šaljemo staljinovske brkajlije, ali našminkane crvenim ružem i s porukom da samo psihopati vole ići u rat. Traktor je metafora savršeno jasna nama ovdje, ali i moguće i drugim Europljanima koji znaju da je to prijevozno sredstvo bilo i ostalo pokazatelj “napretka” nekadašnjeg SSSR-a pa možda i današnje Rusije.
Pribojavao sam se uoči Dore da će Irska imati hrabrosti poslati prekrasnu baladu “Hawaii” o Alzheimeru grupe Public Image Ltd. na čijem čelu stoji John Lydon (a.k.a. Johnny Rotten), a da Hrvatska neće imati kuraže poslati Let 3 s “Mamom ŠČ!”. Na moje ugodno iznenađenje dogodilo se obrnuto. Rotten je kao prvoborac britanskog punka ostao doma, a u Liverpool idu Mrle i Prlja kao prvoborci hrvatskog punka. To je veliki iskorak za nas i možda znak da bi jednog dana Hrvatska mogla postati prosperitetna i napredna kao Irska koja je do ne tako davno bila zatucana katolibanija, a danas jenda od najbogatijih i najsupješnijih država EU. Naravno da Eurosong nije bitan koliko EU, Schengen, eurozona, NATO ili ekonomski uspjeh i stupanj političke demokracije, ali slanje Leta 3 na taj ludo gledani festival možda se ipak može iščitati kao znak promjene na bolje u ovoj zemlji koja je predugo (bila) zarobljena u vlastitoj crno-crvenoj prošlosti.
Ako ništa drugo, napokon se na Eurosongu predstavljamo kao moderna država koja je konačno shvatila kakvu pjesmu od ponuđenih valja poslati na tu manifestaciju, a ne po tko zna koji put spakirati neki kilavi disco, šrot-dance, etno-zvizdariju ili neimenovani niži oblik života s dna estradne kace.
Za kraj, važnije od toga kako će na Eurosongu dospjeti “Mama ŠČ!” jest to da smo napokon svi skupa imali muda i u Liverpool poslali Let 3. Stoga čestitke velikim riječkim i hrvatskim umjetnicima, ali i članovima žirija i publici na sjajno obavljenom poslu na Dori! I, naravno, sve najbolje “Mami ŠČ!” na Euroviziji!