Izravni prijenosi dolazili su, praktično, iz Informativnog programa, i to dobrim dijelom kao posebni informativni projekti. Dakle, iz programa koji sam dosad zaobilazio, no više ne mogu.
Sasvim je jasno da su Miroslav Lilić, Obrad Kosovac, Vladimir Fučijaš, Silvije Hum, Mladen Stubljar i drugi najvažniji ljudi za razvoj TVZ-a i kasnije HRT-a u razdoblju od 70-ih do 90-ih prošlog stoljeća. Ako ih je gledateljstvo upoznalo još kao voditelje najgledanijeg TV programa, što je bio i ostao Dnevnik, oni su potom postali, gotovo svi redom, odlučujuće osobe u stvaranju TV programa. I obnašali tome sukladne dužnosti u državnoj i jedinoj televizijskoj kući, odnosno vodili joj razne dijelove programa, ma kako se oni nazivali.
Imali su, prema tome, povlašten položaj i izravnu vezu s najmoćnijim ljudima u ondašnjoj vlasti, tj. republičkom rukovodstvu, da ne velim u Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske ili pak gradskom, zagrebačkom. Potom su, koliko je poznato, komunicirali jednako tako s demokratski izabranim vođama u RH.
Obrad Kosovac s Vladimirom Bakarićem, najvišim partijskim funkcionerom
Već zbog prirode samog posla Informativni je program imao stalno na raspolaganju kameru, tonca, kamermana, vozača i auto, sve što je potrebno za neposrednu dopremu vijesti s mjesta događaja. A vijesti su se stvarale, uglavnom, u krugovima vlasti - kako jučer, tako i danas. Mi preostali, iz primjerice Dokumentarno-feljtonskog programa, bili smo “sporovoz”, dok su naši stariji urednici za kuću predstavljali tzv. groblje slonova.
U rasponu od TV začinjavca Ivana Hetricha pa sve do aktualnih, mlađih voditelja Dnevnika: Bilićke, Smrtića, Vlahova, Šimić Mrzlečki i dr., oni su mediju bili najvažnije osobe, za izlog. Premda se već sada čini sumnjivim da bi spomenuti mladi sutra mogli preuzeti “čitav” program javne televizije, kao što su to učinili svojevremeni “dnevničari”.
Trebalo bi priznati, naposljetku, da su se samo tri dijela nekadašnjeg jedinstvenog TV sadržaja - novosti ili news, glazbeni i sportski - izborila za specijalizirane, profitne TV postaje. Poslije su došle filmske, crtićarske, povijesne itd.; od CNN-a, preko MTV-a i raznih sportskih programa do RTL-a i Nove TV.
“TVZ je prvi u JRT-u, od 1973. (urednici Kosovac, Geza Stantić, Fučijaš) počeo prakticirati voditeljski tip središnje informativne emisije sa stalnim voditeljima (Hum, Kosovac, Lilić), koji su postali zaštitni znak Dnevnika. Od kraja 60-ih do 2010. Dnevnik je stalno u vrhu gledanosti”, bilježi spomenuti Leksikon radija i televizije, od ove godine.
Moderni Lilić
Zbog svoje opsežne radne biografije Miroslav Lilić (r. 1944.) stoji na čelu navedene kolone stvaralaca programa. Socijalizmu je davao medijski aktualno lice i preveo TV u demokraciju opkoljenu ratom. Na Televiziji je radio od 1967., a od ‘74. bio je urednik Dnevnog programa, pa zatim od 1978. Informativno-političkog.
Razni izvori ističu da su dnevnici postali “životniji i moderniji” zahvaljujući Liliću. I vrapci već pjevaju da je baš on pročitao na malom ekranu vijest o Brozovoj smrti. Poslije, 1988. postao je šef JRT-ova poola na Olimpijskim igrama u Seulu. A već iduće, 1989., bio je inicijator izlaska nedjeljnog TV dnevnika, odnosno cijelog informativno-dokumentarnog programa iz sustava JRT-a.
Postao je prvi glavni urednik HTV-a i pokrenuo, među ostalim, antiratne glazbene spotove (“Moja domovina” Tutića i Dujmića u izvedbi brojnih izvođača; “Stop the War in Croatia” Tomislava Ivčića), kao i ratni program “Za slobodu”. 1994. činilo se da Lilić prelazi u drugi “fah”, zato što je postao predsjednik uprave Croatia recordsa. Ali, već 2000. osnivač je te direktor i glavni urednik prve privatne televizije s nacionalnom koncesijom, Nove TV.
Na HRT se vratio 2005., u ulozi savjetnika, pa objavio autobiografiju “Bez reprize” (2011). Točno pogođen naslov za nekoga tko je premostio socijalizam i kapitalizam, državno i privatno u najvažnijem biznisu XX. stoljeća, u biznisu s pokretnim slikama. Lilić je, drugim riječima, postao najistaknutija TV osobnost koja je naukovanje na državnoj i privatnoj televiziji prevela u show business. “Staro” znanje unovčio je zasnivajući privatne projekte, i to s razlogom.
Kao bivši urednik i voditelj Dnevnika, Obrad Kosovac (r. 1941.) našao se u uredu glavnog urednika Dokumentarno-feljtonskog programa 1984., kada je u automobilskoj nesreći na Šubićevoj poginuo Miladinov. Uređivao je taj program do 1995., kako bi zatim preuzeo Informativni program i glavno uredništvo HTV-a.
Gradimir Agbaba
Bio je “uvredljivo” otvoren. Kad bih se pojavio u njegovu uredu, pitao bi me: “Kaj, opet nemaš love?” A kad bih dobio nekakav ugovor za dokumentarac, rekao bi: “S tim si možeš rit obrisati”. Bio sam na sastanku na kojem je jednom režiseru koji je htio odustati od zadanog projekta rekao: “Ti ćeš to raditi ili više nećeš raditi za nas”. Bila je takva, otprilike, razina moći kojom su raspolagali dojučerašnji dnevničari, tada razmješteni na raznim uredničkim pozicijama. Među njima je, već u socijalizmu, vladala sada popularna sinergija, na korist medija i gledatelja.
Zajedno s Fučijašem, Kosovac je pokrenuo “TV kalendar” (1976.), koji je realizirao Darko Vernić Bundi (1952. - 2000.). Izazvao je polemike i ostao zabilježen, npr. kod Branimira Donata, kao autor koji je u 10-ak godina promijenio svoj odnos prema Stepincu. Krajnji i otvoreni pragmatičar dokazao je profesionalnim uspjehom da je TV, jednostavno, medij odgovoran vlasti.
Gordana Grbić i Drenislav Žekić također su godinama radili pred TV kamerama, bili su i oni svakodnevni gosti u našim domovima, a onda su “nestali”. Grbić je pripadala TV voditeljicama prve generacije, a poslije se afirmirala kao političarka. I Žekić se potvrdio u poslovnom svijetu korporativnih komunikacija, nakon 18 televizijskih godina, no vratio se na mjesto glavnog tajnika RTL-a, odnosno savjetnika HTV-a.
Branimir Agbaba
Gradimir Agbaba (1947. - 2008.), još jedan prijeratni urednik i voditelj Dnevnika, našao se među prvim ratnim reporterima. Bio je jedan od osnivača CCN-a i Televizije Šibenik. A poslije je “nestao” u šibenskom arhipelagu. Drugi pak komentator i voditelj najgledanije TV emisije, Mladen Trnski (1941. - 2008.), obukao je uniformu.
Mladen Trnski i Zvonko Varošanec
U sklopu programa “Rat za slobodu” (1991. - 1992.) komentirao je vojne operacije, i to kao predstavnik Zapovjedništva Zbora narodne garde te Glavnog stožera HV-a; prometnuo se u ratnog znalca.
Poslije 1971.
Naposljetku, moram spomenuti iz istog razdoblja Domovinskog rata tzv. komitet tridesetero na HTV-u, o kojem sam više pročitao i čuo nego što sam za njega znao. Sjećali su se što ste govorili na nekom od terena o ratu. “O, pa ti si govorio protiv rata, u Zadru?” podsjetio me jedan organizator ili producent. A bilo je to doba kada su mnogi odlazili s TV-a zbog nacionalne nesnošljivosti. I zbog prijetećih glasina i pojedinaca. Doba kada smo putovali preko pontonskog mosta kod srušenog Masleničkog.
Iako feljton kao forma ne bi trebao politizirati, prilažem mu, evo, tek poneki osobni doživljaj. Još ću se pokloniti sjeni svog snimatelja Hrvoja Milivojevića (1946. - 2000.), koji je u ratnim okolnostima promijenio ime. Kao i drugi snimatelji - Branko Cahun, Željko Guberović ili Tomislav Kovačić - nosio je glavu u torbi, a kameru na ramenu.
Onih starijih doživljaja, uspomena na situaciju poslije 1971., nemam. Tada su s TV-a morali otići Ivan Šibl, pa generalni direktor TVZ-a Ivo Bojanić, dokumentarist Branko Lentić, u svojstvu glavnog i odgovornog urednika programa TVZ-a, i drugi. U svakom slučaju, Domovinski rat i Hrvatsko proljeće bili su prijelomni i najteži momenti za ovdašnju televiziju. A program je morao “teći” dalje.
Urednik i novinar Silvije Hum (1943.) došao je na Televiziju s Fakulteta političkih znanosti, kojem smo se mi s Filozofskog izrugivali. Bio je to i ostao fakultet za novinare, pa nas je, valjda, smetala njegova veza s politikom. Do 1985. Hum je vodio Dnevnik, a potom se “prekvalificirao” i odlučio za - kulturu.
Pozdrav braniteljima
Emisijama o klasičnoj glazbi ostavio je medijski pečat (Stepenicama nota - Ivo Pogorelić, Neka bude glazba - Henryk Szeryng; 60-ak autorskih emisija), iako je prethodno uređivao “Kritičnu točku”, Muzički i Zabavni program (1985. - 1991.), odnosno program za kulturu (2000. - 2002.), a bio je i prvi urednik “Programa plus” (1985. - 1990.), svojevrsnog laboratorija zaduženog za pomake i produljenje trajanja programa.
Ovdje se prisjećam da sam zaboravio spomenuti voditeljicu Anu Brboru Hum (1950.), koja je radijski mikrofon zamijenila kamerama, započinjući sa začinjavcima Hetrichom i Miladinovom u “3, 2, 1... kreni”, da bi se potom našla, također, u središnjem Dnevniku. Ako ste prolazili TV trgom za vrijeme ratnog zamračenja, a kažu da više ne postoji, pa čuli tihu pjesmu i jedan lijepi glas: pripadao je baš ovoj voditeljici i dami.
Ana Brbora Hum
Mladen Stubljar (r. 1950.) otišao je u rat s mjesta urednika i voditelja “Zagrebačke panorame” - koja je bila svojevrsni novinarski inkubator - pa zatim Dnevnika (1988. - 1992.). Izvještavao je iz Karlovca i s drugih ratišta. A potom se predao nečem sasvim drugom, “Plodovima zemlje” (1998. - 2015.), ostajući prepoznatljiv po morskim i seoskim temama, kao netko tko razumije prirodu i godišnja doba, izlov i lov. U tome ga je poetski “dodir” činio osebujnim.
Kako bi spomenuti dnevničari napredovali, pomagala im je cijela četa novinara. Mnoge moram ispustiti ili zaboraviti, kao što sam zaboravio Branimira Dopuđu i njegov svršetak Dnevnika: “Pozdrav braniteljima, ma gdje bili”. Nakon Zvonka Letice i Žarka Božića, brata pisca Mirka, vanjsku politiku “nosili” su Mirjana Rakić, Elizabeta Gojan, Morana Kasapović i dr. A kulturnjaci su bili Daša Bradičić, Duško Arežina i Ivan Salečić, posljednji prvenstveno kao književni kritičari.