Za teška vremena trebaju jake snage. Znaju to jako dobro i HRT-ovi šefovi koji su u ratom pogođenu Ukrajinu poslali upravo Elizabetu Gojan, urednicu i voditeljicu specijaliziranu za vanjskopolitičke teme. Ova novinarka i reporterka na HTV-u je počela raditi 1988. godine, tijekom rata od 1991. do 1995. izvještavala je iz hrvatske i bosanske Posavine, Osijeka, Dubrovnika...
Nekadašnja urednica i voditeljica središnjeg Dnevnika poznata je i po tome što je satima uživo vodila višesatne emisije u povodu napada na SAD 2021., NATO-ova bombardiranja Jugoslavije, uhićenja Slobodana Miloševića... Proteklih dana na HTV-u smo je gledali i slušali kako se javlja iz Ukrajine gdje, okružena ljudima koji su pobjegli iz svojih ratom razrušenih domova radi intervjue, daje analize te predviđa što bi se sljedeće moglo dogoditi u ratu koji je buknuo u srcu Europe.
Jeste li se imalo dvoumili kada su vam dali zadatak da krenete u Ukrajinu izvještavati iz zemlje pogođene ratom?
- Ne, nije bilo ni trenutka dvoumljenja. Već početkom veljače, kad je kriza između Ukrajine i Rusije dosegnula vrhunac, provela sam pet dana u Kijevu. Tada je još postojala nada da će diplomacija uspjeti uvjeriti ruskog predsjednika da ne kreće u napad na suverenu i neovisnu državu Ukrajinu.
Čak sam i ja vjerovala da neće napasti. No, kako je vrijeme prolazilo, postajalo je jasno da će rata biti, baš se odbrojavalo... I kad je sve počelo, logično je bilo da krenem. Izabrali smo područje Ljviva, kako ga mi, zapravo krivo, 'po ruski' zovemo Lavov, iako je to područje ponosno što nikada u povijesti nije bilo rusko, nego dijelom Austro-Ugarske, naziv grada bio je Lemberg...
S ratnih područja prije tridesetak godina izvještavali ste i iz Hrvatske. Jesu li vam iskustva stečena u ratu u našoj zemlji sada pomogla?
- Sigurno jer sada znam da na ratna područja u pravilu odlaze iskusni novinari. Morate sačuvati svu pribranost i pod uzbunama i pod napadima gledajući tragedije oko vas kako biste ih vjerno prenijeli gledateljima. Svakako, današnje je vrijeme drugačije od onoga kad sam izvještavala iz rata u Hrvatskoj i BIH, društvene mreže gotovo uživo prenose rat koji traje. Ali, vi ste tamo da biste prenijeli ne samo atmosferu, nego i procjenu događaja koji dolaze.
Koliko je strašno ponovno svjedočiti ratu i biti ratni reporter?
- Uvijek je strašno svjedočiti tuđoj nesreći, tragedijama... Nikad ne zaboravljam da ulazim u tuđe živote, sada i u najgore dane u životu Ukrajinaca. Oni različito reagiraju: neki s bijesom, neki ne žele ništa reći, no većina je potpuno slomljena.
To su rastanci obitelji, muškarci do granica dovode svoje supruge, djecu, mnogi tek rođenu, neki bolesnu, i vraćaju se boriti. Hladnoća je ovdje strašna, a vi gledate malu djecu u naručju majki koje ih pokušavaju umiriti. Njihove oči, uvijek me u san otprate njihove oči pune tuge, bez onog sjaja sretnih ljudi kakvi su bili do 24. veljače.
Kakva je situacija u samom Lavovu, funkcionira li uopće normalni život, odlaze li ljudi na posao?
- Grad se priprema za opsadu, sigurno neočekivanu. Osim toga, on je doskora bio oaza sigurnosti za sve one koji iz ostalih dijelova Ukrajine danima bježe od rata. Dakle, pokušavaju pružiti pomoć, a istodobno i sami uskoro mogu biti oni koji bježe. To je golem pritisak za sve: vlasti, stanovnike, sve gradske službe. S obzirom na to da su u mnogim školama otvoreni prihvatni centri, one ne rade, ali mnogi i dalje normalno obavljaju svoj posao. Zadivljuje njihova smirenost, bez obzira na stalni pritisak od mogućeg napada.
Tko je uz vas bio u HTV-ovoj ekipi u Ukrajini?
- Snimatelj Mario Marić i tonski snimatelja Vedran Jovev.
Čime ste putovali do Lavova, koliko je trajao put?
- Išli smo kombijem. Prvu smo noć spavali u Mađarskoj, a zatim nastavili put prema granici i Lavovu. Trebalo nam je dan i pol puta od Zagreba do Lavova zbog granica, kolona, nadzornih točaka... Uspjeli smo doslovno stići u središte grada deset minuta prije mojeg prvog javljanja u središnji Dnevnik HTV-a.
Je li točno da ste prvu noć nakon dolaska prespavali u kombiju?
- Da. Nema slobodnog mjesta u hotelima, sve je puno izbjeglica. Za mene smo nekako uspjeli pronaći smještaj drugog dana ujutro, a ekipa je smještaj našla nekoliko sati kasnije, oko podneva tog dana.
Kakvo je stanje s opskrbom u Lavovu, vlada li nestašica?
- Pa, počele su se prazniti trgovine. Kad smo krenuli u izvlačenje iz Ukrajine, više u trgovinama nismo mogli naći vode, a na cijelom je području po vozilu dopušteno samo dvadeset litara goriva.
Čime ste se hranili tijekom boravka u Ukrajini?
- U prva tri dana doslovno smo navečer, kad bismo završili s poslom, pojeli hot dog s benzinske postaje. Oni restorani koji su radili, zatvarali su se s mrakom, a to je doba kada smo mi u najvećem poslu jer tada imamo live javljanja za središnji Dnevnik i Dnevnik 3. Uz to, u Ukrajini je na snazi i policijski sat, pa smo prvi put kuhanu hranu pojeli tek četvrtog dana terena.
U ponedjeljak ste iz Ukrajine krenuli doma. Koliko ste sati putovali od Lavova do Debrecina u Mađarskoj?
- Krenuli smo oko 11 sati iz Lavova, a u Debrecen smo stigli u utorak u 9 ujutro. Koliko je to - pa, puna dvadeset i dva sata, za putovanje koje, kažu, inače traje oko sedam sati. Na samoj granici Ukrajine i Mađarske proveli smo jedanaest sati.
Ali, stalno vam je u glavi da na granici s Poljskom, bez dovoljno goriva da se griju u svojim vozilima, žene s djecom i starci čekaju puna tri dana i noći tako da se ovo činilo, pa, kao ništa.