IVANA ROŠČIĆ

Borim se protiv politike u kojoj je normalno živjeti s rečenicom da smo svi zamjenjivi, jer nismo

Iza Ivane je uspješan oporavak od ozbiljne ozljede noge zadobivene na generalnoj probi za predstavu ‘Hotel Zagorje‘
Ivana Roščić
 Nikola Vilić/Cropix

Svaka uloga svestrane glumice Ivane Roščić po mnogočemu je upečatljiva jer, kako i sama kaže, i na sceni i pred kamerom daje sve od sebe, a izazova se ni najmanje ne boji, pa čak ni kad uloga zahtijeva tečan talijanski, koji prije toga nikad nije govorila. A izazovne i upečatljive uloge u kojima se u posljednje vrijeme našla publika će uskoro imati priliku vidjeti. Nedavno je tako u Splitu održana premijera filma Danila Šerbedžije “Tereza37”, čiju priču o ženi koja odbacuje svoj dosadašnji život u potrazi za svojim pravim ja potpisuje, ali i igra glavnu rolu, glumica Lana Barić, a zapaženu ulogu ima i Ivana.

- Dosta vremena je trajala realizacija samog filma. Lana Barić kao scenaristica je prije nekih devet godina počela polagano pisati, bez ikakvih rokova, bez presinga, između ostalih projekata. Ona igra glavni lik Tereze. Priča je to o mladoj ženi koja je u potrazi za vlastitim identitetom koji je u mnogočemu nametnut okolinom, tradicijom i kulturno-sociološkim naslijeđem.

Igram njenu sestru Renatu, koja je sušta suprotnost Terezi. Njih dvije, bez obzira na razlike, imaju topli sestrinski odnos bez osuđivanja. Renata mi je bila pravi bombon za igranje. Često sam kao glumica stavljena u okvire, ladice, a ovdje to nije slučaj. Igram nešto što mi uopće nije bilo blisko i uživala sam u svakom trenutku. Jako sam zahvalna Lani što mi je dala tu priliku, iako je to bilo zaista davno, dok je još tražila redatelja za svoj film - otkriva Ivana.

image
Na putovanju u Maroko oduševila ju je Sahara

Oslobođena žena

Samo snimanje će, kaže, pamtiti po vrućini, odličnim partnerima, Danilu, Mirku Pivčeviću i producentici Ireni Marković, koja je svima omogućila lijep set i atmosferu. A poseban gušt bio je upravo Lanin scenarij o, uvjetno rečeno, oslobođenoj ženi koja odbacuje okove uigrane rutine.

- Pitanje ‘oslobođene’ žene je zaista individualno, međutim uvelike je određeno društvenim, kulturološkim, religijskim, političkim te nasljednim faktorima. Oslobođenje žene nije isto recimo u Španjolskoj ili Saudijskoj Arabiji, gdje je ženama tek prije dvije godine dozvoljeno da mogu voziti. Zato je to oslobođenje ovisno, nažalost i o geografskoj karti. Borba za slobodu je oduvijek dugotrajan proces, bolan, nažalost često i krvav - smatra glumica.

Kapitalističke forme

Uz “Terezu 37”, snimila je i “Priče iz šume kestena”, debitantski film redatelja Gregora Božiča u slovensko-talijanskoj koprodukciji, koji je već primio međunarodna priznanja i u kojem se Ivana našla uz uistinu impresivnu glumačku postavu. Domaća publika moći će ga vidjeti u rujnu na Festivalu novog filma u Splitu.

- U filmu sam se našla na nesvakidašnji način. Redatelj me vidio u nekom filmu ili na plakatu ‘Finih mrtvih djevojaka’, ne sjeća se ni on sam, tražio je moj kontakt i nazvao me. Nisam ga baš razumjela, trebam li na casting i o čemu je riječ, osim da će za mjesec dana doći u Zagreb da se upoznamo. Kad smo se upoznali, pitao me znam li talijanski jer u filmu pričam samo taj jezik.

Rekla sam da ne znam. Ritao me mislim li da mogu naučiti, a ja sam rekla - valjda. I to je bilo to. Poslao mi je scenarij i ja sam otišla sljedećih pet mjeseci na snimanje u Italiju. Bilo mi je lijepo i izazovno glumiti na stranom jeziku, snimati na filmskoj traci, što je danas rijetkost, i biti dio međunarodne ekipe. To su trenuci za koje živiš i sanjaš, što se posla tiče - prisjetila se Ivana.

image
U filmu 'Tereza 37'

Posebno zadovoljstvo bilo joj je glumiti uz bok iskusnog talijanskog glumca Massima De Franchovicha, s kojim je najviše vremena provodila na setu, a koji je široj publici poznat po Oscarom ovjenčanom filmu “La grande bellezza” Paola Sorrentina.

- Da mogu, potpisala bih da je svako snimanje negdje drugdje. Ima to svoje velike čari, ali naravno, uvijek je lijepo vratiti se doma na set - priznaje glumica.

Iza Ivane je sad već uspješan oporavak od ozbiljne ozljede noge zadobivene u veljači na samoj generalnoj probi za predstavu “Hotel Zagorje”.

- Uf, bilo je to zaista traumatično i bolno u svakom pogledu. Teško je odjednom biti ‘izbačen’ iz nečega na čemu si dugo i predano, do kraja radio. Ozljede su uvijek strašne, a pogotovo kad ti se dogode dan prije premijere. Kao čovjek nastojim se boriti protiv politike u kojoj je normalno živjeti s rečenicom da smo svi zamjenjivi, jer nismo. Suštinski smo svi različiti i okrutno je društvo u kojem živimo.

Ljude se baca na ulicu, daju se nemilosrdno otkazi. Protiv takvih ustajalih kapitalističkih formi ne preostaje nam ništa drugo nego borba, zato volim kad se predstave bave društveno aktivnim i bitnim pitanjima, a anomalije moramo čistiti u vlastitoj struci. Glumački posao je ropotarnica, a sami se nekad ponašamo kao gladijatori i kamikaze. Želimo dati sve, igramo i bolesni i u neuvjetima.

Nažalost, neki dan sam bila na predstavi ‘Cabaret preko veze’, kolegice su se toliko borile s burom, sve su odreda igrale fantastično, uživala sam i onda se u zadnjih par minuta od bure cijela kulisa srušila na njih. Dok sam gledala tu sekundu nemoći, kako se ruši kulisa, počela sam vrištati. Najgore je prošla Ana Maras Harmander, koja je završila u bolnici. Hoću reći, kazalište je živa stvar, događaju se nepredvidljive i neočekivane situacije koje nekad mogu biti opasne. Svejedno uvijek skačem ‘na glavu’. Jer kako drugačije? - pita se glumica.

Njezino kazalište Gavella pretrpjelo je štetu u potresu, ne zna se kad će biti gotova sanacija, a glumica se nada da će čim prije otvoriti vrata publici.

- Za vrijeme karantene predstave su se davale online na www.jutarnji.hr i Gavellinom kanalu. Zatim je Gavella sudjelovala na projektu ‘Ilica’, te na 9. festivalu Miroslava Krleže, a imala je i premijeru ‘Višnjika’ u režiji Dražena Ferenčine u koprodukciji s osječkim HNK. Radi se u novonastalim uvjetima, to je najvažnije - priča Ivana.

image
Ivana Roščić s kolegom Goranom Bogdanom

Beogradski dani

Ništa manje aktivna nije ni na televizijskom polju. Posljednju veliku ulogu imala je u seriji “Pogrešan čovjek”, koja je stekla veliku popularnost u čitavoj regiji.

- Trebala sam snimati jedan jako dobar projekt u Beogradu, međutim bilo ga je preriskantno prihvatiti zbog koronavirusa. Tko zna što nam donosi jesen, Covid-19 u kombinaciji s gripom će zaista biti izazovni. Ali da, jako bih se radovala nekom dobrom televizijskom projektu - kaže glumica.

Uz sve to, Ivanina najveća uloga je ona majčinska, a odgoj dvoje male djece uspješno kombinira s glumačkim pozivom.

- Dok sam živjela skoro godinu dana u Beogradu zbog snimanja, Toma je bio redovit gost na setu. Njega ne zanima ovaj glumački dio, ali sve ostalo mu je intrigantno, pogotovo sve oko kamere, kranova, a volio je često i udariti po klapi. Znala bih ih dovesti i u kazalište kad bih naglo ostala bez dadilje.

Nekako mi je to stresno, slatko, ali stresno. Dok sam bila na sceni, strepila sam da ne zavrište ili nešto ne bace. Nije lako izorganizirati život i posao koji nije obilježen fiksnim radnim vremenom i koji je podložan iznenadnim situacijama, ali plivam u tome, navikla sam - pomirljivo će Ivana.

Iz svake svoje uloge i rada ponešto je naučila, a kad je kazalište u pitanju, neke njoj najbolje predstave i role napravila je, kaže, s Oliverom Frljićem, a s njim je najviše i surađivala.

- To je predstava ‘Mrzim istinu’ koju još igramo, zatim ‘Aleksandra Zec’, ‘Dantonova smrt’, ‘Prolazi sve’, ‘Sedmorica protiv Tebe’ te ‘Gospođica Julija’, koju su uz njega također režirale Anica Tomić i Jelena Kovačić. Oliver režira posvuda, osim kod nas, no vjerujem da će se to promijeniti i da ćemo se opet sresti. Teško mi je izdvojiti koja mi je od predstava na kojima sam radila najdraža, ali znam da su mi najbitnije one koje su društveno bitne za naše ustajalo društvo, a to su ‘Aleksandra Zec’ i ‘Fine mrtve djevojke’. Jako sam ponosna da sam ih igrala.

Volim raditi i s Bobom Jelčićem, puno sam naučila i dobila od njega. Ima tu još imena i filmskih redatelja i redateljica, kao i kazališnih, da sad nabrajam ovaj dio intervjua pretvorio bi se u imenik. S druge strane, nikad nisam požalila zbog nečeg što sam odbila, uvijek se pokazalo da sam dobro odlučila - objašnjava.

Trenutno su otkazani brojni veliki festivali, poput onog u Puli ili Sarajevu, a Ivana tek iščekuje što će biti s festivalom u Širokom Brijegu, gdje je članica žirija.

- Pula je odgođena i trebala bih ići jer imam dva filma, ‘Mare’ od Andree Štake i ‘Terezu 37’ Danila Šerbedžije. Nadam se da će se festival održati. Otkad se Covid-19 uvukao u naše živote nemam neke planove, jedini mi je plan zdravlje. Trebala sam ići i na Sarajevo Film Festival, ali je odlučeno da će biti online, što podržavam jer u BiH situacija nije najbolja. S obzirom na to sam član žirija 21. Mediteran Film Festivala u Širokom Brijegu, još ne znam hoću li fizički prisustvovati ili ću sve filmove pogledati online - ispričala je Ivana.

Kako kaže, redateljski i scenaristički dio posla oduvijek ju je intrigirao, no nije sigurna ima li dovoljno hrabrosti i volje upustiti se u to. No, voli vidjeti svoje kolege i kolegice kako su se samo pustili u neki novi “moment” glumačkog posla. S druge strane, gluma je u njezinu životu zamijenila prvu veliku ljubav - ples.

- Ples je uvijek prisutan u mom životu. Idem i na treninge pilatesa. A kad se zaželim plesa, odem na party i plešem satima. Inače, volim biti u pokretu, pokret je moja meditacija, zato mi je ova ozljeda bila izazovna ne samo fizički - napominje.

Bend s Bogdanom

S Goranom Bogdanom i Danilom Šerbedžijom imala je bend Luni Megumi.

- Goran me često podsjeti i kaže: ‘Hajmo, hajmo!’. Otkako sam postala mama, moje slobodno vrijeme se nalazi samo u rijetkim trenucima i minutama. Između djece i posla koji radim i zbog egzistencije jednostavno sam odustala od mnogo toga što me je prije ispunjavalo. Prihvatila sam to kao trenutno stanje. Previše sam disperzivna, imam više interesa i onda ostanem nigdje - priča Ivana.

Putovanja, ali i velike avanture još su jedna glumičina velika strast, pa joj prije nekoliko godina nije bio ni najmanji problem upustiti se u putovanje kočijom po Albaniji i Rumunjskoj.

image
Nikola Vilić/Cropix

- Da se mene pita, non stop bih bila na cesti, u zraku, na brodu. Putovanja me ispunjavaju i čine sretnom. Zadnje putovanje je bilo prošlo ljeto u Maroko. Išli smo posvuda. Vidjela sam Marakeš, Fes, Essaouiru i, što me posebno veselilo, Saharu.

To mi je bio san. Željela sam otići nekamo ovo ljeto, ali zbog cijele situacije ta želja je splasnula. I djeca nam vole putovati, iako još nisu išli u neku veliku avanturu. Bili su u Grčkoj i Italiji, što je zapravo kao da su i doma - kaže glumica.

A idealan dan bez obaveza i pravi ljetni odmor za nju su trenuci provedeni uz knjigu.

- Volim čitati, bez obzira na dvoje male, intenzivne djece svaki dan čitam. Romani su moj bijeg iz svakodnevice, čitam dok spavaju, na plaži ili se sakrijem pa uhvatim sat vremena mira. Isto tako, gledam većinom filmove, a serije samo ako imaju jednu sezonu, eventualno drugu. Nema odmora s djecom. To je radost i užitak, ali nikakav odmor. Zato često, u dogovoru sa svojim Markom, odem sama nekamo. Samoća je moja duševna hrana - iskreno će Ivana.

Ono čemu se nada kad je gluma u pitanju je još puno dobrih uloga.

- Još uvijek sanjam. Vjerujem da kao glumci uvijek nešto čekamo, priželjkujemo. Želim odličnu ulogu, partnere, nebitno gdje i s kim, a kao što sam rekla, veseli me jako snimanje van granica. Dosad sam radila zaista odlične predstave i filmove, glumački put je dug i stane kad umreš ili kad sam to odlučiš. Još nisam umrla i još jako volim ono što radim, tako da sam još gladna - zaključila je.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. studeni 2024 21:40