Hajd’mo sada iskreno. Koje su nam prve asocijacije kada netko spomene Liku. Naravno, tu su golema šumska prostranstva, gorja i obronci sjevernog Velebita koji razdvaja hladnu Liku od kupanja u suncu Mediterana već prolaskom tunela Sv. Rok.
Tu je dakako i nezaobilazna hrana, od nadasve poznatog ličkog krumpira, do sireva, base, kalje... Ali, ima i tužnih stvari, poput neimaštine, iseljavanja stanovništva u bogatije krajeve, zapuštenih plodnih zemljišta. Tu su dakako i risovi, divlje svinje, medvjedi, pa i vukovi. Ono o čemu se najrjeđe razmišlja jest položaj djevojke, žene ili starice, u tom, po mnogima i dalje izuzetno patrijarhalnom društvu.
Teška životna priča
Upravo to bio je povod mladoj glumici u usponu, rođenoj Gospićanki Tonki Mršić, da u suradnji s redateljicom Galom Nikolić, s kojom je bila i na Akademiji, sjedne i napiše monodramu “Zemlja vukova”.
Simpatična i otvorena Tonka kaže kako je monodrama zamišljena kao njezina autobiografija kroz tri lika, ali neće biti mjesta patetici, već uglavnom crnom humoru.
- Prvi put smo izašle s premijerom 3. srpnja 2020. godine. Ajme, sad mi to djeluje kao neko davno vrijeme. Gala i ja smo zajedno studirale i vjerojatno zato što smo bile najmlađe na faksu, jako smo se povezale. Prvo sam zvala Marija Kovača i pitala ga bi li režirao moju diplomsku predstavu, na što je on pristao. Međutim, kako je bila korona i bilo je nemoguće putovati i održavati nekakav kontinuitet, odlučila sam pozvati Galu koja je u to vrijeme bila u Rijeci kao i ja. Radile smo intenzivno, svaki dan i po 12 sati neka tri mjeseca. Taj rad se i danas vidi jer se predstava nije ugasila i spram drugih predstava imamo sreću da kontinuirano igramo. Gala je danas moja najbolja prijateljica i iako je trenutno na studiju u Los Angelesu, ja se šalim da čim zaradi prvi hollywoodski honorar kupuje kartu za Hrvatsku da mi bude kuma na vjenčanju. Samo prvo moramo nać’ mladoženju - smije se Tonka.
Svoj sud o predstavi neka daju kazališni kritičari, no nama je zanimljivija činjenica da se pred publikom “ogolila”, otkrivši detalje svog katkad lijepog, a katkad i teškog života u surovom, a prelijepom kraju. Mladoženja koji se spominje neće si moći dozvoliti “kroćenje “slobodoumne i kreativne Tonke koja takvu vrstu dominacije nema namjeru prihvatiti.
- Evo do nedavno Lika je bila jedina županija koja nije imala sigurnosnu kuću za žene, a čini mi se ni ikakvu udrugu koja bi se bavila prevencijom nasilja nad ženama. Patrijarhat se osjeti posvuda, a kad se dogodi nekakav slučaj u kojem je žena žrtva često čujem komentare poput “on je tako vrijedan, ona ga je izludila”, “sama si je kriva” i slično. Takve komentare sve redom čujem od žena. Ljudi su veliki vjernici, pa je biblijska ženina poniznost prisutna u svim sferama društva - kaže, dodajući da je situacija možda malo bolja u gradovima nego u ruralnim sredinama, ali je uglavnom gotovo identična.
Zemlju vukova opisuje kao apsurdnu crnu komediju o jednoj od najvećih hrvatskih regija. U njoj je rođena prije 26 godina, kada je Lika još bila tužno mjesto, devastirano ratom.
- Rat je utjecao na sve nas. Posljedice rata vidljive su golim okom svuda. Od rupa po fasadama, razrušenih kuća pa sve do miniranih područja. Naši očevi su svi redom bili u ratu i njihove najljepše godine, godine u kojima sam ja sada, nepovratno su im proletjele osjećajući strah, gledajući krv i misleći tko je od njih sljedeći koji će bespomoćno položiti svoje tijelo na surovu ličku zemlju. Baš sam ovo poetično rekla, ali sve skupa ostavlja posljedice. Duhovi ugaslih života, srušenih domova i nevinih žrtava s obje strane osjete se u zraku. Otac mi je po zapovjednoj odgovornosti osuđen za ratni zločin i njemu je to teško palo. Nedavno sam s najboljim prijateljem šetala i skrenula s ceste popiškiti se. Nisam vidjela natpis mine jer je šikara zarasla. Nije mi bilo svejedno - otkriva.
Vuk u vojarni
Zašto baš Zemlja vukova, a ne, recimo, medvjeda ili krumpira?
- Gala i ja se nismo nikako mogle odlučiti za ime, a ja sam imala knjigu Duška Ljuštine “Rasprodano” gdje negdje već na početku piše da je Lika zemlja vukova. To nam se dopalo pa je tako ostalo. Ah, vukovi. Moj otac je bio zapovjednik u 9. gardijskoj brigadi Vukovi, a oni su u vojarni imali vuka u kavezu pa sam kao dijete išla s tatom na posao i promatrala tog vuka. Lik u Matanićevoj seriji koji glumim zove se Vukoja. Meni se sve nekako čini da vukovi idu sa mnom gdje god krenem. Možda sam bila vučica u prošlom životu - smije se.
Dodaje da je najljepšu kritiku predstave dobila u rečenici da je Lika nakon Karakaša napokon dobila i ženski glas. Trebamo ličke žene iz raznih poslovnih sfera koje pričaju o problemu, onda će se stvari prestati mistificirati, kaže.
- Dida s tatine strane mi je iz Medviđe, to je blizu Benkovca. Geni su mi čudo, od patrijarhalnih prema patrijarhalnijim mjestima (smijeh). Pa nekako je sad već normalno da se ljudi razvode iako je svaki “događaj” u manjim sredinama popraćen pričama, tračevima i kao da se prati kakva serija, a ne stvarni ljudski životi. U vrijeme kad su se moji roditelji razvodili to baš nije bilo prihvatljivo. Puno ljudi je komentiralo da moja mama nije dovoljno dobra žena jer da je, onda bi “zadržala” muža. Tako da tada, prije desetak godina, nije bilo lako - prisjeća se.
Puno stvari je u predstavi istinito. Stvarno je imala magarca koji bi, kad mu kažeš - daj pusu - gurao njušku. - Ima tu puno toga, pa i iz prethodnog pitanja o razvodu, ili na primjer kad moj lik nabraja gdje je sve bila s dečkima, ta mjesta su uistinu, u vrijeme kad sam ja bila tinejdžerica, bila mjesta za zaljubljene. Svi smo se ljubili na streljani (smijeh). Neću puno da ne spojlam predstavu - kaže.
Za kraj nam otkriva zabavnu anegdotu. Majka joj je svojedobno upoznala Sai Babu pa je Tonka “okačila” njegovu sliku na zid (ako mogu imati križ, zašto ne bi i ona Sai Babu!?), a gosti bi znali pitati koji je taj “četnik”.
- A frajer Indijac - smije se. Onda je, provokativna kakva zna biti, uz Sai Babu okačila i glumačko priznanje iz Srbije.
- Ni danas ne znam što tamo točno piše, ali mi je zabavno gledati reakcije nekih ljudi. No, Lika se ipak mijenja i to na bolje pa vjerujem da će s godinama sve to prestati - uvjerena je i optimistična glumica čiju “Zemlju vukova” možete pogledati već sutra, ove subote, u Centru za kulturu i informacije Maksimir od 20 sati.