Generacije televizijskih gledatelja Sašu Zalepugina pamte kao urednika i voditelja emisije "Nedjeljom popodne", koja je išla od 1973. do 1983. godine, nakon čega se i dalje nastavila, no preimenovana je u "Sastanak bez dnevnog reda". Tih se godina nestrpljivo iščekivao show uživo, nedjeljom popodne, kada ionako većina ne zna što bi sa sobom, i treba dobru zabavu.
Ljudi su ostajali nedjeljom kod kuće samo da bi gledali ovu emisiji. Pomalo po uzoru na RAI, izmjenjivali su se razni gosti, iz mnogih područja. Saša Zalepugin i njegovi gosti bili su rado viđeni gosti svih dnevnih boravaka bivše države. Dobio je četiri godine za redom Zlatni vijenac tjednika Studio 1975, 1976, 1977, 1978, kao onaj za najpopularniju televizijsku osobu i za najpopularniju televizijsku emisiju.
Aleksandar-Saša Zalepugin - novinar, urednik i voditelj, rođen je u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini 1931. godine. Završio je gimnaziju u Pazinu 1950., a zatim upisao slavistiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom studija je pisao za Studentski list, Zagrebački tjednik, Vjesnik u srijedu itd. Bio je glumac amater i predsjednik Studentskog kazališta tada popularnog SEK-a, a okušao se i kao rukovodilac Centra za kulturu Radničkog sveučilišta u Zagrebu što je radio do 1962., kada je preuzeo funkciju direktora ansambla hrvatskih narodnih plesova i pjesama "Lado" u Zagrebu.
Njegova biografija navodi i sljedeće: rad na RTV-u Zagreb (Radio-televiziji Zagreb) započeo je u 1966. Najprije kao urednik emisije "Kulturna panorama", a 1968, kao urednik Kulturnog program TV Zagreba. Ona je označila prodor modernog europskog novinarstva na zagrebački kanal bivše JRT (Jugoslavenske radio televizije), koja je povremeno dosezala i do 70 posto gledanosti, što je danas teško zamisliva brojka, i predstavljala pravu revoluciju u zabavnim programima u cijeloj Jugoslaviji u navedenom razoblju. Prenosio je posjet, ostat će zabilježeno u njegovoj biografiji, američkog predsjednika Richarda Nixona Jugoslaviji, inače prvi posjet američkog predsjednika jednoj socijalističkoj državi, a intervjuirao je i Franka Sinatru, Rogera Moora, kojemu je inače sam prišao, Sofiju Loren, i mnoge druge.
Sedamdesetih, paralelno s televizijskim poslom, organizirao je mnoge javne manifestacije kao što su međunarodni Modafest u Hvaru i Trogiru, stotine modnih revija i slično.
S ekrana se povukao 1996. godine. Nedavno je na HRT-u bio gost Tončice Čeljuske, njezinoj emisiji "U svom filmu". Tad je, među ostalim, rekao:
"Uvijek sam si postavljao pitanje što bih volio gledati nedjeljom popodne i onda sam se sjetio - pa napravit ću mozaik koji će biti najduže pet minuta o svemu, što će svatko moći progutati, i jednostavno napraviti kolaž od takvih 10, 15, 20, 30 tema koje će zainteresirati najširu publiku. I to se i dogodilo".
U istoj je emisiji ispričao i anegdotu s Dubrovačkih ljetnih igara: "Nekoliko godina prenosio sam Dubrovačke ljetne igre i jedne godine došao je Tito. Priređen je nekakav prijem za glumce, režisere i nas nekoliko novinara. Pričali smo o svemu i Tito je u jednom trenutku pitao je li netko zna vic o njemu, a jedan glumac kaže: ‘Zna sigurno Saša!‘ jer svi su znali da ja pričam viceve. Ja velim: ‘Druže predsjedniče, bojim se da ako ja vama ispričam vic, da će me vaše osiguranje odmah zatvoriti‘, a on meni da mi garantira da neće. I onda sam mu ispričao dva vica".
U intervjuu Klari Rožman za Jutarnji list je rekao: "Televizija se radi u timu, ako je tim dobar, dobar je i finalni proizvod", te "zabava je mnogo širi pojam, a morala bi biti namijenjena svima. Smatram da je pogrešno zabavu usmjeravati i bazirati je na, primjerice, rokerima. Umjesto toga, treba zabavnom emisijom zahvatiti što širu paletu gledateljstva. Također, nije dobro raditi zabavne emisije namijenjene isključivo mlađoj publici, koja navečer ionako nije doma pred televizorom. Prava zabavna emisija treba ciljeti na ljude između trideset i sedamdeset godina, jer oni su najvjerniji gledatelji televizije".