Nakon što je prošli petak odradio emisiju “Dobro jutro, Hrvatska”, voditelj Davor Meštrović odmah je s obitelji sjeo u auto i krenuo na more. Godišnji mu je počeo, pa ga vjerojatno nisu smetale ni gužve u prometu, a cilj su im, kao i svakog ljeta, bile Seline, selo između dva dijela Nacionalnog parka Paklenica - Velike i Male.
Teško buđenje
- Kako smo godinama tu, pohvatali smo sve konce, lokalne zanimljivosti, susjede, župnika, škampara, dagnjare, mesara, hobotničara. Iz gradske gužve tako se tijekom ljetnih vikenda i godišnjeg odmora prebacimo u taj svijet. To uključuje i misu, i rakiju, i roštiljanje, i kupanje, ali i odlaske do Splita, Sinja, Makarske, Vrlike, Knina.
Čak i malo planinarenja i hodočašća na velebitske vrleti - referira nam svoje planove HTV-ov voditelj. Tek što je stigao na odmor u Seline, Meštrović i njegova supruga Senka nisu dugo mirovali, pa su tako “skočili” i na Sinjsku alku, a neće propustiti ni Splitsko ljeto, izlete na Visovac, u Skradin, Otavice, Knin jer, kako kaže, ništa im nije daleko. Postavljamo mu i jedno od dva najčešća pitanja koja sluša od travnja 1992., otkako je počeo raditi u emisiji “Dobro jutro”, a to je, naravno, kakav mu je bioritam na godišnjem s obzirom na to da, kad radi, ustaje prije zore?
- Budim se poput većine ljudi - teško. I ne, nikad se nisam naviknuo na buđenje u pet sati. Svako jutro kad zazvoni budilica, meni je to jednak šok. Nikada nisam zaspao ili zakasnio u emisiju, no vjerojatno zato što navijam budilicu, mobitel i iPad. Jedno od to troje neće zakazati. S godinama sam odlučio da one dane kad ne vodim emisiju ipak ustanem oko pola sedam jer tako stignem napraviti puno više. Kad je buđenje samo sat kasnije, dakle nakon šest ujutro, nema toliko umora tijekom dana - uzvraća. No, dok s jedne strane za svoju ljetnu destinaciju tradicionalno biraju Seline, tijekom godine obitelj Meštrović naveliko putuje po svijetu.
Zastava u marketu
- Pet smo godina s djecom putovali po SAD-u. Posljednji put prije dvije godine i sjećanja na neke situacije još su živa. Prije svega, 20-ak dana zajedno, u istoj hotelskoj sobi, automobilu, na malom prostoru, velika je stvar za četvero ljudi koji uvijek imaju o čemu razgovarati i ostati mirni i u stresnom situacijama. To su bile dugačke vožnje i zastajanja u mjestima s atmosferom kakvu teško vidite kad posjećujete velike gradove. Planina Rushmore s gigantskim licima četvorice američkih predsjednika uklesanih u stijene ili Death Valley, najtoplije mjesto na svijetu, sa 48 Celzijevih stupnjeva...
Poseban je osjećaj skinuti tenisice i zakoračiti u Pacifik. Ili, na primjer Havaji, s jedne strane urođenički svijet starosjedilaca, a s druge povijest američke mornarice Pearl Harbora. Probali smo stotine hamburgera i neprestano pokušavamo doma ponoviti taj okus mljevene govedine. I valjda dok živim neću zaboraviti okus svježe cijeđenog soka od ananasa na Doleovoj plantaži nedaleko od Honolulua. I danas se raznježim kad se sjetim situacija u kojima pokazuju poštovanje prema domovini, zastavi i himni. Američku zastavu možeš kupiti u svakom supermarketu, a jasno je napisano da je nitko ne smije omalovažiti.
I još ovo - treba računati kako je velika vjerojatnost da ćeš i u najudaljenijim dijelovima Amerike sresti našeg čovjeka - uz smijeh odgovara Meštrović. Druga velika strast Davora Meštrovića nesumnjivo je kazalište u svim oblicima. Susrest ćete ga na svakoj premijeri, uvijek u društvu supruge Senke, a ni godišnji odmor neće im proći bez nekoliko dobrih predstava.
Disneyland
- Otići ćemo na neke kazališne premijere Splitskog ljeta. Ove godine počeo sam motriti raspored opera u Veroni, što znači da ćemo ljeto vjerojatno završiti u Italiji - odgovara Meštrović. Ova ljubav HTV-ova voditelja, koji je po struci profesor filozofije i komparativne književnosti, datira još iz školskih dana. Prve su mu predstave bile “O’Kaj”, “Jalta, Jalta” i “Guslač na krovu”.
- Mama je u Plivi dobivala ulaznice za HNK i tako sam počeo gledati opere. Moja prva opera bio je Verdijev ‘Bal pod maskama’ u HNK 1977. godine. Šareni kostimi, perike, kulise... meni je to bilo kao Disneyland. U to su vrijeme bili popularni bariton Vladimir Ruždjak i sopranistica Nada Ruždjak i ja sam na plakatu pročitao da će gostovati na tribini u knjižnici te sam morao vidjeti kako oni izgledaju uživo, bez šminke, perika i kostima. Mislio sam valjda da su supernaturalna bića... Bio sam četvrti razred, kad je završila nastava odjurio sam doma te ostavio torbu i otišao u knjižnicu. Moji su poludjeli od brige - torba u hodniku, a djeteta nema.
Ali još pamtim i razgovor i duet iz ‘Traviate’, kad tata nagovara Violettu da mu pusti sina na miru. Od onda to traje. A i supruga je, možda s manje opsesije, ali još od Glazbene mladeži, redovita u kazalištu. I nismo samo na premijerama, zbog nekih prijatelja odlazimo da vidimo druge postave i alternacije u predstavama. Od prošle smo godine počeli prakticirati da vikendima odemo na predstave u Trst, Beč, Ljubljanu i Maribor. Ove sam godine počeo motriti Budimpeštu i München - govori Meštrović. Zapravo su se idealno nadovezala ta dva njegova interesa, jer očito nema putovanja na kojem će propustiti priliku da vidi i tamošnji kazališni repertoar.
- Kad god mogu, ako putujem, kupim ulaznice za nešto što igra u gradu. Ajme, kad se sjetim kako je bilo nekada kad nije bilo interneta. Ulaznice ste mogli, primjerice, kupiti telefonom, ali sve je to bilo jako komplicirano. Danas nekoliko mjeseci unaprijed možete znati gdje što igra i sjediti na relativno pristojnom mjestu za umjeren novac. ‘Madame Butterfly’ u Seulu bila nam je zadnja predstava u inozemstvu. Raspored je bio takav da smo s jednog kraja Koreje letjeli u Seul i morao sam direktno s aerodroma u kazalište. A kako su važne fotografije, jer uz sjećanje jedino one ostaju, u autu sam se presvlačio u odijelo da na fotkama za uspomenu budem lijep.
U zemlji s takvom ekonomijom, u operi vidite svu njezinu moć, snagu kulture i raskoš produkcije. Čarobni kostimi, efekti, scenografija, a glasovi moćno dopiru do zadnjeg sjedala u dvorani. Još jedan detalj, Korejci se obožavaju fotografirati i to je ono što najprije primijetite na ulici; stalno poziranje i traženje idealne fotosituacije. Ali u dvorani, jer je tako rečeno preko razglasa, nijedan, doslovce nijedan mobitel niste mogli ni u jednom trenutku vidjeti kako snima. Ali je zato u predvorju i ispred ‘bannera’ nastala borba za život, to jest za fotografiju - objašnjava.
Mladalačke ideje
A kada godišnji završi, čeka ga povratak u “Dobro jutro, Hrvatska”, emisiju u kojoj je tako dugo (27 godina) da slovi za jednog od najdugovječnijih voditelja neke emisije. Može li se uopće zamisliti bez nje?
- Ne, naravno. Kad sam bio mlađi, imao sam interesa i ideje za nove projekte. Misliš jednostavno da mora biti nešto bolje i nisi zadovoljan trenutkom. Mislim, da se razumijemo, nema programa ili programske jedinice za koju nisam nešto radio tijekom godina. Ali, ‘Dobro jutro’ je ostala konstanta. Bilo je teških, manje teških i savršenih razdoblja. Kao i u životu. Zapravo se pokazalo da koncept koji imamo sada najviše odgovara većini gledatelja. Umjeren ritam, dovoljno vremena za svakog gosta...
I po svemu se vidi da smo u jutarnjem terminu i dalje nepobjedivi te da možemo ispričati priče doslovno iz svakog kutka Hrvatske. Zahvaljujući društvenim mrežama, internetu i usluzi HRTi, odavno već postoji mogućnost da nas se gleda i izvan realnog vremena, pa tako naši sadržaji dopiru doslovce do svakoga. Po onome što vidim kad se nađem među ljudima, diljem Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine, Slovenije, pa i Crne Gore, čak i u SAD-u, Kanadi, Njemačkoj - gdje god ima Hrvata, vidim da smo gledani - govori Meštrović, koji je inače publiku davno naviknuo na svoj osebujni humor koji u jutarnjim satima gledateljima često natjera suze na oči od smijeha. Zato ga za kraj i pitamo jesu li ga ikada u šefovi “našpotali” zbog britkog jezika?
- Svakoga dana analiziramo emisiju. Uzimamo u obzir pisma, poruke i komentare gledatelja. Jasno, bude rečeno ako je nešto bilo pogrešno, pretjerano, neukusno ili dobro. Samo se tako može biti dobar, uz analizu i komentare. Kojiput znam da bi neka šala mogla biti kritizirana i onako, kao u školi, ja bih markirao sa sastanka da ne slušam kritike. Ali, katkad treba riskirati. Neke su situacije zaista nepredvidive, a ponekad proradi i potreba za malo akcije. Recimo, razgovaramo o zapošljavanju stranih radnika u Hrvatskoj i kao gosta imamo mladića Kubanca koji je ovdje počeo raditi kao automehaničar. Lijep kao slika. Razgovaramo o poslu i kako je naučio jezik. Gledam ga i kažem: stvarno mi je jasno da ste uza sve što ste postigli u našoj zemlji donijeli puno radosti i mnogim Hrvaticama...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....