Imam ja puno mana, objašnjava mi Doris Pinčić, dok sjedimo u njenoj prostranoj kuhinji u Velikoj Mlaki, udobnoj i gotovo pa seoskoj oazi nadomak zagrebačkog aerodroma. Ali, dodaje odmah, ima i jednu važnu vrlinu.
- Znam završavati stvari, kaže.
Prošla je godina za 32-godišnju Zadranku doista bila baš takva. Godina završetaka ali i godina novih početaka. Godina promjena. Neke su bile sretne, neke baš i ne.
Još preklani je zapravo, nakon sedam intenzivnih godina napustila Narodni, a nakon toga je lani s RTL-a prešla na HRT i preuzela vođenje emisije „Dobro jutro Hrvatska”. U međuvremenu je, uz intenzivnu medijsku pažnju, završio i njen brak s Borisom Rogoznicom, s kojim ima dvoje djece, Donata (6) i Gitu (2).
Planirali smo stoga veliki novogodišnji intervju o životu, karijeri i budućnosti, njen zapravo jedini veliki u 2020. godini. Ne znajući što slijedi započeli smo ga tek koji dan prije serije potresa koji su teško ranili Petrinju, Glinu i Sisak, a ponovno dobrano šokirali i Zagrepčane.
Pinčić je pozirala pred borom, nasmiješena, s porukama optimizma i nade, i puno smo pričali upravo o tome kako će i ta prokleta korona jednom proći i kako ćemo u 2021. konačno krenuti dalje, u neki valjda, složili smo se, bolji život. To da će potresi, uništenje i strah uskoro preplaviti zemlju nije nam bilo na kraj pameti.
- Tko je mogao i pomisliti da će 2020.do kraja ostati tako zastrašujuća. Dokaz je to da život ima svoju logiku o kojoj mi ništa ne znamo. Strašno je, tužno, ljuti to što se dogodilo u Petrinji, Sisku i Glini, ali iznjedrilo je i jednog dobrog lava i još jednom pokazalo ono što smo zatvoreni u svojim kućama zaboravili - ima dobrih ljudi, ne samo da ih ima, većina je takva ali je nažalost ona druga manjina preglasna. Ovi grozni događaji dopustili su dobrim ljudima da njihova djela govore, kaže mi stoga jučer Doris kad smo se ponovno čuli telefonom. Isprva smo odlučili odgoditi objavu intervjua, jer nije joj, kako mi je tada rekla, ni na kraj pameti bilo izlaziti u novinama sa svojim pričama, dok se na Banovini razvija prava humanitarna katastrofa.
- Ja sam duboko uvjerena i sigurna da mi nećemo zaboraviti Banovinu i da ćemo biti uz njih i u mjesecima i godinama koje slijede. Ovih dana svi smo otvorili kasice prasice i podijelili koliko je tko mogao s ljudima kojima je ta pomoć sad bila od životne važnosti i to budi ponos. Voljela bih onako intimno da taj altruizam gradimo i kad nema potresa, kad nam je onako baš dobro.
Božić bez roditelja
Korona, drugi lockdown i brojanje zaraženih, do tog su nam trenutka svima bili glavni problem, danas gurnut negdje na marginu naše pažnje.
- Dani iza nas su bili loši, rezimira, a posebno je to osjetila oko Božića, njenog prvog, ističe, koji je provela bez roditelja. Otac Mario i majka Violeta žive joj u Zadru i za blagdane nije otputovala k njima.
- Ovo mi je bio najteži Božić, nikad ga u životu nisam provela izvan kruga obitelji. I tek sad shvaćam koliko mi nedostaju sve one stvari oko kojih smo znali biti u strci i pomalo sluđeni, nervozni. Tko će skuhati bakalar, tko donosi kolače, kad će se brat vratiti iz grada...Sad mi je jasno da mi taj šušur strašno nedostaje. Mislim da nikad toliko puta kao ovih dana nisam majci rekla da mi nedostaje, kaže. Majka joj je kronična bolesnica, a cijela je obitelj (Doris ima i sestru i brata) pazila da se ne zarazi koronom. A to je značilo i distancu i druženje preko video aplikacija, puno češće nego uživo.
-Svi smo jako strepili i za mamu se najviše bojimo. Ne viđam ju, još tamo od ljeta kad je zaraza privremeno stala, i kad smo se uglavnom družili na otvorenom, na brodu. Ljeti je sve to bilo jednostavnije i manje opasno.
S druge strane u teškoj godini je ipak pronašla i nešto dobro.
- Tek kad su me fotografije u mobitelu podsjetile na sve lijepe stvari koje su nam se unatoč koroni dogodile, shvaćam da je bilo i prekrasnih trenutaka. Dakle, izazovna godina, teška, puna promjena, ali donijela mi je i lijepe stvari, kaže.
Cjepivo koje je stiglo i u Hrvatsku trebalo bi, misli, promijeniti stvari.
- Ako smo dosad uspjeli izbjeći zarazu, onda se još malo možemo strpjeti. Majka je i alergičar i neće se moći cijepiti, ali ako svi oko nje to učinimo, tako ćemo je zaštititi. Meni razdvojenost posebno teško pada, jer jako sam povezana s obitelji, to je duboki dio mog identiteta. Naučena sam na punu kuću, na druženje, taktilna sam osoba i jako mi nedostaju zagrljaji i poljupci. Ali prilagodila sam se.
- Vjeruješ dakle u mjere Stožera, pitam ju.
- Gledaj, slava je sama po sebi isprazna i nema nikakvu svrhu. Ali ako sam već javna osoba, eto konačno neke prilike da od toga bude neke koristi. Da ne kršim mjere Stožera, ma što o njima mislila, da poručim da smo svi mi ostali odvojeni. Ti se ljudi trude, bore se s nečim što nitko ne razumije, vjerujem da im nije lako. Moguće da su u nekim stvarima pogriješili ali tko im može suditi sjedeći doma i komentirajući nešto što do kraja ne razumije nitko. Valja gledati širu sliku i vjerovati da je sad to za opće dobro. Netko mora voditi priču, anarhija nam tek neće pomoći da se izvučemo iz svega ovoga.
Zaključuje kako nam svima puno toga oko korone nije jasno.
- Ali smatram kako u ovom trenutku treba slijediti odluke koje se donose svugdje u svijetu i svugdje su više manje iste.
Blagdane je stoga Pinčić provela uglavnom u svom, kako ga voli nazvati „malom krugu velikih ljudi”, pet najbližih prijatelja, te s djecom koja su cijelo vrijeme išla u vrtić. Viđala je i bivšeg supruga. S Borisom je naime, ostala u dobrim odnosima, dijele djecu i normalno komuniciraju. Uostalom za vrijeme našeg prvog razgovora uživo, koji se otegnuo na dva i pol sata, djeca su bila kod Borisa, koji ih joj je na kraju doveo kući.
Uvod u 2020. obilježila je odluka da napusti Narodni.
- Jako teška odluka, sedam godina taj je posao bio važni dio mene, kao i ljudi s kojima sam tamo radila. Ali kako sam i rekla, znam završavati stvari, kad shvatim da nešto više ne služi za rast ni jednoj ni drugoj strani. Takva sam, u sebi dugo razmišljam i onda preko noći donesem odluku, bez konflikta, bez svađe, objašnjava mi, a na tu karakternu crtu vratit će se još nekoliko puta tijekom razgovora.
Nikad, tvrdi, ne reagira burno, izbjegava konflikt, ali kad vidi da u bilo kojem odnosu, poslovnom ili privatnom, ni jedna strana onoj drugoj ne može pomoći da ide naprijed, stavlja točku na i. Pritom, Narodni joj je u to vrijeme bio primarni izvor prihoda.
- Znaš kako je, angažmani na televiziji su nestalni. Ali nekako mi se čini da ako sam tada bila dovoljno luda i hrabra da dam otkaz i to preživjela, onda danas mogu sve, kaže.
U međuvremenu Doris je pokrenula i privatnu tvrtku DPR, koju dan po dan, kaže, gradi u punokrvnu agenciju, a na Instagramu ima preko 252 tisuće sljedbenika, portfelj klijenata koje tamo promovira kroz različite digitalne formate i čitavu paletu stvari koje radi izvan svog primarnog posla na Hrvatskoj Radioteleviziji.
- DPR?, pitam.
- Doris Pinčić Rogoznica, odgovara dodajući kako prezime nakon razvoda nije promijenila. To joj je nevažna formalnost, doći će i to na red, jednom.
- Zašto već nisam? Iskreno, ne želim 79 tekstova zbog toga na portalima, kaže. Nedavno je također od medija službeno tražila da više bez njene dozvole ne prenose njene fotografije sa profila društvenih mreža.
Pitam ju što ju je potaklo na tu odluku, djelovala je ljutito?
- Teško vam to mogu objasniti, mislim da nepotrebno uzimam prostor bitnim temama u društvu i da je to prevršilo svaku mjeru. Raspravljati o nečijem repu dok se ljudima 20 km od nas ruše krovovi na glavu mi je bolno i mislim da smo s tim prešli svaku granicu ukusa i medijske odgovornosti. Medijima treba vijest, ali sam dovoljno dugo stajala sa strane misleći da će svi u jednom trenu zaustaviti nepotrebnu praksu. A da ne govorim o tome kako su svima puna usta jednakih prava, zaštite žena i sličnog, a onda ti isti nekoga procjenjuju samo i isključivo kroz izgled. Ako si lijepa žena, što je relativan pojam, ali hajmo se tako izraziti, teško da si bistra i da znaš raditi svoj posao, a sigurno te netko i gura... Jednake šanse, razumiješ?
Ne žali za odlukama
Doris je u posljednjih desetak godina prošla, kako i sama potvrđuje, sve nacionalne televizijske kuće. RTL joj je ipak bio najvažniji. Pamtit će ga i po tome što je u tom razdoblju rodila oba djeteta, Donata pa Gitu.
- I mogu reći da je vodstvo kuće bilo vrlo korektno i uviđavno po pitanju majčinstva. Bili su divni. Ali, kao i u slučaju Narodnog, u jednom trenutku učinilo mi se da smo napravili sve što smo mogli - objašnjava. Došao je trenutak za novu veliku odluku.
Pitam je koliko su je dugo vabili s HRT-a.
- Prvu ponudu dobila sam prije nekog vremena i ne mogu reći da nisam razmišljala o tome, ali u tom trenutku nije postojao model ili format za mene, odnosno ja ga tada nisam vidjela. Otkrit ću ti također da su mi u trenutku kad sam pristala apsolutno svi govorili da je to kriva odluka i da ni slučajno, što god da radim, ne idem na HRT.
Pa ipak je otišla, objašnjava mi da je naučila da mora slušati svoju intuiciju.
- Znala sam da moram biti tamo. Dokad? Nemam pojma, ali jednostavno sam imala taj osjećaj, kaže mi.
Je li požalila?
- Nikako, to je bila dobra odluka. Moje je mišljenje da je to što se HRT često napada ili proziva samo dokaz da ga gledatelji doživljavaju emotivno, kao svoju televiziju. Sviđa mi se slogan 'Dom je tamo gdje je HRT' jer nam je javna televizija beskrajno potrebna, to je sidro. Pogledaj samo 'A-stranu', pa to je emisija koja će obilježiti desetljeće. Mislim da HRT ne mora biti najgledaniji, ali mora biti najkvalitetniji.
A pogreške?
- Da, ima ih, kao što ih ima i drugdje.
Razgovor skrećemo prema emisiji "Dobro jutro, Hrvatska" na koju je Doris prilično ponosna. Uostalom, ako postoji već 30 godina, zaključuje, znači da je relevantna i voljena, da je važna.
- Kad sam došla na HRT, dopala me upravo redakcija 'Dobro jutro, Hrvatska' i smatram da sam imala sreću što je tako. Neki ljudi tamo rade desetljećima, ljudi poput Mirka Fodora i Davora Meštrovića, koji imaju strpljenja za nas koji dolazimo ili prolazimo. I hvala im na tome. Uostalom, rijetko tko je poput nas u vrijeme lockdowna imao 3,5 sata programa uživo ali baš svaki put, od ranog jutra.
Doris Pinčić ima brutalni dnevni ritam. Ako vodi "Dobro jutro, Hrvatska", ustaje u 4.30 sati, djeca idu u vrtić, ona na HRT, a uz svoj posao na HRT-u vodi i brojne druge projekte. U krevet ide već oko 21 ili 22 sata, zajedno s djecom. Ali i kad ne radi u "Dobro jutro, Hrvatska", ustaje, kaže, oko 5.30 sati.
Tri loša dana
- Smiješno mi je kad me pitaju otkud mi energija. Radije bih bila umorna i padala s nogu nego da potratim dan na ljenčarenje - objašnjava mi. Jer, čim legne i odmara se, odmah joj krene nervoza.
- Imam ja i gadne dane kao i svi drugi na svijetu. Onda se zatvorim u svoja četiri zida i ližem svoje rane. Ali, kod mene to traje tri dana, odmah idem dalje. Znala sam izgorjeti od posla, padala i u nesvijest, ali radije bih da sam izgorjela, nego bila trutina kad pogledam u prošlost. Da skratim, hoću živjeti život.
Okej, da je Instagram zvijezda, to nije sporno. I tu ima puno posla. Svaka njezina Instagram objava koju su prenosili mediji skupljala je doslovce stotine tisuća klikova, što je na početku bila enigma i nama u redakciji Jutarnjeg. Fenomen Pinčić objašnjavali su nam i ljudi s javne scene, stručnjaci, bivše TV dive poput Željke Fattorini, njezini kolege...
I nitko nije imao kritiku na njezin račun.
Doris je tako putem medija ustoličena u omiljenu TV voditeljicu u Hrvatskoj, a za to je uz ostalo, objašnjavali su nam tada sugovornici, zaslužan i njezin imidž djevojke iz susjedstva, nenametljive i pristojne žene ugodna glasa i stasa koja se po stilu života ne razlikuje od bilo koje druge profesionalke, koja privatno čuva za sebe, a skandali, svađe i provokacije je zaobilaze i ne zanimaju.
Popularnost dobro opisuje i anegdota dizajnera Ivana Friščića koji nam je ispričao kako je Doris jednom na svom Instagramu objavila fotografiju u njegovoj haljini koju joj je posudio za nekakvo snimanje.
- Sljedeći dan žene su me zasule pozivima i dolascima u dućan jer su sve htjele točno tu haljinu koju je nosila Doris Pinčić - otkrio je.
Instagram je otvorila slučajno, i to na nagovor kolega dok je još radila na RTL-u.
- Rekli su mi: 'Doris, baš si glupa, pa što ne otvoriš Instagram, tamo ti se događaju zanimljive stvari, moraš to isprobati' - prisjeća se početaka. Pa je to i učinila, a rast sljedbenika je, tvrdi, bio isključivo organski.
- Nikad nisam platila korisnike, niti bilo kakvu promociju - ističe.
Kako je tada na Bernaysu upisala studij odnosa s javnošću, zainteresiralo ju je kako funkcioniraju društvene mreže pa je spojila teoriju s praksom.
- Broj sljedbenika rastao je munjevito. Ništa nisam radila na silu, niti sam se tome predala. I da odmah kažem, kao i među novinarima i liječnicima ili u bilo kojoj drugoj profesiji, tako i na Instagramu postoje dobri i loši influenceri, postoje površni i ozbiljni, ovakvi i onakvi, ali jedno moram naglasiti: ako se time baviš ozbiljno, to je vrlo zahtjevan posao i neki od tih ljudi rade ono što su nekad odrađivale cijele agencije.
I tu negdje nazire se njezina poslovna budućnost. Tvrtka DPR prerasta u svojevrsnu agenciju koja odrađuje promociju i posao za klijenta od početka do kraja. Ima troje zaposlenih i radi s puno vanjskih suradnika, ima kamermana i montažera, ali i detaljno razrađenu strategiju.
- Da bi te klijent uopće tražio, moraš imati kredibilitet. To je nešto što gradiš godinama. Onda kreće razgovor s klijentom ili agencijom, a ja, recimo, neke klijente imam dulje od pet godina. To nije samo posao, to znači da ja znam kad im je rođendan, da im šaljem poklone za Božić, da sam angažirala fotografa, da intenzivno razvijam strategiju kako ću plasirati neki proizvod pa to ide klijentu na provjeru, pa slijede izmjene i dorade, pa analize dosega objave... Moji klijenti znaju da sam uvijek dostupna, nikad se ne svađam, odmah im kažem mogu li ili ne mogu nešto raditi...
Nema zle krvi
Odbijaš li poslove, prekidam je.
- Da, neke odbijam jer mislim da im ne mogu dati ono što traže. Odbila sam puno proizvoda, ali ako prihvatim, to ću onda napraviti i isporučiti kako smo dogovorili, makar mi to bilo zadnje. Postoje klijenti koji filozofiraju pa žele ovo ili ono, ali ja u nekom trenu onda kažem: 'Stanimo, ljudi, ovo nije za nas, nema zle krvi i nije osobno, ali ajmo radije prekinuti suradnju'. Rad na Instagramu je proces. Da se razumijemo, to nije kopanje kanala, ni rad na blagajni osam sati u komadu, ali jest posao. I to svi moramo prihvatiti - objašnjava.
Gdje povlačiš granicu, što uvijek radiš, a na što na Instagramu nikad ne bi pristala?
- Podijelila sam to na tri razine sadržaja. Prvi je higijena, ja to tako zovem, neki dnevni sadržaj, neki story. Neka mrvica, onoliko koliko mi želimo dati od mene privatno.
Govoriš u množini.
- Tako je, mislim na ljude u mojoj tvrtki, nas četvero ili petero to uvijek zajedno radimo. Drugo je pravilo da kombiniram visoku produkciju i native sadržaj s nečim iskrenim. Jer, ljudi te ponekad žele vidjeti uređenu do kraja, a ponekad samo da si obična, da ne glumataš i jednostavno si svakodnevna i obična osoba. Uz to, potpuno smo se okrenuli videosadržaju, tu je budućnost, a takva je upravo i 'Kuhinja babe Eve'.
Pričaj mi malo o tom projektu, čini mi se da se ne zna još puno o tome, kažem.
- Rado - smije se jer to joj je, dobio sam dojam, trenutno najdraži projekt.
- 'Kuhinja babe Eve' je nešto što sam spremna raditi i po cijenu da to gleda samo pet ljudi jer mislim da je važno i ponosna sam na to od prve do posljednje sekunde - kaže.
Riječ je o videoblogu, svojevrsnom online showu u kojem Doris Pinčić sa svojim timom obilazi Hrvatsku i upoznaje gledatelje s tradicijama tih mjesta, receptima, hranom i ljudima. Dosad je izbacila 30-ak epizoda na svom Instagramu i YouTube kanalu i dok priča o tome, toliko se uživi da čovjek ima osjećaj da bi mogla dan i noć pričati samo o tome.
- Točno, to mi je najvažniji projekt. Nastao je kao uspomena na moju baku Evu i zapravo kao posveta svim našim bakama. Smatram da u Hrvatskoj ima mnogo genijalne hrane, običaja, tradicije i ljudi čiji se glas ne čuje i koji izumiru. Odlučila sam to snimiti i sada se 'Eva' razvija u jedan ozbiljan projekt. U zabačenim krajevima zemlje tražimo autentične ljude, tražimo djecu, hvatamo njihove osmijehe i šaljemo poruku da se tu život nastavlja. Jer, ako upoznamo sebe i ono što jesmo, i toga se ne sramimo, onda gledamo u svoju budućnost, to je poruka 'Babe Eve' - zaključuje.
Nedavno su isporučili 15 novih epizoda, snimljenih u vrijeme korone, tijekom ljeta.
- Mi u Hrvatskoj kao da se sramimo sami sebe ili odlazimo u ekstremno domoljublje koje je pogrešno. A ja te pitam što je to loše u hrvatskom seljaku, što tu ne valja?
Jesi li zadovoljna gledanošću?
- Radit ću to po cijenu da to gleda samo pet ljudi. Ne radim PR za to, želim da se to događa organski i prirodno. Radim to za svoj gušt i mislim da je to nešto što si u ovom trenutku mogu priuštiti da radim. A sponzori su vrlo zainteresirani - kaže.
Na "Kuhinju babe Eve" vratit ćemo se još jednom tijekom razgovora dok pričamo o slavi i tome živcira li je sve to ili se pomirila s tim da mediji prate svaki njezin korak. "Baba Eva" poslužit će joj kao primjer.
- Vidi, ja znam da sad odem u Omiš i tamo se u emisiji poljubim s nekim frajerom, to bi odmah buknulo, svi bi odjednom pričali o 'Babi Evi', to bi bila nacionalna vijest. Svjesni smo da imamo taj adut u rukavu. Ali, nikad mi to nije palo na pamet. Zar ne bi gorjeli portali - pita me.
Itekako, kažem.
Daje mi još jedan primjer. Portali su nedavno danima pisali o misterioznim masnicama na njezinim koljenima, koje su gledatelji zamijetili dok je vodila "Dobro jutro, Hrvatska". Doris je šutjela, doznali smo samo, iz treće ruke, da je pala sa skutera.
Okej, razjasni mi to.
- Snimali smo 'Babu Evu' na Ižu. Pala sam s motorića i natukla se. Nakon nesreće sam tri puta pala u nesvijest pa su se ljudi tamo prilično šokirali. Sljedećih deset dana radila sam i živjela kao da mi nije ništa. Glumila sam frajericu. A onda mi majka kaže: 'Dušo, ja mislim da tebi taj tvoj lakat ne stoji dobro, idi to pregledati'. Otišla sam i shvatila - lakat mi je slomljen.
Baš slomljen?
- Da, i otad sam išla na fizikalne terapije i magnet, i još nije završilo sve do kraja. Treba proći vremena. Ali da sam skoro fasovala, jesam - smije se.
Danas te vole, sutra više ne
Tu negdje povlači granicu koliko privatnosti dijeli s medijima.
- Stojim kod onoga što sam rekla: popularnost kao takva nema nikakvu svrhu. Ja sam ta koja odlučujem što ću podijeliti javno, a što sačuvati. Svi smo od krvi i mesa, ali meni je važno da mogu pogledati mami i tati u oči, a što će drugi misliti - briga me. Jer, ako ti popularnost služi da ti titra egu što te netko kao voli, to ništa ne znači jer sutra te više ne voli. Ali, zato što će zbog te iste moje popularnosti netko pogledati "Kuhinju babe Eve" i čuti te ljude, što imaju reći, onda ta popularnost dobiva neku vrijednost.
Ali popularnost sa sobom nosi i niz kritika i negativnih komentara. Dođe li ti kad da se makneš od svega?
- Ovaj je posao kao i svaki drugi, nosi dobre i loše strane. Pitanje je na što ćeš se fokusirati.
Ili s kim ćeš se posvađati?
- Ne vjerujem u konflikt, doista. Umijeće ratovanja je beskrajno važna disciplina, vjerujem u to, i u životu sam se možda pet puta posvađala. Dok sam ja dobro, briga me što o meni govore ljudi koje ne poznajem. Djeca, obitelj, to mi je bitno. Ja nisam svoj posao, shvaćaš? Za mene posao nije osobna stvar, služi mi kao servis za privatni život. Ono što zaradim tim poslom, želim to trošiti na svoje užitke, jesti i piti sa svojim prijateljima, kupovati sjajne knjige, ulagati u svoje i obrazovanje svoje djece - tvrdi pa dodaje da je svašta u životu već radila, bila je i konobarica i turistička animatorica.
- Radila sam i tada, a mogu opet sve to. Ali, naravno da mi je ovaj posao trenutačno lijep i dobar i radila bih ga koliko god mogu. A u poslu si ionako dobar onoliko koliko su dobri tvoji suradnici.
A koji su ti najbolji s kojima si radila?
- Jedan od razloga što sam došla na HRT jesu baš ljudi koji tamo rade. Nisam htjela propustiti priliku da radim s ljudima poput Duška Ćurlića, odmjerenog i pristojnog čovjeka kojeg sam gledala odmalena. Ili, primjerice, Barbara Kolar, pojam voditeljice, žena za koju mogu reći kad je gledam: e tako se to radi. Producenti, redatelji, svi, pitam se hoćemo li imati od koga učiti kad oni odu?
Okej, ali u tu si sredinu ušla kao autsajderica?
- Gle, gdje god dođeš, uvijek osjetiš poneki takav pogled, tu energiju u stilu 'a što je sad ona došla, što sad ona želi'. Svaka grupa u koju dolaziš kao nov - to ti se događa. Uvijek prvo moraš doći i istražiti kako grupa funkcionira, osluškuješ sa strane. Pa tražiš saveznike, na usluzi si im. I ako osjetiš nevolju ili problem, staviš na sebe nevidljivi plašt, zaštitiš se. Kad ja ne znam što bih, stavim osmijeh, ja ga zovem osmijeh broj 29, i držim ga dok ne vidim kako ću dalje.
Jedno vrijeme Doris je neprestano bila u medijima, i to prije nego što joj se raspao brak s Borisom Rogoznicom. U to vrijeme zajedno su se useljavali u novu kuću u Velikoj Mlaki, i sve što je sama objavljivala o njoj bilo je tema cijele mase komentara, od toga kako ju je kupila i namjestila, kamo se odselila...
Doris objavi fotografiju iz kuhinje, baš ove u kojoj sjedimo, a na portalu Jutarnjeg tu vijest pročita 180 tisuća ljudi. Vijest o krahu braka pregledana je pola milijuna puta.
Kuća u Mlaki bila je breaking news - smijem se - pa te moram pitati zašto baš u Mlaki, doslovno na selu?
- Zato što mi je jako bitno, kad sve završi, doći kući u svoj mir, daleko od grada, betona i žurbe. Svi mi volimo grad, vrevu i akciju, tako i ja, ali ovdje se nakon svega smirim i maknem od svega toga. U vrijeme najvećeg lockdowna ovdje je bila sloboda, priroda i svjež zrak, daleko od svega. Vježbam, meditiram, sadim povrće u vrtu, od susjeda kupujem svježe namirnice. Život ovdje je neusporedivo jeftiniji i jednostavniji nego u gradu. I općenito ćeš me rijetko sresti u gradu u dućanima s odjećom, ali zato me pusti na tržnicu na Utrine - smije se.
Ljudi ti prilaze na placu?
- Naravno, ali više su to oni neki obični razgovori, svakodnevni. I tu vidim da što god glumili inače, svi ljudi zapravo najviše vole razgovarati jedni s drugima, voditi neke obične priče o vremenu i hrani - objašnjava mi pa usput vadi knjigu "Ljudski rod: Povijest čovječnosti" popularnog nizozemskog povjesničara Rutgera Bregmana u kojoj negdje pri kraju žutim papirićem ima označene stranice s najboljim citatima.
- Autor zapravo tvrdi da su ljudi, ma koliko je to danas teško povjerovati, ustvari dobri i da moramo vjerovati u njihovu dobrotu. Ja sam takva, vjerujem da su ljudi dobri.
Sve Larine tajne
O karijeri Doris Pinčić zna se manje-više sve. Začeci njezine slave sežu u 2011. godinu kad je potpuno neočekivano izabrana da igra glavnu ulogu u hit-sapunici "Larin izbor". Doris je, naime, kao mlada djevojka iz Zadra htjela biti glumica, ali u Zagrebu na Akademiji nije prošla pa je glumu studirala u Osijeku. I to je jedno vrijeme funkcioniralo, ali prije nego što je počela karijeru, pomalo razočarana u taj posao vratila se u Zadar gdje je upisala studij menadžmenta.
- Usput sam pratila kulturu u Narodnom listu, glumila po predstavama u vrtićima i životopis poslala doslovno na svaku moguću adresu u zemlji. I često sam išla na audicije i razgovore za posao, potrošila novac za put do Zagreba i natrag i ništa se nije događalo. A onda su me pozvali na casting na Novu TV - priča.
Međutim, sve je krenulo krivo.
- Taj sam dan imala virozu, nije mi se niti dalo ići, ali me majka nagovorila. Takva ljuta na castingu sam čitala neki bezvezni tekst i uopće nemam pojma o čemu je riječ. Ogorčena što sam uopće došla, krenula sam na autobus za Zadar kad su me pozvali da se vratim. I opet mi daju neki tekst da čitam... Zovem ja poslije oca i kažem: 'Tata, mislim da me žele za glavnu ulogu', a on mi odgovara da se vratim lijepo kući jer sam sve krivo shvatila - smije se.
I onda?
- I onda ja postanem Lara, stvar eksplodira, a ja upoznam toliko divnih ljudi koji su mi ostali prijatelji za život, od Ecije Ojdanić, Ane Maras i Jagode Kumrić do producenta Borisa Pavelića.
Imam jedno pitanje oko Lare, prekidam je opet.
- Što, kako sam uspjela toliko plakati, smije se.
- I to, ali zanima me bi li danas ponovno prihvatila takvu ulogu?
- Nakon Lare dobila sam puno sličnih ponuda, ali nisam ih prihvatila, ne jer me sram ili zato što mislim da su sapunice loše. Rodila sam sina i nisam bila spremna ostaviti ga da bude sam. Štoviše, sapunice su težak posao, profesionalan i vrlo ozbiljan. Ali, trenutačno mi odgovara da sam sama sebi šef. Jer, kad radiš sapunicu, onda si se obvezao na rad od 15 sati dnevno na godinu dana. Nisam glumi zatvorila vrata, ali zasad mi je dobro ovako.
Na kraju mi otkriva da postoji uloga koju bi odmah prihvatila.
- Ibsenova Nora, to je moja ljubav. I onaj meni omiljeni njezin monolog na kraju kad ona odlazi i govori: "Opet sam bila tvoja draga ptičica, tvoja lutka... Ne mogu to podnijeti! Najradije bih samu sebe rastrgla u sto komada!"
U nastanku intervjua surađivala je i Klara Rožman.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....