Tijekom godina je urednik i voditelj emisije Nove TV "Zdravlje na kvadrat" Dalibor Bosančić obradio nebrojeno tema o najaktualnijim stvarima u vezi sa zdravljem, problemima i prednostima zdravstvenog sustava te postao svojevrsni autoritet na tom području. Odnedavno mu je u emisiji veliko profesionalno pojačanje i Tatjana Jurić. U skladu s onim što promovira, Bosančić vodi zdrav život, a u održavanju forme pomaže mu i igra s unucima Matejem i Lanom. Taj svestrani 51-godišnjak imao je iznimno teško djetinjstvo koje je obilježilo odrastanje u udomiteljskoj obitelji i stresan povratak majci, a upravo zato ima iznimno blizak odnos s pokćerkom Majom, čija je životna priča slična njegovoj.
Emisija 'Zdravlje na kvadrat' na Novoj TV, u ovo je vrijeme itekako aktualna. Što smatrate najvećim uspjehom kad govorimo o tom projektu?
- Na stranu uspjesi, gode, ali najviše godi kad shvatim da teme koje kao urednik izaberem, imaju odjeka među publikom, liječničkom strukom, ali i zakonodavcem. Neke od njih često potaknu i druge da istražuju i šire temu dalje. Recimo, takva je bila priča o nekim zabranama darivanja krvi, što je prema izjavama pravnih stručnjaka protuustavno i diskriminirajuće. Cilj nam je pokazati kako zdravstveni sustav funkcionira, njegov dobar dio, ali i manje dobar te pokrenuti inicijativu da ono loše postane bolje. Televizija ima moć.
Nedavno vam se pridružila i Tatjana Jurić. Kakva je vaša suradnja?
- Nakon šestomjesečne suradnje mogu reći da je Tatjana prava profesionalka. Radimo zajedno, ali se često čujemo i privatno, komentiramo emisiju, događaje, reakcije na teme. Sviđa mi se njezina kreativnost, emocija koju unosi u reportaže koje radi, vidi se da baš gušta. Često mi kaže kako je više veseli rad na reportažama nego vođenje emisije.
Zaustavljaju li vas ljudi na cesti i traže li savjete o zdravlju?
- Ponekad da. Budući da nisam liječnik, izbjegavam dati bilo kakav liječnički savjet, ali dajem im preporuku kome se trebaju javiti. Kako zbog 'Zdravlja na kvadrat' surađujem s liječnicima, najviše me ljudi pitaju mogu li što ubrzati, posebno kad s listama čekanja.
I sami vodite prilično zdrav život. Koliko vremena posvećujete vježbanju i kakvu prehranu preferirate?
- Ako druge savjetujem kako trebaju skrbiti o svom zdravlju, onda trebam i moram biti primjer. Zamislite da nekome u emisiji govorim kako je pretilost nezdrava i donosi bolesti, a sam sam, jednostavno rečeno, debeo. Ne ide to jedno uz drugo. Vježbam u teretani četiri do pet puta tjedno po 45 min. Plivam, vozim bicikl, trčim, šetam.
Kako je nastala ideja o 'Zdravlju na kvadrat' i kako ste se našli u novinarskim vodama?
- U to vrijeme, 2016. godine, takvih emisija nije bilo, možda pokoja priča o zdravlju, samo u tragovima u nekim emisijama. A kad sve zbrajate i oduzmete, džaba vam sve na svijetu ako nemate zdravlje i duševni mir. I eto 'Zdravlja na kvadrat' - emisije koja vam pomaže da se osjećate bolje. A ja i novinarstvo? Slučajnost! Dobio sam ulogu kao rezervi igrač s klupe, da se našalim - mali od kužine. Bilo je to prije 30-ak godina. Uskočio, zamijenio kolegu koji je otišao na put. Sve ostalo je povijest. Završio sam ekonomiju, ali ljubav prema novinarstvu je ostala u venama!
Imali ste teško djetinjstvo, iz udomiteljske obitelji na silu ste vraćeni majci u najosjetljivijem razdoblju života. Kako sad gledate na to i kakvog je to traga ostavilo na vama?
- Kako gledam? Da, možda se sve to tada trebalo dogoditi da bih danas bio ovakav čovjek, pun empatije za druge, spreman pustiti suzu kad vidim nepravdu i spreman pomoći koliko mogu. A ljudi često, iz neznanja ili svoje nesreće, naprave stvari koje i ne žele. Teško mi je danas shvatiti da je netko loš i da namjerno nanosi bol. Ne! U pitanju su samo osobne frustracije koje, nažalost, mnogi ne znaju kanalizirati na pravi način. Siguran sam da su takvi ljudi duboko nesretni u sebi. Svima koji su mi nanijeli bol oprostio sam, pa i svojoj majci, ocu. Čak sam pronašao grob oca kojeg nikada nisam upoznao, jer to nije želio, a nažalost, preminuo je. Zapalio sam lampaš i zahvalio mu što me je stvorio. Moja je duša mirna, želim da bude i drugima.
I vaša pokćerka Maja prošla je sličnu tužnu priču u djetinjstvu. Kakav je vaš odnos i nadoknađujete li manjak ljubavi iz djetinjstva upravo ulogom oca?
- Dugo sam bio sam, a onda sam ženidbom dobio 'kompletan paket', kako bi rekla moja supruga. Dvoje djece, a poslije su stigla i unučad. Da, Maja je imala istu priču kao i ja. Zapravo smo prijatelji koji ne razmišljaju o surovoj povijesti kroz koju smo prošli, nego gledamo u budućnost. Što je bilo, bilo je, od 'kopanja' po prošlosti nemamo ništa. Zato punim plućima živimo za budućnost i volimo se.
Ponosni ste djed dvoje unučadi, djece vaše Maje. Kakav ste djed? I kakav je uopće osjećaj biti djed u 51. godini?
- Nažalost, prirode smo razdvojeni zbog prirode posla, suprugina i mog. I korona je napravila svoje pa smo se rjeđe viđali jer smo u različitim gradovima. Ali kad se hoće, može se sve. Maja je s mojom suprugom, a Matej, unuk je dedino sve. Jedan sam put kamiondžija, drugi put vatrogasac, treći policajac… to su igre bez granica. I kad je djed tu, njemu nema drugog svijeta. Ne poznaje ni mamu, ni tatu, ni baku. Najdraže mi je kad mi šalju snimke ili fotografije kako Matej grli televizor kad ugleda djeda na ekranu. Lana, unuka, još je mala. Ma ljubav je to, a zbog ljubavi se živi!