MARIO BUDIMIR OTVORIO DUŠU 'Da sam bio sam, bio bih gotov... Moja me Doris čuvala, njezin sam glas prvi čuo dok sam se budio iz kome'

- Da sam bio sam, da mi je pozlilo na ulici, vjerojatno bi se dogodilo najgore, bio bih gotov. Ne mogu to ni izustit, ružno mi je i promislit, ali to je tako. Skočili su mi u pomoć prijatelj Sizgo (Domeniko Sizgoreo, čuveni već fizioterapeut u Hajduka, op. a.) koji zna u tim stvarima reagirat i likar dr. Mladen Buotić... Tri puta su me vraćali u život, gubili i vratili.

- Sizgo i dr. Buotić bili su mokri ka’ voda od napora, ka’ da ih je netko prosuo. Pričaju mi da me spasilo to što mi mozak ni sekunde nije ostao bez kisika. Hitna pomoć me brzo prebacila u bolnicu. Zahvaljujem mojim prijateljima, zahvaljujem Bogu što me spasio. Da nisu bili oko mene, od prve sekunde, tko bi me spasio, bilo bi fatalno - priča Slobodnoj Dalmaciji u dahu Mario Budimir, sportska legenda grada Splita.

Bivši vaterpolist i kapetan Jadrana prvaka Europe, veliki navijač Hajduka, suprug pjevačice Doris Dragović, omiljeni lik grada pod Marjanom i treba li nam uopće takav uvod.

Vijest je prostrujila kako zle stvari i zakucaju na vrata, kad im se najmanje nadaš. Na Svetog Stjepana, 26. prosinca navečer je to bilo, nakon malonogometnog turnira Četiri kafića, Mario Budimir se naprosto srušio u restoranu Duje. I eno ga u bolnici, operiraju ga, liječnici mu se bore život - glasila je informacija od koje ti se krv ledi u žilama.

Doživio je infarkt.

Sudbina ne bira

Mario naš, bili smo u nevjerici. Pa on je sportaš, zdrav, mlad čovjek, šta ima, pedeset i neku. No, sudbina ne bira.

Vremenom se dobro oporavio, a kad se samo sjetimo početnog šoka i olovne neizvjesnosti... Budimir nije bio od volje odmah s pričom u novine, supruga Doris je posebno inzistirala na miru i tišini, da se oporavlja.

- Krenuo bih od kuće u Slavićevoj putem Marmontove i onda bi me do Rive zaustavilo valjda četrdeset ljudi, svak me pitao kako sam. I to mi je stvaralo dodatni stres, uzbuđenje, vratio bih se brzo doma, nisam mogao podnijet, još sam bio frižak od svega. Nisam ni znao da me toliko ljudi zna, prepoznaje, dirnula me pažnja. Ali, sad je već dobro, dosta dobro.

Ljetne dane radije provodi “na vikendici”.

- Samo povremeno sam u Splitu, sad sam bio na festivalu, volim pjesme naše... Ali, u šibenskoj Rogoznici sam najčešće, u vikendici u ovo ljetno doba. Imam obaveznu turu plivanja, tri, četiri kilometra i deset kilometara šetnje. Ne, nije mi trčanje preporučljivo, samo duga šetnja.

- Bacio sam duhan, cigarete, više ne pušim. Imam ugrađena četiri stenta, osjećam dužnost zahvalit se svima koji su skočili u pomoć, Sizgi i dru Buotiću, operirao me dr. Jakša Zanchi, fala mu i osoblju bolnice na Križinama koje je bdjelo nada mnom dok sam bio u induciranoj komi. Zahvaljujem svim ljudima koji su brinuli. Sad pričam i ne vjerujem da mi se to uopće desilo. Ići ću obavezno zahvalit i Gospi u Sinj, u hodočašće za Veliku Gospu. Išao sam već triput pješke i bos do Sinja, hoću i ovog kolovoza.

Stres je prošao

Možemo otvoreno pričat što se dogodilo te večeri, više nema prepreka.

- Možemo pričat, više me ne hvata stres, ni uzbuđenje dok se toga sjetim, primirio sam se sasvim. Znate, ja vam nisam bio ni od kakvih ludosti. Jesam, pušio sam, a sad sam bacio, ostavio cigarete, jer su mi otkrili da su mi se krvne žile i do 40 posto stanjile, zato su mi ugradili stentove. A život... Lipo je živit. Ja nisam vjerovao da mi se nešto slično može desit. A sad vidim ono što se kaže danas jesi, sutra nisi. Treba guštat i živit. Punim plućima. To vam je moj savjet nakon što sam ovo preživio.

Vraćamo ga na tu zlokobnu večer, kako se sve to dogodilo? Je li bio na turniru Četiri kafića?

- Ma, nisam ja ni bio na turniru, nego je bio Sveti Stjepan i bio sam kod sestre Marije, Rajčić, tamo je bila i njena Iris, pa Iriskin muž Marko Livaja... Popili smo piće, blagdani su božićni i kažemo sestri mojoj idemo ti mi sad u Duje, na Gripe, tamo su naši prijatelji, svi su gori i čekaju nas na večeri i čaši vina poslije turnira.

Uzdahnuo je, s mirom vraća Mario film te večeri:

Kobne skale na Koteksa

- Došli smo na Gripe i sad činimo skale na Koteksa, kako to zovemo i ja sam se baš neobično zapuva. Ma zapuva san se za poludit, nikad tako! I kažem stanite malo, ajde stat ćemo... Bilo je ‘ladno taj dan. I mislim se ja ma kako sam se ovo zapuva’? Ispa’ sam iz kondicije, moram počet trenirat. Vratio sam dah i dolazimo mi do restorana Duje i na vratima Neno Pralija, Sizgo moj i Niko Kranjčar. Lijepo se pozdravimo, izljubimo se, jer Božić je, fešta, napravim još korak i padnem. I ja se više ničega ne sjećam.

Ničega...

- Ma baš ničega! Prvo što sam poslije toga čuo bio je glas moje Doris kroz san, u bolnici, dok sam se budio iz kome. Onda sam prepoznao njen glas, sina Borne i brata mi Zlatana. Polako sam se vratio među žive. U međuvremenu..., ma ničeg se ne sjećam. U bolnici su me držali u induciranoj komi i pratili da mi mozak nije oštećen. Pričao mi je Sizgo koliko sam sve prestrašio i kako su pomislili da je u pitanju epilepsija, ma kakvi, nikad ništa slično nisam imao.

Bio je to infarkt...

- Doktori su danas iznenađeni da sam se dosta dobro oporavio, pomoglo je što sam snažan, sportaš. Pušio jesam, a nisam nikad bio od alkohola. Nikotin i loša kvaliteta žila, glavna se žila začepila.

Budimir uvijek kaže Sizgo moj...

- A Sizgo mi je kao brat. Čovik me spasija s drom Buotićem skupa. Prijatelji smo od djetinjstva, tamo je i Doris stanovala blizu, di je Zele, di je Manđerova. Veže nas i osnovna škola, kako su se prije zvale, dvi u istoj zgradi, Nenad Ravlić i Luka Botić. Cili život smo zajedno. A da vam kažem kako mi je šapnuo kad je sve prošlo: Ajme, Mario, bila je to velika drama!

Asanović doletio iz Arabije

Ali je veliki prijatelj i s Aljošom Asanovićem, cijelom familijom.

– Kako ne, a i to da vam kažem, Aljo moj, doletio je iz Saudijske Arabije kad je čuo što se dogodilo. Tamo je tada radio, ali to ga nije smetalo da doleti odmah, vidi me i vrati se. S Aljom isto, mi smo ka braća, njega su svi ka momka zvali Ćele. I on je za mene najprije Ćele, poslije tek Aljo, od tad smo mi skupa, cijeli život se znamo.

Za kraj ove priče s happy-endom, takli smo se Jadrana i Hajduka, dvije ljubavi.

– Sve je poznato, Hajduk je najveća ljubav, išao sam i na gostovanja, kao dječak još u Sarajevo na titulu 1979., a jesam li i lani u Vinkovcima bio na finalu kupa?! A Jadran i vaterpolo je isto moje djetinjstvo i mladi dani i europske titule. Mogli bi tri dana još pričat.

Ali nećemo Marija dalje zamarat, neka nam je otvorio dušu s tog Svetog Stjepana, svog drugog rođendana i što bi se reklo: da smo živi i zdravi!