Prema Covid mjerama, histrionska scena na Opatovini na kojoj od ovog vikenda premijerno igra Feydeauov “Mačak u vreći” u režiji Damira Lončara primit će umjesto oko 800, između 400 i 500 ljudi koji na predstavu moraju doći barem pola sata ranije, a procedura koju objavljujemo uz tekst objašnjava tko sve ne smije doći na prostor na otvorenom u srcu grada.
“Mačak u vreći”, koji će se cijelo ljeto izvoditi za publiku koja mora paziti nosi li Covid u nosu, izmještene je radnje, iz Francuske u Zagreb 20-ih godina. Glavni je agramerski protagonist Gustav Štaub, bogati proizvođač šećera koji je odlučio “kupiti” tenora iz Splita, kako bi natjerao HNK da praizvede operu njegove kćeri. U rekordnom roku na njegovu se pragu pojavljuje mladi Splićanin, za kojega će Štaub pretpostaviti da je tenor, a zapravo je riječ o sinu njegova prijatelja Roje, koji prodaje pršut i koji ne zna pjevati, ali nikako...
Gospodina Štauba igrat će Franjo Kuhar, prvak Drame HNK u Zagrebu i dugogodišnji histrion, koji će se drugi put na pozornici na Opatovini sastati u istoj predstavi sa svojim sinom Martinom Kuharom. Kuhar junior bit će tatin tajnik, odnosnog tajnik gospodina Štauba.
Favoriti kolege
Martin Kuhar diplomirao je nedavno glumu kod profesora i redatelja Kreše Dolenčića, a ovo mu je četvrta predstava s Histrionima, od “Kćeri Lotršćaka” iz 2017. godine. Diplomirao je, ističe Martin Kuhar, sa svojim dragim prijateljem Tinom Rožmanom kod Kreše prije otprilike mjesec dana autorskim projektom “Kratka povijest Rosa i Guila” prema motivu Stoppardova djela “Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi”.
- Iako je to bio autorski projekt za koji smo ostavili krv, znoj i suze na sceni i pritom ne mislim samo na glumce, nego na cijeli tim kojemu ovim putem još jednom zahvaljujem, naša dekanica Franka Perković nije našla shodno niti jednu od tri koliko smo igrali pogledati diplomce svoje škole te nas je tako lišila mogućnosti za dekanovu nagradu - žali se Martin. Ovo je četvrta predstava i četvrto ljeto koje provodi u Zagrebu na Opatovini.
- Uvjeti su sparni, međutim, s ekipom s kojom igram, to je pravi užitak i melem na ranu. Mislim da ću se ove jeseni poslati na dobrovoljno služenje vojnog roka, a kasnije bih želio postati član Kazališta Komedija - najavljuje Kuhar junior čiji je otac nekoć bio član Komedije pa i među kolegama iz predstave “Mačka u vreći” čine mu se najduhovitijima upravo protagonisti s Kaptola, Filip Juričić i Davor Svedružić, iako manje bitnim ne smatra ni mladog Bjelovarčanina Ognjena Milovanovića.
- Zvuči otrcano, ali ni ovaj moj ćale nije za bacanje - duhovit je Martin Kuhar.
Sluša li ćaću?
- Sve ili većina onoga što su me, sad već nažalost pokojni, profesori na Akademiji učili i na čemu su inzistirali (a pitanje je koliko sam ja toga uspio usvojiti i primijeniti, ali se barem trudim), ne prolazi danas baš najbolje. Gotovo da se proglašava zaostalim i pretradicionalnim za ovaj kazališni trenutak. Toga sam svjestan i zato Martina puštam da sam nađe svoj put i da njime hoda što je moguće uspravnije - odgovara Franjo Kuhar.
Ćaletovi crtići
Obitelj nije imala presudnu ulogu u sinovljevoj odluci da slijedi očevu karijeru.
- U četvrtom razredu gimnazije Martin mi je rekao da će probati upisati glumu, njegova odluka i utjecaj njegovih profesorica Antonije Vlahović i Barbare Baždarić. Ako ga to veseli i ispunjava, dobro je - razmišlja Franjo Kuhar.
“Mali” ne dvoji kad ga pitate tko je najveći kritičar njegove glume.
- Moj ćale. Često se šalim da je za mene premijera ona izvedba koju on gleda. U svakoj šali pola istine, a u ovoj i nešto preko pola - iskren je Martin Kuhar. Iz djetinjstva oca pamti po Feydeauovoj “Bubi u uhu” u režiji, kako kaže, ćaletova prijatelja Stevena Kenta, izvedenoj u HNK Varaždin.
- Ćale je u Varaždinu manijakalno brzo, točno i presmiješno igrao ulogu uglađenog Chandebisea i sirotog, pijanog Pochea. Tu predstavu pogledao sam više od deset puta, iznova i iznova, ridajući od smijeha, kao i ostatak publike. Sjećam se očeva glasa u animiranim filmovima ‘Labuđa princeza’, u kojem je glas posudio princu Dereku, i ‘Koko Bil’ u kojem je sinkronizirao naslovnu ulogu. Dodao bih i ulogu Aleksandra u predstavi ‘Glumica’ u režiji Pascala Ramberta postavljenu u HNK Zagreb, za koju je dobio i nagradu Mila Dimitrijević te ulogu Japice u predstavi ‘Ciganin, ali najljepši’ također u HNK Zagreb, u režiji Ivice Buljana - izdvaja Martin Kuhar.
Probe za “Mačka u vreći”, gdje igra tajnika gospodina Štauba, traju oko četiri sata na dan uoči premijere. Adaptacija se Martinu Kuharu sviđa jer konačno može na sceni govoriti “svojim jezikom”, odnosno prigorskim dijalektom, tako da je konačno, i za promjenu, u poziciji da on drugim kolegama tu i tamo ispravlja netočne naglaske.
Uloga je tajnika neka vrsta glumačkog iskoraka jer zahtijeva karakter koji je suprotan njegovu privatnom karakteru, a ujedno je time i dobar izazov, smatra Kuhar junior.
Koliko je, pitali smo Franju Kuhara, radnja Feydeaua u svojem kroatiziranom izdanju ismijavanje nekih zagrebačkih kazališnih (ne)prilika, s obzirom na lik bogatog agramerskog kralja šećera, koji će kupiti lažnog splitskog tenora.
- Ne bih rekao da je samo ismijavanje kazališnih prilika, nego ukazuje na puno širu i sveprisutnu pojavu koja je na ovim prostorima bila, je i bit će prisutna. Sve se oko nas kupuje. Ugled, karijere, klubovi, glasovi, tvornice, ljudi i tko zna što još. Naravno, za svaku tu kupnju izmišljene su i prigodne velike riječi koje opravdavaju nužnost same kupnje. Jasno, sve je to samo i isključivo za opće dobro - govori Franjo Kuhar kojeg mnogi rado pamte iz vremena kad je bio u Komediji, pa mu i sin želi sad raditi u kazalištu na Kaptolu, koje je stradalo u potresu.
Jesu li Histrioni u slučaju Franje Kuhara danas nadomjestak za onaj dio repertoara koji više ne možete ostvariti u matičnoj kući HNK Zagreb?
Dragi ljudi
- Histrion je za mene uvijek bio i je posebno i neusporedivo iskustvo s bilo kojom kazališnom institucijom. Magija Opatovine; kule naše, gledatelja koji gotovo sjede na pozornici (ne znam kako će to biti ove godine), koji vide tvoj glumački znoj, tvoju suzu, koji dišu s tobom, koji se smiju s tobom i plaču, kojima vidiš radost gledanja u oku; izvlači iz glumca ono najbolje što ima i tu nema laganja. Tu bilo koji ‘izmi’, ‘post ovo’ i ‘post ono’ nemaju prolaz. Radost. Radost igre. Samo to - rekao je o družini na Opatovini.
Koliko se kilograma šećera pojavljuje u predstavi?
- Tu procjenu prepustit ću gledateljima - kaže Franjo.
U Histrionima je prvi put igrao 1988. i vezan je za družinu više od 30 godina.
- Bilo je trenutaka i predstava koje su se duboko urezale u pamćenje, ali najljepša uspomena su ljudi. Uvijek kad dolazim na Opatovinu, vraćaju mi se lica ljudi s kojima sam radio prvu predstavu u Histrionu, a kojih nažalost više nema. Dobrota, strpljivost, dobronamjernost u savjetima kojom su Gospoda: Bobi Marotti, Emil Glad, Martin Sagner, Zvonko Torjanac i srećom još živi Žarko Potočnjak, Oto Levaj, Tomo Rališ, Niko Pavlović, Ivica Zadro, Dragec Klobučar i naravno Zlatko Vitez (koji je dao meni, a onda godinama i drugim mladim kolegama prvu veliku priliku), obasipali jednog mladog čovjeka koji je na početku, ostaje u mojem pamćenju kao najljepša kazališna uspomena. Ljudi. Da! - podcrtava najvažnije u životu.