Nakon što je prva sezona bila posvećena Americi, a obilježena je koronom pa je morala postati virtualno putovanje, Goran Milić sada kreće u avanturu pod radnim naslovom “What’s up Berlin, Pariz, London”. Novi dokumentarni serijal poznatog 75-godišnjeg novinara nevjerojatnog profesionalnog iskustva i znanja na program HTV-a trebao bi stići u veljači iduće godine, a on se već s ekipom Kombinata produkcije - producenticom Vesnom Banović te izvršnom producenticom Sandrom Basso, koja je sa Slobodanom Karajlovićem i redateljica serijala - upustio u realizaciju tog projekta.
Sada su još u fazi snimanja u Hrvatskoj, jer Milić uvijek voli istraživati poveznice nas sa svijetom, nalaziti sličnosti i razlike, proučavati nove trendove koji tek trebaju stići k nama. Uostalom, tako su te teme i bliže domaćoj publici. Ekipa je već obavila dio u Dubrovniku, upravo su bili na snimanju u Slavoniji, a na put u Francusku, Njemačku i Veliku Britaniju će sredinom rujna. Barem je tako u planu, onoliko koliko se u ovoj situaciji pandemije uopće može planirati, ali Milić se nada da će ovaj put većinu serijala snimiti na licu mjesta.
Najvažnije države
- Sada ide repriza ‘Amerike’, koja je bila dobar serijal, iako nisam tamo bio, no tu su mi strašno pomogle moje producentice Basso i Banović. No ne vjerujem da ćemo drugu sezonu raditi kao Ameriku od kuće, siguran sam da ćemo tri četvrtine odraditi na terenu.
Plan je ostati 40 dana na putu, sve autom, a idu dva snimatelja, tonac, dvije producentice, nas šest. Imat ćemo i ekipu tamo gdje naša ne može, jer u Francuskoj imate sindikat pa tamo morate njih unajmiti, ne možete švrljati po zemljama kako hoćete - objašnjava Milić s kojim se gotovo svako pitanje pretvara u zanimljivu priču o posebnosti zemalja, i to na raznim nivoima.
Ipak, sada su mu u fokusu Velika Britanija, Francuska i Njemačka. Zašto?
- Te tri najvažnije države zapadne Europe i našu su sudbinu oblikovale u povijesti, a i danas je oblikuju. One nam mogu poslužiti i kao putokaz gdje je budućnost uza sve ono što sami moramo uraditi i sve ono što postoji u drugim dijelovima svijeta - odgovara novinar. Promišlja još kojim temama će se pozabaviti, koje kako obraditi jer, osim što je tu spektar golem, veliki su i Milićevi interesi. Kroz razgovor dolazimo do onog što ga najviše intrigira.
Biznis torbica
- Zanima koji su to novi trendovi, posebno u političko-socijalnom smislu. Kakva su njihova rješenja za ovu evidentnu krizu društva, za koje nema, barem za sada, odgovora. Jer ako su poslodavci nezadovoljni radnicima, radnici poslodavcima, a svi zajedno nezadovoljni političarima, onda tu nešto ne štima. Mi u Hrvatskoj mislimo da smo jedini u tome, ali nismo. Imam te neke veze, kontakte, povezan sam i preko društvenih mreža i vidim da je to svagdje tako. Njihov način kritiziranja je možda nekako blaži, nekako civiliziraniji. A što je civiliziranost?
To je suzdržavanje od emocija. Onda oni manje psuju po društvenim mrežama i manje su izravni, zato što su civiliziraniji. No sve je to isto, jer ista je poruka nezadovoljstva. I nekad se ljudi izviču na društvenim mrežama, nekada na ulici, a nekada u individualnoj agresiji. A za tu pojavu rješenja još nema - ističe Milić. Priču nastavljamo, posve logično, o redistribuciji bogatstva, jer na tom području se dogodilo nešto na što Milić želi čuti odgovore od nekih ljudi koje traži tamo, sugovornika, bilo da su recimo etički autoriteti, filozofi, bilo da su političari ili vispreni, nadahnuti kreatori.
- Nije normalno da netko tko proizvodi torbice za žene, skupe, izvozi deset milijardi dolara. A zašto je došlo do toga? Zato što odjednom ima milijun Kineskinja koje hoće torbu od tisuću dolara. I onda je milijarda. A ona ih hoće tri godišnje, pa ili ih naruči od kuće online ili ide po outletima koji su puni Kineza i Rusa, koji kupuju te stvari po nešto jeftinijoj cijeni. Pa možemo dalje...
Zašto jedna francuska provincija koja ima gradić koji se zove Cognac izvozi konjak u osam milijardi eura vrijednosti? To je ono što Hrvatska ima u 100 milijuna noćenja, a oni tu vrijednost uspiju izvesti u jednom selu - objašnjava. I onda se, nastavlja Milić, postavlja pitanje kako dijelimo to bogatstvo.
- Ima nekih rješenja, ljevica recimo kaže treba oporezovati sa 90 posto. No, da, oporezuješ li tako, onda će ti poduzetnik otići raditi u Tajvan, na Cipar, a ti ćeš izgubiti brend, porez i sve što ide uz to. Zanimaju me ti procesi, taj duh, eskalira li on danas prema većem prožimanju, većoj solidarnosti i suradnji ili prema većem konfliktu, sebičnosti. Sigurno da ima i jednih i drugih pojava, pa me zanima koji su glasovi tolerancije, a koji su glasovi konflikta. Uzet ću i predstavnike ekstremnih grupa, doduše, ti koji su ekstremni, barem meni, nisu inspirativni, jer traju kratko, a naprave veliku štetu - kaže Milić.
Izbjegava zasad navesti koga planira za sugovornike jer, posebno u današnje vrijeme, ti planovi se jako lako izjalove, a treba uzeti u obzir da nisu ni svi ljudi, bez obzira na svoju stručnost, dobri sugovornici za televiziju.
- Čitate njegovu knjigu, vidite da je on izvanredan, a onda ga sretnete i vidite da djeluje tako smiješno i tako loše govori da naš gledatelj kaže: ‘Ajde, Gorane, što si mi doveo ovog mutavog da me gnjavi’, i mijenja kanal. Televizija je i slika i dojam i uvjerljivost. I populizam, a trebala bi biti ujedno i istina. I to sve iskombinirati nekad uspijete, a nekad ne. Imam osjećaj kada i sam gledam neke svoje emisije u reprizi, da ih bolje vidim nego u originalu.
Tek poslije vidim: joj, što je ovo šuplje, što je bez veze, s ovim ništa nisam poručio, ovo nitko nije shvatio. A onda uslijedi dio koji nisam zamijetio u originalu koliko je on zapravo dobar. Tu je i odmak vremena, pa vidite nekad i jeste li nešto dobro pogodili ili ne - naglašava. No ne treba sumnjati da će Milić opet doći do svjetskih faca, poznatih imena, moćnika i vrlo zanimljivih sugovornika.
Uostalom uspio je za “What’s up Amerika”, samo da podsjetimo, imati ekskluzivne razgovore s Woodyjem Allenom, Steveom Forbesom i Danom Priceom. Doznajemo od njega da dogovara ulazak u dvorac gdje se spremaju jela za kraljevsku obitelji, posjet vrhunskoj kuhinji u Francuskoj i slavnom proizvođaču nakita, razgovore s tradicionalno za javnost nezainteresiranim i nedostupnim plemstvom.
Pored toga, planira istražiti i hoće li engleski nakon izlaska iz Velike Britanije ostati dominantni svjetski jezik ili će se njemački, francuski, pa i španjolski političkom akcijom vratiti ponovno u igru, što se dogodi Nijemcu koji pri izlasku iz pivnice u sitne sate uzvikuje “Sieg Heil” i policajac ga u tome uhvati...
Veliki su planovi i veliko je uzbuđenje među ekipom koja se pokušava snaći u ova nemoguća vremena i odraditi što više i što bolje, premda se zbog pandemije svako malo moraju prilagođavati novonastaloj situaciji. No Milić ima silno povjerenje u Basso i Banović, s kojima je prvi put radio na “What’s up Amerika” i tada, kaže, “prvi puta imao producente koji su producenti, koji rade na sadržaju i na oblikovanju, jer kod nas je obično producent organizator putovanja, hotela i kamera”.
Osam epizoda
Iz ukupno 45 dana snimanja, pet u Hrvatskoj, a 40 u Velikoj Britaniji, Njemačkoj i Francuskoj nastat će osam jednosatnih epizoda druge sezone serijala s glavnim naglaskom na trenutno nezadovoljstvo koje vlada u Europi.
Za kraj pitamo Milića za zdravlje jer, osim što mu je korona pomrsila planove s prvom sezonom serijala, krajem prošle godine zbog nje je i sam završio u dubrovačkoj bolnici u kojoj je proveo 16 dana. Kaže da je sada odlično, što je, vjeruje, rezultat toga što je prestao pušiti i znatno smanjio težinu prije nego što se razbolio, pa je bolest i bolje podnio.
- Ja sam presretan čovjek jer sam prestao pušiti, evo bit će sada tri godine. Kako prestanak pušenja znači višak kilograma koje sam ionako imao, onda sam ušao u rat s njima u vrijeme kad je krenula korona. Nema se što raditi, hajde da napravim nešto pametno i skinem tih 20 i nešto kilograma. I sada će godinu dana da sam na 98 umjesto na 123 kilograma, i ne prelazim stotku.
Dođem do 99 i pol i onda odmah dva dana gladujem. Postao sam stručnjak za dijetu - smije se Milić. No prvih mjesec dana, nakon što su ga otpustili iz bolnice, nije mu, kaže, bilo lako. A čak nije, na svu sreću, imao teži oblik bolesti. Spao je na 92 kilograma, izgledao, objašnjava, kao mrtvac, blijed u licu, slab. Mogao je prijeći tek 150-200 metara pa bi morao stati i odmoriti se, a najgore mu je bilo kad je išao na preglede, jer je to značilo pješačenje od Jordanovca do Rebra između svih onih zgrada.
- Nemate gdje sjesti, jer naravno da je bolnica napravljena za zdrave ljude koji se nemaju potrebe odmoriti pa nema ni jedne klupe nigdje i naravno da je sve uzbrdo. Tako bih se zapuhao da sam mislio da će me infarkt uhvatiti. Ali to je trajalo mjesec dana, a sada su mi bolji nalazi nego prije 20 godina, i šećer i tlak i kisik, sve mi je super.