Reportersko praćenje Eurosonga ne spada u lake novinarske zadatke. Jer na terenu u stopu treba pratiti našu delegaciju, ali i konkurentske pjevače, valja stizati na glazbene probe i press konferencije, hvatati pritom novinske rokove. Ukratko, tih sedam dana doslovno se radi od 8 ujutro do (nerijetko) zore sutradan, no ipak u boljim i bogatijim vremenima, kad su redakcije imale novca slati svoje ekipe na Eurosong, svi “glazbeni” novinari jedva su čekali da cijeli taj cirkus počne. Zašto? Jer je Eurosong, prije svega, neopisivo zabavan.
Najzabavnije, ali i najnapetije bilo je 1999. godine u Jeruzalemu. Nikad nismo bili bliži pobjedi, ali ni diskvalifikaciji. Jer kad su naši rivali vidjeli kako Doris Dragović s pjesmom “Marija Magdalena” kotira na kladionicama i kako zvuči na probama uživo, doslovno su se urotili protiv nas sve u nastojanju da spriječe trijumf “finog gospodina”.
Motrenje ispod oka
Fini gospodin bio je, ne biste vjerovali, Tonči Huljić, koji taj nadimak u užim krugovima nosi već 22 godine, a dobio ga je nakon večere kod našeg konzula u Izraelu, uoči koje je šefica naše eurovizijske delegacije Ksenija Urličić pokušavala obuzdati svoju nestašnu ekipu upozoravajući kako ćemo večerati s finim gospodinom i njegovom još finijom gospođom. Huljić je te noći pokušao pokazati kako je on “finiji od finih”, a Ksenija ga je cijele večeri, iako poprilično pospana, motrila ispod oka.
Pospana je bila zbog neplaniranog buđenja koje se zbilo noć prije. Naime, u hotelu u centru Jeruzalema, u kojem smo svi bili odsjeli, stajao je klavir na kojem se austrijska delegacija iz noći u noć iživljavala izvodeći na njemu svoju eurovizijsku pjesmu i popularne austrijske hitove. Pa smo organizirali osvajanje klavira tako da je Boytronic iz ET-ja dobio zadatak da sjedi uz klavir od ranih poslijepodnevnih sati i izvođačima koji su se u hotel vraćali s proba ne dopusti pristup. Te večeri skupa s ekipom Bosne i Hercegovine, koju je predvodio Dino Merlin, “držali” smo liniju oko klavira do dva ujutro.
“Malo” se i popilo, pa je netko predložio da se neumornom zboru pridruži i sama Ksenija, koja nas je napustila oko ponoći. Pretpostavivši da ona neće tek tako lako sići, izmislili smo priču kako se Huljić zbog klavira potukao s Austrijancima, što je našu šeficu natjeralo da se u šlafroku sva usplahirena spusti u lobi hotela, spremna da se ispriječi između zaraćenih strana. No nisu nas zbog toga htjeli diskvalificirati. Nego zbog muškog zbora koji je Huljić spretno “zamotao” u instrumental pjesme, u suprotnosti s eurovizijskim pravilima koja kažu da ljudski glas ne smije biti na matrici pjesme. Naša delegacija to nije komentirala, sve do čuvene press konferencije koja je počela instrumentalom “Marije Magdalene”. Umjesto Doris, na velikom platnu graktao je galeb, a nasmiješena Ksenija - koja je s Doris te Vjekoslavom i Tončijem Huljićem sjedila ispred brojnih novinara - uzalud je pokušavala redatelju Zoranu Nikoliću dati znak da je ubacio pogrešnu kazetu. On je nije čuo, pa se prebacila na Aleksandra Kostadinova.
'Je li nešto popušio'
- Aco! Aco! Kriva je kaseta - psikala je Ksenija nesvjesna da mikrofon ispred nje nije isključen.
- Aco! Doris, vidite li ga? Pravi se da me ne čuje! Jel' on nešto popušio? - uzrujavala se Ksenija dok se Kostadinov spremao za novinarsko rešetanje koje je počelo čim je galeb napokon “odletio”. I dobro se pripremio, jer zahvaljujući njegovu objašnjenju kako smo muški zbor upotrijebili ne u funkciji glasa, nego instrumenta, i uvjeravanju da se takve glazbene podloge te 1999. godine mogu kupiti u svakom dućanu u Hrvatskoj nismo izbačeni s Eurosonga. To smo htjeli proslaviti odlaskom na kostimirani party koji je organizirala jedna gay udruga i na kojem su svi gosti trebali doći odjeveni u kostim kakav je te godine nosila Doris. Nismo otišli. Ne zato što ne bismo našli haljinu dovoljno veliku za Huljića, nego zato što nam je Ksenija to izrijekom zabranila.
Uostalom, da Ksenija zna kad se i u što treba kostimirati, pokazala je još na prvom hrvatskom Eurosongu 1993. u Irskoj, gdje je cijela delegacija putovala avionom, a Đorđe Novković brodom, jer se bojao leta avionom. Članovi grupe Put tad su pjesmu “Don’t ever cry” željeli izvesti u vojničkim uniformama, ali je Ksenija odlučila da odjenu bijeli, prozračni til sa "šlajerima". Taj prvi Eurosong pamtit ćemo i po tome što smo u Millstreet došli iz ratom zahvaćene zemlje, pa smo, uz Bosance i Izraelce, imali specijalno osiguranje. Nas je pratio gospodin koji je Kseniju pomalo podsjećao na Kevina Costnera, pa je ona zamišljala da je njegova Whitney.
- Bio je baš zgodan taj ‘naš’ Irac - godinama kasnije prisjećala se Ksenija, kojoj je možda i najljepša pjesma s kojom smo išli na Eurosong bila “Kada zaspu anđeli” Zdenka Runjića, koji, međutim, te 2000. godine nije s nama bio u Stockholmu.
- Da je bog želio da ljudi lete, dao bi im krila - govorio je Runjić koji je dramu nastalu između Ksenije Urličić i Gorana Karana pratio iz Splita, sa sigurne udaljenosti. Jer Karan (kojem je te godine prateće vokale pjevala Jelena Radan) bio je sve ono što Ksenija nije željela od našeg eurovizijskog predstavnika. Tvrdoglav i samosvjestan, bio je uvjeren da je na njemu da ponudi samo nezaboravnu interpretaciju, pa mu na kraj pameti nije bilo da se osmjehuje šefovima delegacija koje bi nam možda mogle dati dragocjene bodove. Umjesto toga, slobodno vrijeme u Stockholmu kratio je družeći se s prijateljima i poznanicima koji tamo žive, a umjesto na njemu dosadnim partyjima ručavao je po tamošnjim indijskim restoranima u kojima su mu se jednom prilikom pridružili i novinari i otrovali želudac nenaviknuti na jake začine.
Najveći rat te se godine vodio ipak zbog Karanove kose. Ksenija je željela da bude raspuštena i vijori na ventilatoru koji je trebao dočarati vjetar u kosi, a Karan je inzistirao da nastupi s kosom vezanom u rep. Što je i ostvario.
Optužbe za Vannu
Vanna godinu dana poslije nije imala problema s frizurom, nego s optužbama da je Huljić namjestio Doru na kojoj je pobijedila s pjesmom “Strings of my heart”.
- Neki kolege govorili su da je sve namješteno jer sam trudna i da kao takva moram pobijediti. U školi nisam znala ni prepisati iz šalabahtera, a kamoli namjestiti pobjedu - rekla je Vanna, čiju je pobjedu na Dori te 2001. godine predvidjela poznata zagrebačka gatara. Za njezin plasman u Danskoj gatare ipak nisu angažirane, jer su se već pokazale nepouzdanima.
Na primjer, poput one u Izraelu koja je Huljićevu pobjedu “vidjela u kartama”, kao i one zagrebačke astrologinje koja je Maji Blagdan i Zrinku Tutiću 1996. godine prorekla trijumf na Eurosongu. No dobro, ona možda i nije pogriješila jer je Maja osvojila visoko četvrto mjesto, a u povijesti Eurosonga još je zapisana kao izvođačica koja je otpjevala najviši ton na tom natjecanju.
No Oslo 1996. godine i Maja i Tutić pamtit će i po tome što su tamo, na licu mjesta, puno prije Severine, vidjeli “snijeg u maju”. Taj snijeg pao je nakon nekoliko ugodnih dana u kojima je temperatura dosezala 20 stupnjeva, upravo na norveški nacionalni praznik, dan kad dućani nisu radili, pa smo se toplim džemperima i šalovima opskrbili na štandu na kojem se prodavala roba s oznakom tamošnjeg nogometnog kluba, zbog čega je možda i poneki nogometni navijač glasao za nas.