DRAŽEN SIRIŠČEVIĆ 'Karneval mi je u krvi i činilo mi se zgodnim da Lisinski jednom godišnje postane mjesto na kojem su sve bedastoće oproštene'

Deseta je obljetnica fašničke tradicije u Lisinskom, a i deset je godina otkako je Dražen Siriščević došao na čelo te jedine koncertne dvorane u Hrvatskoj. I nije ništa neobično što se te brojke poklapaju, jer je “Lisinski pleše pod maskama” projekt koji je među ostalim uvrstio u svoj program s kojim se javio na natječaj za ravnatelja KD-a “Vatroslav Lisinski”.

- Želio sam napraviti taj karneval zato što sam, između ostalog, rodom iz mjesta karnevala, Rijeke, i kao klinac sam tamo proživio puno lijepih stvari baš vezanih uz fašnik. Moj ujak Milo živi blizu Matulja, u selu Frančići, i njegova kuća je poznata po tome što zvončari, kada kreću u svoje ophodnje, redovito zastaju kod njega jer ih tamo čekaju golemi lonci graha i oni ih uvijek dobro napoji i nahrani.

Tako da mi je karneval nekako u krvi i činilo mi se zgodnim da Lisinski jednom godišnje postane mjesto na kojem svi možemo biti ono što poželimo i na kojem su sve bedastoće oproštene. Zapravo, moj cilj je bio da i na taj simboličan način približimo Dvoranu publici koja ju je većinom doživljavala kao nepristupačnu staru damu - objašnjava Siriščević. Reakcije javnosti na njegov prvi konkretan potez otkad je stupio na mjesto ravnatelja bile su u najmanju ruku podijeljene.

Psihomodo pop

- Normalno, rekli su da sam lud i nisu mi to od tada prestali govoriti. I ja se stalno trudim da im dam argumente za to - smije se Siriščević.

Prva godina bila je ipak malo “suzdržanija, uljuđenija” u odnosu na one koje su uslijedile ili, bolje rečeno, više u skladu s onim što je “Lisinski” tada bio.

- Prve godine nastupao je čak i Simfonijski orkestra HRT-a, ali što smo išli dalje, bili smo sve slobodniji i u skladu s duhom karnevala. Pa eto, sada, jesmo li mogli bolje i luđe nego pozvati Davora Gopca i Psihomodo pop da nam uveličaju obljetnicu? Ove godine otvorili smo sve kutove dvorane i u svakom osmislili neki program. Dva kuta dvorane otvorena su za najmlađe, jer nam ih dolazi puno, pa smo za njih pripremili Mak Teatar i Zagiland s dvorcem na napuhavanje - ističe Siriščević.

U svim dijelovima Lisinskog svirat će glazba, ovisno o poziciji, od tamburaša do diska, dok će Psihomodo pop biti, naravno, u velikoj dvorani. Ponovno će stići i prave brazilske pjevačice, skupina Brasil Bahia Show. Gatat će se, bit će mađioničarskih trikova i ljudi koji hodaju na štulama, a ove godine dijelit će se izuzetne nagrade poput, recimo, tri dana u Pragu i odlazak na koncert Maroon 5.

Siriščević vidno uživa u pripremi za taj “najluđi dan u godini”, za koji se i sam uvijek maskira. Što će biti ove godine, još uvijek nije odlučio.

Boris Kovačev / CROPIX

Fini gospodin

- Možda ćete ove godine biti razočarani jer je jedna od ideja da ponovim svoju masku iz 2009. Našalio sam se tada na račun svih kritika koje sam dobio jer sam uopće pokrenuo takav ludi dan u tako finoj instituciji kao što je Lisinski, pa sam se prerušio u - ravnatelja. Pa se, eto, možda opet pojavim u smokingu i lakiranim cipelama da pokažem da sam ozbiljan, fini gospodin. Bilo bi to zapravo sasvim prigodno, jer su kritike u ovih deset godina o tome da sam profanirao ovu dvoranu silno narasle, pa je možda red i da ja jedan dan u godini budem gospodin - govori ravnatelj KD-a “Vatroslav Lisinski”.

I stvarno, kada sagledate posljednju dekadu te koncertne dvorane otvorene 1973., lako ćete ustanoviti da se Siriščeviću jedino zamjerala estradizacija tog glazbenog hrama kulture. Onaj uobičajeni “folklor”, koji obično prati takve pozicije, poput pronevjere ili nenamjenskog trošenja novca poreznih obveznika, posve je izostao...

- Nisu me još ulovili! - kao iz topa i u smijehu uzvraća Siriščević. Naravno “Lisinski” je kao i svaku instituciju nekoliko puta pročešljala revizija, kako to već i treba biti, i na kraju su samo ostale kritike na račun iznajmljivanja dvorane estradnim zvijezdama, od čega se najveća “halabuka” podigla zbog koncerta Nives Celzijus.

- Dvije su razine s kojih mogu odgovoriti na to pitanje. Jedna je da nam ti programi donose novac jer privlače više publike nego programi klasične glazbe, što je lako mjerljivo. Nećete imati koncert apsolutno briljantnog dirigenta Ivana Repušića sa Simfonijskim orkestrom Berlinskoga radija tri, četiri dana zaredom, bit ćete sretni da i taj jedan nastup prodate, a Balaševića hoćete. Poanta je u tome da mi s tim popularnim zvijezdama skupljamo novac da bismo osigurali gradu i državi neke programe koji su doista kultura u najklasičnijem smislu te riječi.

Naš program klasične glazbe košta ‘Lisinski’ oko 6 milijuna kuna godišnje, a mi od svih sponzora i institucija, od Grada do Ministarstva, dobijemo milijun. Da bismo zadržali ovu razinu na koju sam ponosan, jer u zadnjih deset godina kod nas je nastupilo puno više velikih imena, od solista do dirigenata, nego ikad prije, moramo zaraditi.

Boris Kovačev / CROPIX

Liječnici i frizeri

Morate znati da kada sam došao na mjesto ravnatelja ‘Lisinski’ je dobivao tri puta više novca od Grada i Ministarstva nego sada. Dakle, smanjio se dotok novca od institucija koje bi trebale pratiti ovakvu dvoranu i pomagati joj u realizaciji programa, a mi smo nekako morali pokrpati tu pukotinu. Zato smo svjesno sami krenuli tražiti zvijezde i programe s kojima ćemo moći financirati programe, koje su, ako je to već bitno, daleko više po mom ukusu - uzvraća Siriščević. I na spomen ukusa, dolazimo na drugi dio problema cijele ove priče.

- Postoji jedno načelno pitanje koje opet ima dva odgovora. Zašto u jedinoj koncertnoj dvorani, ne u Zagrebu nego u Hrvatskoj, ne bi mogao nastupiti neki pjevač ili izvođač koji nije po ukusu jednog dijela publike? Tako dugo dok je ‘Lisinski’ jedina koncertna dvorana nitko nema pravo otvoriti vrata jednima, a zatvoriti ih drugima. Svi građani plaćaju porez, a ukusi su različiti. A ja nikako ne želim biti u tom slučaju inkvizitor. Što je, uostalom, kriterij? U našem slučaju javnost.

Naposljetku, od samog početka u ‘Lisinski’ su dolazili svi - od Saveza komunista, a danas drugih političkih stranaka koje ovdje održavaju svoje skupove, do ginekologa, otorinaca koji su ovdje imali svoje kongrese. Održavala su se ovdje i natjecanja frizera, pa zašto onda ne bi došao i neki estradni umjetnik iz Hrvatske ili regije, što su mi također spočitavali. Također omjer klasične, ozbiljne glazbe i programa visoke kulture i ovih drugih programa nije se promijenio od 1973. do danas. Publika možda misli da sada ima više estrade u Lisinskom samo zato što o tome više čitaju ili gledaju u medijima, a ne zato što je to realno - govori Siriščević.

Već zadnjih par godina “Lisinski” posluje u plusu i uspijevaju taj najveći dio klasičnog programa, koji je izuzetno skup, financirati sami (iako zbog toga nitko neće dobiti ni manju niti veću plaću). Pitamo za kraj Siriščevića na što je najponosniji kada je u pitanju desetljeće njegova ravnanja Dvoranom.

- Upravo na činjenicu što sam uspio ne oviseći ni o kome sa strane, samo u suradnji s ljudima koji tu rade, dovesti vrhunska glazbena imena u ‘Lisinski’. Mi smo u ovoj sezoni, a to se nije dogodilo nikad prije, barem koliko pamtim, rasprodali sve koncerte iz ciklusa Lisinski subotom, osim dva. Jer kada vam ljudi stoje u redu za koncert klasične glazbe ili preklinju da ih se pusti na koncert zato što više nema ulaznica, to je ono što meni predstavlja veselje - zaključio je na kraju Dražen Siriščević.