Znate, ja sam mislila da sam stvarno otpjevala svoje. Jer, posljednji puta javno sam pjevala 2017. godine kada sam u mom Domu umirovljenika slavila 85. rođendan. Na feštu mi je došla cijela scena: i moj Drago Diklić, i Zdenka Vučković, pa Ksenija Erker, Miro Ungar... Super je bilo i ja sam tada, na tom mom rođendanu, i pjevala, a nakon toga samoj sebi sam rekla: ‘Anice, bilo je lijepo, ali sada je dosta bilo s pjevanjem‘. Ali, ispostavilo se da nas život može iznenaditi i u tim, kako ih zovu, ‘zlatnim‘ godinama, pa sam ja tako, na poziv mog dragog prijatelja Ronalda Brausa, jučer ipak opet javno zapjevala i to na proslavi dana mog Doma umirovljenika - priča nam Anica Zubović.
Legenda domaće glazbene scene, koja će 28. ožujka proslaviti svoj 92. rođendan, za feštu se pripremila ‘kako Bog zapovijeda‘, a na video-snimku što nam ga je ustupio raznježeni Ronald Braus, ponosan što je imao čast pjevati s Anicom, vidi se da uz tamno odijelo i svilenu šarenu košulju, Anica ima i novu frizuru.
- Pa kako da ne? Kosa je desetljećima bila moje blago i ja sam si u dane kada sam bila popularna sama radila frizure. Imala sam stvarno krasnu crvenu gustu kosu, čuda sam mogla napraviti od nje. Sada je moja kosa sijeda i premda uvijek brinem da sam uredna i počešljana, neku zahtjevniju frizuru ipak ne mogu napraviti, nego radije odlazim frizeru, u salon koji imamo u zgradi Doma - otkriva Anica i smijući se dodaje:
- Dobro da sam bila na frizuri, jer ja stvarno nisam znala da ću izaći pred publiku i pjevati - ističe velika zvijezda 50-tih i 60-tih godina poznata po brojnim hitovima poput ‘Maškare‘, ‘Okrećem listove kalendara‘, ‘Negdje u dalekom svijetu‘, ‘Pismo jedne žene‘...
Kako je uopće došlo do toga da Anica ponovo zapjeva?
- Iskreno, nije bilo lagano. Sve je krenulo kada su me iz Doma za starije osobe na zagrebačkoj Trešnjevki u kojem živi i naša Anica zamolili da nastupim na njihov dan. U dogovoru s pijanistom odlučio sam pjesmu ‘Bolujem ja, boluješ ti‘, koju u originalu izvodi Zvonko Bogdan, glazbeno prilagoditi i zamoliti Anicu da mi se pridruži na sceni. Ona se prvo nećkala. Rekla mi je: ‘Joj, Roni, kako ću ja to‘? A opet, željela je nastupiti pred svojom ekipom iz Doma, pa sam je naposljetku nagovorio, rekavši joj da ću ja, ako treba, otpjevati sve zahtjevne tonove. Nije trebalo. Jer našu Anicu glas u njenoj 92. godini služi kao nekada: ona je točna, njen ton je kristalno jasan, snažan i svjež, a svojom interpretacijom ganula je do suza i mene i publiku - ističe operni pjevač s kojim je Anica Zubović nakon pljeska publike poželjela otpjevati i ‘Maškare‘, što je ipak ostavljeno za neki sljedeći put kada tu pjesmu skupa s klaviristom prvo dobro uvježbaju.
- Je, krasno je bilo. Baš me ponijelo - sretno govori Anica kojoj su nakon nastupa čestitali svi stanari Doma za starije osobe. Neki i dva puta.
- Jučer popodne, nakon tog mog neplaniranog nastupa s Ronijem, malo su me zaboljela leđa pa sam prilegla, što inače ne činim. Onda su mi u sobu došle prijateljice iz Doma, izljubile me i izgrlile i rekle mi da ne pamte kada su bile na boljem koncertu - govori legenda koja u Domu živi već sedamnaest godina. Kako joj je tu?
- Prekrasno. Sama sam sebi gazda. Moji muževi, a bila sam u tri braka, bili su divni i dragi, ali i malo ljubomorni. Ja sam zbog svog posla puno izbivala iz kuće, puno putovala, svako malo me netko od njih znao pitati gdje sam i s kime bila što mi je pomalo išlo na živce. Ovdje toga nema: imam svoju sobu, svoj ključ i nikome ne moram polagati račune - kaže Anica koja u Domu ima svoj ritam.
- Svi znaju da ja volim dugo spavati i svi znaju da ja, ako mi se ne sviđa, neću doći na ručak. Meni je tu prekrasno. Ja to zovem ‘Hilton hotel’ jer me nitko ne dira, nitko mi ne smeta i ovdje mi je baš jako dobro - govori Anica za koju se još odmalena znalo da je glazbeno nadarena.
Majka ju je, prisjeća se, još kao šestogodišnjakinju upisala u Dječje carstvo, koje su vodili kazališni glumac Tito Strozzi i književnik Mladen Širola, a u rodnom Zagrebu je 1942. godine upisala glazbenu školu, da bi se 1946. pridružila zboru pod vodstvom glazbenog pedagoga prof. Josipa Završkoga, koji je šest talentiranih djevojčica iz zbora izdvojio u tada poznati Omladinski sekstet. Potom je na poziv Miljenka Prohaske uz njegov orkestar jedno vrijeme pjevala songove iz američkih filmova, a kako kao učenica glazbene škole nije smjela izvoditi zabavnu glazbu, nastupala je pod pseudonimom Anita Godina.
Na Opatijskom je festivalu nastupila 1958. godine s pjesmom ‘Okrećem listove kalendara‘ na tekst Drage Britvića i glazbu Dragiše Dukića i tu je osvojila prvu nagradu žirija. Svoju prvu samostalnu ploču ‘Bršljan‘ snimala je za RTB 1959., a iste godine u Parizu pjeva na koncertu ‘Jazz na Elizejskim poljima‘ u organizaciji Jacquesa Dievala i uz pratnju orkestra Michela Legranda i trija Horsta Jankowskoga. S kvartetom 4M gostovala je 1963. u sicilijanskoj Taormini uz svjetski poznate umjetnike: Charlesa Aznavoura, Ritu Pavone i Xaviera Cugata i osvojila nagradu Zlatni narančin cvijet...
- Je, baš je krasno sve to bilo - govori Anica koju pitamo koliko se naša današnja glazbena scena razlikuje od one nekad.
- Jako. Nekako imam dojam da se danas puno previše toga gleda kroz novce, a nekad se više pazilo tko, kako i što pjeva - kaže Anica, koja putem televizije, radija i svog laptopa prati sve što se zbiva u domaćoj glazbi. Što joj se dopada?
- Ima, naravno, krasnih mladih ljudi koji baš lijepo grade svoju karijeru. Neću ih sve sada izdvajati, ali jako mi se dopada Marko Tolja, koji pjeva prekrasne pjesme, baš po mom guštu - kaže Anica, koja prati i televizijske spektakle koji lansiraju nove glazbene talente.
- Ja mislim da je to dobra odskočna daska koja služi da se pokažeš publici. Ali, svi ti krasni mladi ljudi moraju biti svjesni da je to tek početak i da nastavak neće biti lagan. Nitko sudjelovanjem niti pobjedom u nekom televizijskom showu neće postati zvijezda, ali možda mu to bude dobar start buduće karijere - govori Anica kojoj se jako dopada HRT-ov ‘The Voice‘.
- Sviđa mi se njihov žiri, pogotovo Vanna, a drago mi je da se u ovoj emisiji nitko ne sprda s ljudima koji su na televiziji došli pokazati kako pjevaju i na taj način pokušavaju ostvariti neke svoje snove. Uvijek treba sanjati - poručuje Anica koja nam otkriva i svoj neispunjeni san.
- Ja sam zapravo htjela biti operna pjevačica, ali me vukla i ljubav prema zabavnoj glazbi. Imala sam s tim problema još kao djevojčica u glazbenoj školi u kojoj je moja profesorica inzistirala da se odlučim hoću li izvoditi klasiku ili te ‘smiješne melodije‘. Ja sam mislila da mogu i jedno i drugo, ali, danas, kada gledam unazad, vidim da mi je ipak malo krivo što sam neke stvari svojom greškom propustila. Što konkretno? Pa to što sam 1951. godine bila jedina pjevačica koja je u tadašnjoj Jugoslaviji dobila stipendiju za Konzervatorij u Beču, kamo na kraju nisam otišla jer sam se zaljubila. Lijepo je zaljubiti se, ali danas znam da zbog toga ne treba prestati slijediti svoje snove. Ali, znate kako se kaže: gdje bismo bili da su nam sada one godine i ova pamet - kroz smijeh priča Anica Zubović.