- U odnosu na Petrinju, ovo nije ništa. Petrinja je tragedija. I u Zagrebu je bilo jako ružno, ali podnošljivo. Ja i dalje radim i živim, a tim ljudima je jezivo - govori Vojo Šiljak, ugledni novinar, urednik i voditelj, koji još od zagrebačkog potresa živi u podstanarstvu.
No, strah se uvukao u ljude, ne mogu si pomoći, posebno u onim dijelovima glavnoga grada koji su u ožujku, kada je udarilo 5,5 po Richteru, najviše stradali. Sada su se te traume produbile, baš kao i pukotine na njihovim domovima od Markuševca, gdje je bio epicentar, do centra Zagreba, čija je jezgra zbog starosti posebno stradala. Vjerojatno ne postoji osoba, makar živjela i u najnovijoj zgradi, građenoj prema svim protupotresnim standardima, koja sada, nakon užasa od 6,2 prema Richteru, mirno spava. No, definitivno vam je još gore kada znate da živite u daleko nesigurnijoj zgradi s početka 20. stoljeća, zbog čega mnogi razmišljaju o trajnom preseljenju, neki izvan centra, a neki i izvan Zagreba. Dio njih već je morao napustiti svoju adresu što zbog oštećenja, što zbog potrebe za sigurnošću, no ima i odlučnih da ostanu.
Vojo Šiljak čvrsto je odlučio da se u centar više neće vraćati.
- Kuća u centru grada, u Kačićevoj ulici, ne uređuje se, stoji, a do kada će biti tako, ni dragi Bog ne zna. Cijela je zgrada statički narušena i devastirana, treba je kompletno obnoviti, a onda još posebno uređivati stanove. Predali smo sve potrebne dokumente u Grad i Ministarstvo. Trenutno živimo kod Kazališta Trešnja, na Selskoj cesti. To je novogradnja i tu sam doživio ovaj drugi veliki potres. No, bilo je puno podnošljivije, ništa se nije srušilo jer građeno je baš protupotresno, za razliku od stare zgrade iz 1910. Osjetilo se lelujanje, dugo je trajalo, različiti su potresi bili. U zagrebačkom su potresu padale stvari, pucali su zidovi, ogromna je razlika. Sve više ljudi razmišlja o odlasku iz centra, a među njima smo i ja i moja kći, koja je živjela u također u Kačićevoj, ali u obnovljenoj zgradi. Nemamo namjeru više živjeti u centru grada. Možda eventulano u nekoj novogradnji. Ne znam što ću sa stanom ako se stara zgrada i obnovi, ali nemam namjeru vratiti se u njega, ako se uopće budem imao gdje vratiti. Tko zna hoće li se moći i prodati, ne zna se ništa. Postoji mogućnost da se ta kuća i sruši, ovisno o tome što će statičari odrediti. Taj su stan, a i cijela zgrada uslijed petrinjskog potresa dobili još jača oštećenja. Za centimetar, dva proširile su se raspukline. Ne znamo kada će i hoće li početi obnova. Tko zna hoću li ja to uopće doživjeti s obzirom na brzinu kojom to ide. Ostao bih, naravno, vrlo rado u centru grada jer sam tamo živio oduvijek. U stanu u Kačićevoj smo supruga i ja bili skoro 50 godina. Priviknuli smo se na taj dio grada, to je bilo naše okruženje. Stanovao bih u nekom boljem prostoru, novijoj gradnji, ali više ne u stanu. Nije se ništa ulagalo u te kuće, to je činjenica, ali nije ulagao ni Grad. Koliko sam čuo i od drugih ljudi, svi namjeravaju otići iz centra grada. A kada će sve to biti obnovljeno, ne zna se. Na to se pitanje ni od koga ne može dobiti odgovor. Osim toga, sada samo zaprimaju dokumentaciju, a ni o čemu ne odlučuju. Imam sreću što sam u stanu prijateljice koja živi u Australiji i koja se zbog korone i nekih drugih stvari ne vraća do daljnjega, pa se ne moram seljakati iz stana u stan i mogu ovdje ostati dulje vrijeme - govori Šiljak.
Voditelj i producent Joško Lokas još nije odlučio što će učiniti - odseliti se na, uvjetno rečeno, sigurnije ili ostati u centru.
- U proteklih godinu dana svašta mi je prošlo kroz glavu, ali i dalje nemam odgovor na to pitanje. Želja za sigurnošću i da nestane ovaj vrlo neugodan osjećaj podrhtavanja svako malo vuče na stranu da se odselim iz centra, a onda se sjetim koliko mi je bilo drago kada sam pronašao adekvatnu lokaciju u centru i osjećaj ljepote uz cijelu tu arhitekturu koja mi je u oku svaki dan dok šećem gradom, što me tjera na ostanak. Zagreb je jedan od najljepših gradova za stanovanje, ni prevelik ni premalen, sa svojim prekrasnim vizurama čini neki poseban identitet i meni je kao nekome tko je rođen u Zagrebu stalo da se taj identitet zadrži, ali osjećaj da sa svakim podrhtavanjem stavljamo život i imovinu na kocku nikako me ne raduje. Ostao bih svakako u centru da znam da će zgrada izdržati jači udar. Ostao bih da smo ih obnovili i učvrstili jer na podrhtavanje bismo se naviknuli i sada smo naviknuti, ali na osjećaj je li svako sljedeće podrhtavanje kobno, ne možete se naviknuti. Ne znam ostajem li, a uporno ostajem - kaže Lokas.
Legendarna TV voditeljica Željka Fattorini priznaje da ju je strah, no odlučna je. Ona ostaje.
- Ponovno spavam u trenirci i ne znam koliko će mi trebati da se ponovno vratim u pidžamu. Bojim se za djecu, bojim se za unuke koji su sami dok su im roditelji na poslu, a ja se konstantno tresem, pa tek kada vidim da je stvarno bio potres, onda znam da se nisam tresla sama od sebe, od nakupljenog straha i stresa, nego zato što je stvarno udarilo. No, moramo se pomiriti s činjenicom da živimo na trusnom području, druge nam nema. Ne možete pobjeći od prirodnih katastrofa i ja neću napustiti svoj dom - navodi Fattorini, koja živi u strogom centru Zagreba. Za zagrebačkog potresa u ožujku njezin su stan i zgrada u kojoj živi pretrpjeli prilično veliku štetu. Sada su, nakon potresa od 6,2 po Richter, manje-više prošli bez nje.
- Prvi je put bilo i štete i ozljeda, no ja moram pohvaliti hitne intervencije koje su bile kod nas i riješile to brzo i profesionalno. Nakon toga četiri smo mjeseca proveli na Korčuli i onda se vratili u Zagreb. I sada se ne mičem iz svojeg doma. Kao što ljudi ne žele u Petrinji i Glini napustiti svoje konje i kravice, tako ni ja ne želim iz svoje kuće bez obzira na strah. Preduboko mi je tu korijenje, u svakom kutu stana neka uspomena da bih ga mogla napustiti. Ostajem - odlučna je Fattorini.
Glumac Tomislav Štriga također bi ipak volio ostati u centru grada.
- Supruga i ja smo na Rabu, gdje imamo kuću, još od ljeta, i ostat ćemo tu još neko vrijeme. Nakon potresa u ožujku, kada je naša zgrada u samom centru grada bila jako oštećena, supruga je najprije bila kod prijateljice u drugom dijelu Zagreba, a u zatim je otišla na Rab. Ja sam se bavio obnovom stana, rješavanjem svih problema, zahtjeva, papira. Zgrada je podigla kredit, pa smo napravili novi zabatni zid i učvrstili grede. Sve smo radili u dogovoru sa stručnjacima, prema projektima, ojačali smo zidove i krov. Čini se da smo napravili dobar posao jer u posljednjim potresima nije bilo novih oštećenja. Meni je, k tome, u srpnju dijagnosticirana astma. Nema summnje da je tome pridonio i stres. Inače, mi smo i prije potresa i prije korone zbog privatnih razloga odlučili prodati stan koji je na drugom katu, a nema lifta i preseliti se. Nadali smo se da ćemo pronaći nešto što nam odgovara opet u centru grada. Već smo imali i kupca, no onda se dogodila korona pa potres... Da nije nužno, ne bismo se selili, bez obzira na potres, jer volimo svoj stan, kvart i život u centru. Naravno da razumijem strah ljudi, još su pod velikim stresom, a i obnova ide sporo. Preostaje nam samo čekati - kaže Štriga.
Novinarka Mirjana Hrga na Osor se iz Zagreba preselila još u ožujku 2020.
- Ne da ni u jednom trenutku nisam požalila, nego svima koji to mogu savjetujem da učine isto i za početak se pošteno naspavaju. Jer, lako ćemo obnoviti sve, ali pokidane živce jako teško - kaže Mirjana Hrga, koja se sasvim prilagodila otočnom načinu života. Tu, kaže, uživa u prirodi, blaženom miru, pronašla je i prijatelje... Ukratko, ništa joj ne fali. Nekadašnja televizijska novinarka i urednica te savjetnica bivše predsjednice na mirnom otoku provodi blagu kvarnersku zimu, na život sada gleda iz sasvim druge perspektive, a onaj u Zagrebu joj ne nedostaje.
- Toliko sam se već uklopila u novu sredinu da mi je čudno kada dođem u Zagreb, koji se jako razlikuje od grada koji sam za sobom ostavila prošlog proljeća. Primjećujem, naime, da vlada psihoza, da su ljudi nervozni, živčani, isprepadani od potresa i, prije svega, neispavani - kaže Mirjana, čiji je zagrebački stan u potresima također oštećen. Sa suprugom, poznatim zagrebačkim odvjetnikom Stašom Stefanovićem, odlučila je da će u obnovu krenuti tek najesen, kako ne bi stalno iznova morali krpati zidove. Dotad ostaje u Osoru.
Glumica Nataša Janjić Medančić tu je temu komentirala na Facebooku u raspravi o tome treba li u centru Zagreba ostati ili treba otići iz njega.
- Ima ljudi koji vole centar, koji imaju stanove u vlasništvu i nemaju mogućnost odseliti, ima ih kojima ta opcija i nije opcija - napisala je.
- Mi smo odlučili, da (da odlazimo, nap. aut.). Ne zanima me hodanje po bojištu niti život u strahu. Ma koju god cijenu platila, manja je od života i sigurnosti moje djece.
Stan glumačkog para Anje Šovagović Despot i Dragana Despota teško je stradao na proljeće i otad nisu tamo.
- Potresi su pokazali da mi nemamo državu, nego samo narod. Jer, malošto funkcionira kako bi trebalo, nikoga ni za što nije briga - ojađeno govori Dragan Despot, koji većinu vremena od ožujka prošle godine, umjesto u Zagrebu, boravi na Braču. Zagrebački stan, u koji su supruga Anja i on uložili sve što su imali, jako je nastradao u potresu koji je metropolu protresao prošlo proljeće, a odjek novog potresa u Petrinji proširio je ionako velike pukotine na hodniku koji vodi do stana na četvrtom katu zgrade u centru Zagreba. Kako izgleda sam dom glumačkog para, nitko ne zna jer se gore, preko klimavog stubišta, nitko ne usudi uspeti.
- U tom stanu bio je čitav naš život, koji smo nakon 45 godina morali napustiti. Prvo vrijeme živjeli smo na lokaciji Supetar - Zagreb, a sada smo sve češće u Supetru, jer zbog poslovnih obaveza rijetko trebamo dolaziti u Zagreb, moj voljeni grad u kojem sam postao glumac, dobio ženu, djecu, postao svoj čovjek. Pamtim moj Zagreb iz sedamdesetih i osamdesetih godina, kada još nije bio veliko selo u kojem poglavare nije briga za patnje ljudi koji tu žive, pamtim ga takvim i tugujem za njim jer tog grada više nema - govori Despot, koji se s Anjom prilagodio životu na Braču.
- Imamo sreću da na tom otoku imamo krov nad glavom, staru Šovinu vikendicu koja je, s druge strane, ipak kuća za ljetni odmor. Snalazimo se s grijanjem pomoću uljnih radijatora, ali osjetimo zimu kad zapuše bura. Ipak, spavamo mirno, dolje se ništa ne trese. Barem to imamo - kaže glumac.
- Nakon prvog potresa naša zgrada u Palmotićevoj bila je prilično oštećena. Popadali su dimnjaci, neki su probili i u praznije dijelove stanova. Hvala bogu da nisu udarili tamo gdje su bili stanari. I ja sam u potkrovlju. Odmah smo odselili kod prijatelja koji iznajmljuju stan u novogradnji. Srećom je bio slobodan. Kod njih smo živjeli tri mjeseca – govori nam slikar Vatroslav Kuliš, dodajući kako su u međuvremenu popravili oštećeni zabatni zid i dimnjake na zgradi, kako bi mogla pretrpjeti eventualni novi potres. Sami i o svom trošku. Država je, kaže, spora, a vremena nije bilo.
- Sada kad je udario novi potres, nije bilo tako ružno, no popucali su neki spojevi na knaufima, popadale su čaše i skulpture... No, ne razmišljamo opet seliti. Jednoga dana da, ali još ne. Još i prije prvog potresa sam ženi govorio da bi trebali prodat stan i odselit, no ona je jako emotivno vezana za taj prostor pa smo odlučili ostati. A ne mogu reći da nisam i ja. Meni je centar drag, sve mi je blizu. Ostajemo tu za sada, uz nadu da se što prije vraćamo u "staro normalno" – rekao je slikar.
Novinarka i voditeljica Nevena Rendeli Vejzović kaže kako ne zna što učiniti. U svojem se stanu osjeća nesigurno, prije svega zato što ima troje male djece, u dobi od dvije i tri godine, a živi na četvrtom katu.
- Sve je to ništa prema tragediji koja je pogodila Petrinju, Glinu i Sisak. Mi i dalje, barem dobar dio nas, imamo krov nad glavom. No, neki se i dalje ne mogu vratiti u svoje kuće i stanove jer nisu za život nakon zagrebačkog potresa. Duboko sam svjesna da sam tu imala sreće, posebno kada vidim te stravične snimke potpuno sravnjenih kuća, slušam o izgubljenim životima. I ne želim da ispadne da se žalim, čini mi se to neumjesnim. No, istina je da poput većine osjećam duboki strah još od potresa u ožujku, a ovo je samo ljudima produbilo traume. Možda bi bilo drugačije da smo moj suprug Mak Vejzović i ja bez djece, a ovako znate da ih ne možete odjednom sve troje zgrabiti i sjuriti se niz četvrti kat ako ponovno udari. Zato smo sada već na trećoj adresi, sve dalje i dalje od centra Zagreba. Još nakon prvog potresa razmišljala sam o preseljenju izvan grada, ali sve je ostalo na priči, ništa nismo poduzeli. I ne znam hoćemo li jer, iskreno, ne mogu se zamisliti da živim nigdje drugdje. No, nisam u pitanju samo ja, vidjet ćemo što ćemo napraviti - kaže Rendeli Vejzović.
U sličnoj je situaciji i promišljanju i glumica Jelena Otašević Babić.
- Ozbiljno razmatramo ideju preseljenja iz centra grada. Na četvrtom smo katu, a s troje djece, od kojih su dvoje još bebe, gotovo je nemoguće izaći kada zatrese. A nije stvar samo u potresu. Ne vidim da će se nešto sustavno promijeniti - u osam mjeseci od potresa u ožujku u centru grada, koji treba ozbiljnu rekonstrukciju, samo se sakupila šuta. Gradski i državni aparat jednostavno je prespor i preinertan, zakon o obnovi nije dobar - smatra Otašević Babić, koja se u sadašnji stan s obitelji uselila u prosincu 2019. godine. Dobro su, kaže, prošli u ožujku, dobro u odnosu na one koji su se srušili.
- Dobili smo zelenu naljepnicu. Na razini zgrade napravili smo sve što smo mogli jer su ljudi zainteresirani, imamo predstavnika stanara koji se trudi, plaća se pričuva. Opet, ne radi se o samoj zgradi, o našem stanu. Grad vapi za ozbiljnom sanacijom. Moje dijete na putu do škole prolazi, recimo, kroz Jurišićevu, u kojoj se nekidan odlomio dio zgrade i pao na ulicu. A još ćemo se tresti i ne možemo funkcionirati na nadi da će sve dobro proći. Ne vidim nikakvu organiziranost, mnogo je zgrada koje su načete potresima, mnoge su dugo zanemarivane, a sve što se događalo u proteklih skoro godinu dana, otkrilo je prave razmjere tog zanemarivanja. Često imam osjećaj da ljudi čekaju neko čudo koje se neće dogoditi. Upravo se napunilo 25 godina otkako sam u Zagrebu, osjećam ga kao svoj grad. Silno volim centar grada, tu sam odrasla, tu je moj krug ljudi i jako mi je teško gledati sve što se događa. Zbog svega toga razmišljam o preseljenju - ističe glumica.
Zaštitno ime stranih dokumentaraca, TV urednik Đelo Hadžiselimović jedan je od rijetkih sretnika iz centra koji je izbjegao sve potrese. Već mjesecima, od prvog zatvaranja zbog korone, živi u svojoj kući u Istri kako bi se barem djelomično osjećao slobodan, imao mogućnost boraviti na svježem zraku.
- Planiram se vratiti tek kada se riješi ova situacija s pandemijom, kada Zagreb normalno profunkcionira i ne pada mi na pamet iseliti se iz centra. Tu sam odrastao. Došao sam, naravno, pogledati svoj stan nakon prvog potresa, moja zgrada nije prošla loše iako smo morali rušiti dimnjak. No, silno sam ljut jer se ni deset mjeseci nakon te prve traume nije poduzelo ništa. Kao i sada u Petrinji i Glini, gotovo se sve svelo na privatnu inicijativu, individualnu pomoć. Gdje je novac iz Europske unije? Pa nema svatko sredstva da si obnovi dom, a svi daljnji potresi samo povećavaju štetu i dodatno ugrožavaju ljude - ljut je Hadžiselimović.
Glumica Daria Lorenci Flatz živi u centru, ali u kući građenoj nakon velikog potresa u Skoplju koja je čvrsta.
- Ništa na njoj nije popucalo. Doduše, ništa lakše ne podnosim potrese. Kad je udarilo, bila sam u HNK i bila sam najgora. Vrištala sam, plakala, histerizirala i popila tabletu za smirenje i tek onda malo došla k sebi. Čak sam zapalila i cigaretu, a ne pušim. No, nije me toliko strah biti u kući. Dobro spavam i kad udari i prođe, normalno živim. Ne bojim se pustiti djecu van, hodaju po centru bez mene. Više sam stava da naučimo živjeti s ovim, ishisterizirati koliko moramo kad grune, popiti nešto za smirenje i nastaviti dalje. S vremenom nećemo morati niti piti tablete - govori Lorenci Flatz i dodaje kako se treba naučiti štititi od posljedica potresa, gledati krovove, odmaknuti se od ruba zgrade i slično. Ipak, da živi u strogom centru, gdje su oštećeni stanovi, vjerojatno bi se, kaže, odselila ili bi tražila način da se osigura nekim kreditom.
- To se mora, jer nemoguće je stalno iščekivati hoće li ti se srušiti zgrada. Realno, te su zgrade stare, mnogo njih i više od sto godina, i nemam pametan savjet osim da se moramo naviknuti živjeti s tim. Moramo i probati svoje domove učiniti sigurnim. Nema trećeg jer ovo će možda proći, a možda i ne. Nisam znala da živimo u seizmološki nestabilnom području i kad sam se doselila u Zagreb, potres mi je bio zadnja briga. Tada sam se samo bojala rata i svega što on nosi. Sada svi znamo i nema nam druge. Tako žive i Japanci i Čileanci. Kuće treba početi graditi drugačije, a postojeće bolje osigurati, maknuti dimnjake. Znam da je to skupo, ali život je neprocjenjiv - zaključila je na kraju Lorenci Flatz.