Od početka glumačke karijere Daria Lorenci Flatz slovi za jednu od naših najboljih, ali i najangažiranijih glumica. Svojim rolama nerijetko osvaja brojne nagrade, pa iznimka nije bila ni ona u filmu "Mater", koja joj je priskrbila najprestižnija domaća, ali i međunarodna priznanja te, naravno, nominaciju za Zlatni Studio za najbolju glumicu. Dariji je ovo treći put da se našla u konkurenciji za Zlatni Studio, a hoće li i taj kipić odnijeti kući, znat će se 20. veljače.
Jeste li očekivali ulazak u drugi krug?
- Jako me razveselio i baš sam sretna. Bila sam malo skeptična s obzirom na to da televizijske kuće promoviraju svoja lica, pa ne znam ni znaju li ljudi da si nominiran ako projekt nije u njihovoj produkciji.
Spremate li neku posebnu kreaciju za samu dodjelu?
- Lani sam nosila Lanu Puljić iz Lokomotive, a u zadnje vrijeme uglavnom i nosim njene stvari. Zadnji je povod bio dodjela Zlatne arene u Puli. Nosila sam njeno odijelo, a njenu kreaciju sam odjenula i za gostovanje kod Tončice Čeljuske. Dugo nisam nosila neku haljinu, tako da se veselim i vjerojatno ću zvati Lanu da se nešto dogovorimo.
Za ulogu u filmu 'Mater' već ste primili mnoga, pa i međunarodna priznanja i nagrade. Ima li neko koje vam posebno znači?
- Svaka mi je nagrada značajna. Strane nagrade u Francuskoj i Italiji bile su mi totalno iznenađenje jer čovjek ne očekuje da će u tako jakoj konkurenciji svjetske face koje sjede u žirijima tebi dodijeliti nagradu. Dobila sam i nagradu u Crnoj Gori, što me također razveselilo jer lijepo je kad izlazimo iz okvira, jer jedno je svijet, a drugo prostor bivše Jugoslavije koji je meni najinteresantniji i jako bih voljela više raditi po zemljama bivše države jer isto smo govorno područje, slični smo po mentalitetu, a dijelimo i slične probleme. No, Zlatna arena je Zlatna arena i na neki sam se način njoj i najviše razveselila. Jednu već imam, ali nekako je nama svima u glavi upisana ta Zlatna arena kao pojam nagrade. Baš sam bila sretna, a i velika je konkurencija bile ove godine, koliko god da je bila loša. Bile su jake ženske uloge i lako se moglo dogoditi da je ne dobijem i zbog toga sam još sretnija. A to je bio i povod da s mužem nakon godinu dana odem na jedan dan sama, pa mi je to bio najveći poklon.
Ima li dodatnu težinu i to što, s obzirom na godinu iza nas, film nije imao normalnu distribuciju po kinima?
- Sve je vrlo specifično. Da nije bilo pandemije, svi mi bismo puno putovali. Išla bih i u Italiju, upoznala bih Monicu Bellucci, Emmanuelle Seigner. U Francuskoj bih upoznala Emmanuelle Beart, koja je glumila u 'Nemogućoj misiji'.
Ona mi se na Instagramu javila porukom. Dogodile bi se neke nevjerojatne stvari, ali s druge strane, iako nismo to fizički ostvarili i bili smo zakinuti za neke doživljaje i putovanja, nismo zakinuti da se o tome piše, da se o tome čuje.
Možda je na neki ludi način kad je sve online moguće da je film vidjelo i više ljudi nego što bi inače. Možda će to donijeti nešto dobro, koliko god nam je žao što ne putujemo i ta druženja su prekrasna i važna za posao.
Ipak se radi o pandemiji i ozbiljna je situacija u svijetu, a mi smo uspjeli zadržati djelić profesionalnog života, da ne umru projekti na kojima se naporno radi, a i koštaju.
Po čemu ćete pamtiti snimanje filma 'Mater' u Metkoviću i Pločama, za koji ste morali svladati i njemački jezik?
- Bilo je jako naporno i teško snimanje jer se radilo po deset sati dnevno 33 dana, a ja sam u svakom kadru. Klinci su bili sa mnom, što je bilo super jer ne bih mogla biti toliko razdvojena od djece. Naravno, to ima i svoju težinu. Cijela ekipa nakon deset sati je spaljenog mozga i duše i možeš samo kao zlatna ribica otvarati usta na prazno i eventualno popiti pivicu, a mene bi dočekala djeca. Nije bilo odmora, Tin je imao godinu i pol, taman bi odspavao popodne i čekao me spreman kao puška za drugu smjenu i noć. S druge strane je bilo jako lijepo. Moji dečki i ja ćemo to pamtiti cijeli život. Izvukla sam ih iz škole, bili smo preteča nastave online. Dobivali smo zadatke, tamo im je svaki dan pomagala jedna prekrasna cura. Bili smo i u Grazu jedno vrijeme. Kupali su se cijeli rujan. Kombinacija produljenog godišnjeg i rada, fantastičnih ljudi koje ću pamtiti cijeli život.
Jedna ste od najzaposlenijih filmskih glumica, no ništa manje niste angažirani i u svom kazalištu HNK. Kakva je ova godina?
- Sretna sam da opet u HNK radim punom parom. Dugo sam bila na porodiljnom s trećim djetetom i ispala iz stroja. Zaželjela sam se biti dio ansambla, jer volim taj posao i biti dio cjeline. Prošle godine smo imali prekrasnu predstavu 'Tri sestre' koju i dalje igramo. Sad je bila premijera 'Gdje se kupuju nježnosti'. Ludi proces, sa svim pandemijama, potresima, nemirima unutar kuće, ali pokazalo se da je rad lijek protiv svega. Pridržavali smo se strogo epidemioloških mjera i dokazali da se stvarno može, uz osobnu odgovornost i etiku prema radu. Hvala Bogu, dočekali smo premijeru nakon tri i pol mjeseca, nitko nije obolio, nitko se nije zarazio. To je pobjeda života i baš dirljivo jer mislim da smo super napravili posao. Ljudima to treba kad je sve zatvoreno. Život gušta je stavljen na stranu, ali u svim teškim vremenima oduvijek su ljudi imali teatar i pokušavali su održavati osjećaj života, okupljanja. To je sada zadnje što se smije, ali ima načina, uz sve te mjere. Mama mi je pričala kako su u Sarajevu tijekom rata, uz tri tisuće granata dnevno, odlazili u kazalište, gdje je svaki izlazak bio glava u torbi.
Upravo se svog Sarajeva spominjete u predstavi Arije Rizvić 'Da sam ptica' gdje glumite uz Tarika Filipovića.
- I ta je predstava nastajala u pandemiji. Tarik i ja radili smo probe s maskama, na distanci, ali smo uspjeli.
Dugo smo on i ja sanjali da nešto radimo zajedno i dogodila nam se da je bošnjačka zajednica iz Umaga pokrenula taj projekt. Izveli smo ga u Umagu, a dalje će imati svoj život kad bude povoljnija situacija što se tiče pandemije, da to može vidjeti veći broj ljudi u dvorani. Imat ćemo premijeru u Zagrebu, Rijeci, Sarajevu i Zenici i dalje je igrati. Veselim se tome.
Što je s vašim prostorom '4 sobe' gdje se inače održavaju brojne umjetničke radionice i gdje uostalom vas nekoliko glumica već godinama plešete?
- Radimo putem Zooma sve programe. Mi plešemo kao lude. Teže je plesati na Zoomu, loviti detalje koreografije, pa smo više orijentirane na kondiciju i snagu. Radimo 'flow and balance' koji je čaroban i vodi nam ga Martina Tomić. Radimo i klasični balet. Lude smo, utrenirane i spremne dočekati ljeto.
