Elizabeta Kukić nerado daje intervjue.
Ne da bi izigravala kakvu veliku divu, što bi nakon 40-godišnje glumačke karijere mogla, već zato što, kako kaže, “ne voli pametovati”.
- Ne volim govoriti o sebi, a kad pričaš za medije uvijek nekako pričaš o sebi - kazuje nam naša poznata glumica koju smo imali prilike gledati u više desetaka kazališnih, televizijskih i filmskih projekata, a posljednje četiri sezone preko malih ekrana znatiželjno smo pratili dogodovštine susjede Dunje Bertalan u “Crno-bijelom svijetu”, izuzetno popularnoj seriji autora Gorana Kulenovića.
Iako Kulenović kaže da je sezona koja se upravo prikazuje na HRT-u ujedno i posljednja, nitko to sa sigurnošću ne može reći.
Dunja za pet
- On uvijek kaže da je gotovo, a mi glumci uvijek se nadamo da nije jer je atmosfera sjajna. Odradio je sjajan posao pri odabiru glumačke ekipe, a i svi smo se zbližili tijekom snimanja, tako da bih i ja voljela da možemo opet zajedno snimati - priznaje Elizabeta Kukić.
Iako u seriji, koja je radnjom smještena u Zagreb legendarnih osamdesetih, ima relativno sporednu ulogu, kako ju je sama nazvala, mnogima je baš njezin lik dobroćudne i katkad ekscentrične, inteligentne i duhovite umjetnice i Ksenijine (Jelena Miholjević) susjede Dunje ušao u srce.
Nešto starije podsjetila je na vrijeme kada su si susjedi međusobno pomagali i kada bi bilo potpuno normalno da vam netko pozvoni na vrata “žicajući” malo ulja, soli ili brašna jer im je taman ponestalo, ili pak nervozno banuti kad je netko bolestan, pa ga poleći u krevet i kuhati mu čaj, kao i kada je bilo posve uobičajeno da je rezervni ključ od stana kod susjede. Vremena kakva danas, u vrijeme sve veće međuljudske otuđenosti, s nostalgijom pamtimo.
- Dunja mi se svidjela već pri prvom čitanju scenarija. Rijetko se može dobiti uloga, naročito u mojim godinama, koja ima razvijen svoj duhovni svijet. Igram ženu svojih godina, umjetnicu, inteligentnu i provokativnu sa širokim rasponom tema o kojima progovara. Znatiželjna je, elokventna, dinamična i zaigrana. To je susjeda na koju uvijek možeš računati, a nije ona dosadna i naporna susjeda koja bez razloga ulazi u tuđu intimu. Ipak, često je i tepka. Oni koji je dobro poznaju razumiju je, drugima je katkad pomalo strana - opisuje Elizabeta Kukić svoj lik kojeg je, kaže, sa zadovoljstvom igrala.
- Igram malu ulogu, ali jako mi je draga - dodaje.
Kroz seriju je, ističe, posljednjih pet godina prošlo više od 200 glumaca i osoba iz javnog života, no njih desetak stalna su postava i postali su odlični prijatelji.
- Većina nas, pogotovo mi stariji, i prije je surađivala, no i s mlađim glumcima smo se jako dobro složili. Prvi put sam igrala sa Slavkom Sobinom, odlično iskustvo - kaže.
Prva predstava ‘79.
Čitavom se serijom provlači atmosfera nostalgije za vremenima kada je Zagreb bio središte rock-glazbe i kulture, radili su kultni klubovi, a učenici i studenti bili su okosnica kulturne scene. Zato je začuđujuće, što priznaje i sama Elizabeta Kukić, da je serija izazvala takav interes kod današnjih mladih, od kojih mnogi nisu niti živjeli kada se sve to događalo.
- Baš me to iznenadilo. Primjerice, to je vrijeme kada moje kćeri još nije bilo. Snimanje me vratilo u moju mladost. Tada sam bila studentica. Još 1979. imala sam prvu predstavu u Satiričkom kazalištu Kerempuh, radilo se o satiričnom kolažu velikog Ivice Krajača, redatelja i glazbenika. Zagreb je bio kulturno središte. Zborno mjesto svih nas, budućih glumaca, intelektualaca, umjetnika i novinara bila je Zvečka. Postojali su i drugi punktovi na koje smo odlazili, poput Lapidarija i Kulušića, a Kavkaz je bio za šminkere.
Bilo je to, objektivno, jako kreativno vrijeme. Iako u vrijeme komunizma, Zagreb je živio veliku slobodu. Možda nisam objektivna, jer više nisam tako mlada i ne družim se toliko s mlađima osim što radimo zajedno, ali čini mi se da se to jako promijenilo. Slušali smo žive svirke, gledali nastupe ljudi koji će kasnije postati najznačajnija imena glazbene scene.
Slušanje Haustora, Prljavog kazališta, Idola, EKV-a i meni najdraže Azre... To nije bila poza nego naš stav. Tada je bilo nezamislivo, a danas je sve češće, da gimnazijalci ili studenti idu na cajke, koje smo tada zvali narodnjacima. Naravno da je bilo publike i za takvu vrstu glazbe, ali mi je šokantno da su djeca, pa sad i unuci ljudi s naše scene danas u takvim klubovima - iskreno će glumica.
Nastavlja se prisjećati osamdesetih pa kaže kako je to bilo vrijeme kada su se u određenim krugovima svi znali. Nije bilo moguće da se na sceni pojavi netko bitan u glumačkim, likovnim, glazbenim ili novinarskim krugovima, a da se o njemu odmah ne pročuje.
Vraćamo se na početak razgovora i njezinu rečenicu da joj je drago što je ulogu dobila “u svojim godinama”, a nije još ni blizu dobi za mirovinu.
- To je tako. Prvo, otkako je ženama uopće dozvoljeno da glume, uglavnom su na sceni u manjini. Jedan dio problema je i što su pisci uglavnom muškarci, pa bolje razumiju problematiku muških likova i radije pišu o njima, a žena je manje i u literaturi. Ne mogu se žaliti i svakako nisam ‘neiživljena’ glumica. Puno sam igrala, prvenstveno se osjećam kazališnom glumicom, a nešto malo sam i snimala - skromno kaže unatoč činjenici da iza sebe ima, uz kazalište, i izuzetno bogatu filmografiju te nastupe u serijama, od kojih je uz “Crno-bijeli svijet” najdugovječnija uloga Bosiljke Picek u popularnoj humorističnoj seriji “Nad lipom 35”. No, kaže, starije glumice nemaju često priliku dobiti kvalitetnu ulogu.
Ove godine pogodila ju je smrt velike prijateljice Vere Zime, glumice za koju kaže da je bila divna, pametna i optimistična žena. Zima je, veli nam Kukić, opravdano dobila sjajnu ulogu u još jednoj popularnoj seriji, “Odmori, zaslužio si”, no ističe kako su rijetki takvi projekti u kojima glumci u starijoj dobi mogu pokazati raskoš svog talenta.
Duh i duhovitost
A rijetki su i oni koji tako dugo ostanu u ansamblu jednog teatra, kao što je to Elizabeta Kukić u sastavu zagrebačkog Kerempuha. Službeni podaci navode da je tamo od 1986., no ona kaže kako je to trenutak kada je primljena u stalni ansambl, dok je kao vanjski suradnik s kazalištem surađivala od 1979., kada je izvela spomenut Krajačev kolaž na “famoznoj noćnoj sceni, popularnoj među mladima”.
Komedija i satira njezin su život, za što je ovjenčana brojnim nagradama, Zlatni lovor vijenac MESS-a, dvije nagrade Udruženja dramskih umjetnika, osam nagrada Zlatni smijeh na “Danima satire”, Zlatni vijenac Studija, Najbolja glumica na Festivalu glumca, Nagrada Grada Zagreba, Glavna glumačka nagrada na VIII. Festivalu mediteranskog teatra “Purgatorije 2013.”...
Posljednjih godina izuzetno je uspješna bila predstava “Gospođa ministarka”, u kojoj maestralno tumači glavnu ulogu, a koja je na Kerempuhovim daskama izvedena naš na njezinu inicijativu nakon višedesetljetne stanke. Osim s Kerempuhom, u karijeri je surađivala i s Kazalištem Komedija, Teatrom &TD, INK-a u Puli. Komedija je uvijek bila glavna u životu, pa i kroz brak sa sada već gotovo deset godina nažalost pokojnim, jednim od naših najvećih komediografa, redateljem i novinarom Fadilom Hadžićem. Satira je, dakle, utkana u samu glumačku srž Elizabete Kukić.
- U nekim nacionalnim kućama radiš sve vrste dramskih tekstova, no satira je ipak vrlo suženo područje i ljudi, kada kupuju ulaznicu, znaju po što dolaze u Kerempuh. Imam pokriće reći da je to možda najteža dramska disciplina, ako se radi kako treba. Nije lako svake večeri održati svoj duh, duhovitost i svježinu. Ali, satira može biti i gorka, ozbiljna, opasna. Uvijek sam voljela igrati takve uloge jer najsmješniji je lik onaj koji je uvijek ozbiljan i kojem je njegov problem najvažniji - kaže.
Pitamo je smeta li joj epitet koji joj novinari često pridaju “glumačke dive”, znajući da se nikad nije tako doživljavala.
- Toga kod nas nema. Ove nas je godine napustio i moj veliki prijatelj Mustafa Nadarević. On je bio istinski glumački velikan, ali je živio vrlo jednostavan život. Moglo ga se sresti u tramvaju ili u redu u dućanu. Kod nas nema zvijezda kao što je to možda drugdje. Ja nemam sluškinju da mi odlazi u dućan, mene ćete sresti u parku u šetnji sa psom ili u trgovini. Neću se dotjerivati kad izlazim, nabit ću kapu i odjenuti trenirku. I to mi se sviđa.
Volim kada mi ljudi priđu i kažu da su me sinoć gledali i dobro se zabavili, pa se raspituju kad ću opet nešto raditi. Tako da, ne, ne smatram se divom u tom kontekstu. Zanimljivo mi je kako s pojavom društvenih mreža neki nezanimljivi ljudi koji nikada neće postati zanimljivi misle da su zvijezde jer imaju toliko i toliko pratitelja. Nije mi jasno zašto se takvi likovi imaju potrebe uopće izlagati - kaže vedra i simpatična glumica.
Mjere u teatru
Posljednjih mjeseci, kao i svima na glumačkoj sceni, život joj se stubokom promijenio. Nema više toliko snimanja, manje je predstava, koronavirus značajno je usporio sve, pa i društveni život. Elizabeta Kukić toga se pomno pridržava iako joj kao otvorenoj i društvenoj osobi nije lako.
- Svi mi imamo svoje obitelji, nekoga starijeg ili osjetljivog na koga treba paziti i biti odgovoran. S prijateljima komuniciram uglavnom telefonom ili u šetnjama s razmakom od dva metra. Teško nam je i glumiti pred polupraznim kazalištem. Otužno je kada u Kerempuhu, gdje smo uvijek imali punu dvoranu koja prima petstotinjak ljudi, igraš pred nekoliko desetaka posjetitelja. Teško je, ali ipak igramo kao da je sve puno. Ma, ne bojim se.
Kazalište će preživjeti, osim ako korona ne potraje zauvijek, ali ništa ne traje zauvijek. Mislim da je sada najteže mladim glumcima koji su se tek zalaufali. S druge strane, možda sad imamo više vremena za sebe, za razmišljanje, čitanje svih knjiga koje nismo stigli pročitati. Ja sam promijenila rutinu pa sada do ranih jutarnjih sati gledam serije, a onda dulje spavam - smije se slavna glumica.