Mire Furlan, jedne od najprepoznatljivijih jugoslavenskih filmskih glumica, seks simbola 80-ih, velike umjetnice i mnogima drage prijateljice danas se njezini brojni kolege i bliski prijatelji prisjećaju s velikom tugom.
Svoje velike prijateljice još iz djetinjstva prisjetio se Radovan Marčić, gastrokritičar, pisac, scenarist, producent, kazališni i filmski redatelj.
- Nažalost, znao sam što slijedi, jer bio sam upoznat s njezinom zdravstvenom situacijom i svjestan sam bio da su male šanse da će se izvući. Velika je to tragedija, velika. A mi smo bili prijatelji još od vrtićkih dana, u objektu koji je niknuo kao drvena baraka pored Medicinskog fakulteta na Šalati, podignutom zbog zaposlenika. Odrasli smo u istom kvartu na Šalati, poslije išli zajedno i u jezičnu gimnaziju. Ne mogu se sjetiti jesmo li bili ista generacija, jer Mira je od mene bila godinu dana mlađa, no ne bih se čudio. Jer bila je pametna, talentirana, vrlo napredna... - govori Marčić.
Potom se prisjetio njezine karijere.
- Sjećam se njezine predstave iz tih gimnazijalskih dana 'Live Like Pigs', engleskog pisca Johna Ardena. Bila joj je to prva uloga, otkrila je tako glumu, a i gluma nju. Igrala je i u mojoj diplomskoj predstavi 'Nove patnje mladoga W.' Ulricha Plenzdorfa u SKUC-u... No osim što je bila odlična glumica, bila je i odlična spisateljica. Napisala je knjigu 'Totalna rasprodaja' prije nekih deset godina i kazališnu dramu 'Dok nas smrt ne razdvoji'. Pričali smo zalazeći u već neke poznije godine kako ćemo se više posvetiti pisanju. Nažalost tu nije uspjela pružiti koliko je mogla, a mogla je puno, baš kao ni vratiti se iz Amerike kao što je planirala... - rekao je.
Mira je, najjednostavnije je to tako reći, bila posebna.
- Bila je krasna djevojka, pametna, prava prijateljica i veliki profesionalac - prisjeća se Ivan Piko Stančić, glazbenik, producent i akademski slikar koji je sredinom osamdesetih skupa s preminulom glumicom nastupao u bendu 'Le Cinema'. Grupa je osnovana 1986. godine a njenu bazu činili su Marino Pelajić Barracuda, bass i vokal, Mladen Juričić Max, gitara i vokal i Ivan Stančić Piko, bubnjevi i vokal). Drago Mlinarec, Massimo, Vlada Divljan, Vlatko Stefanovski, Mira Furlan... samo su neki od stalnih gostiju Le Cinema koncerata i turneja na kojima se svirao punk i tadašnji novovalni hitovi svjetskog repertoara.
- Miru smo kao gošću zvali jer smo od prije znali da ona dobro pjeva. Da li nam je to rekao Divljan ili netko drugi, sad se stvarno ne sjećam. Bila su to neka druga vremena, svi smo se družili, svi smo mnogo znali jedni o drugima... Uglavnom, predložio sam joj da napravi glazbeni izlet, a ona je odmah pristala. Nije imala tremu, barem je mi nismo primjećivali, na probe je dolazila maksimalno uvježbana, s unaprijed naučenim repertoarom, a kao pravi profesionalac nikad ništa nije prepuštala slučaju. S nama je nastupala na koncertu u zagrebačkom Kulušiću, na koncertima po Jadranu... Prije i poslije svirki mnogo smo pričali o glazbi, a ona je već tada pokazivala da ima afinitete prema jazzu. Kasnije, mnogo kasnije, u Americi je s kolegama iz serije 'Babylon 5' snimila par jazz pjesama – rekao je Piko Stančić.
Prisjetio je se i redatelj Rajko Grlić.
- Mira je bila najveća jugoslavenska i hrvatska glumica mnogih generacija, uključujući i moje. Krhka i snažna, krajnje osjetljiva i istovremeno hrabra žena. Bila je začuđujuće obrazovana i nadasve talentirana. Posjedovala je istančan osjećaj za pravdu i snagu koju u ovim krajevima posjeduje vrlo malo ljudi; da javno govori o nepravdi.
Imala je veliku karijeru i život koji ju, uz sve to, nimalo nije mazio. Bila je i takva će zauvijek ostati; prava heroina.
Zato otvoreno treba reći da je velika sramote hrvatske kulture što u ovih trideset godina niti jedan od njenih ministar ili ministrica nisu našli za shodno da joj se ispričaju za nacionalistički pogrom koji je doživjela devedesetih i pozovu je nazad, u njenu matičnu sredinu – istaknuo je Grlić.
Tužnom viješću potresen je i fotograf Ivan Posavec.
- Ponekad tako ispadne. Znaš nekog godinama, desetljećima, a nikad ga nisi fotografirao, premda znaš da je ta osoba rođena za fotografski portret. Tako se dogodilo meni s Mirom. I sad, kad je više nema, i sam se čudim kako se nikada nije potrefilo da je fotografiram. Jer, znali smo se dugo, dugo godina, još iz studentskih dana, s Akademije. Ona je bila par godina mlađa od mene, a odmah sam je zamijetio jer je bila stvarno prekrasna, baš lijepa cura, s onim krasnim očima - prisjeća se legendarni fotograf Ivan Posavec, koji su u to doba mnogo družio i s Goranom Gajićem, koji je godinama kasnije postao suprug Mire Furlan.
- Bila su to lijepa vremena. Doba Poleta, Studentskog lista, Vesele televizije koju je Gajić, koji je i sam surađivao za Polet, pokrenuo sa Zoranom Pezom... Gajića sam često snimao, Miru, eto, nikad, uvijek smo se po tom pitanju nekako mimoišli. Par snimanja smo bili i dogovarali, a onda bi nešto uletjelo ili njoj ili meni... - govori Posavec.
Mnogi prijatelji i kolege jedva od tuge dolaze do riječi.
- Tek kad netko ode shvatiš koliko mu toga nisi rekao, a trebao si. I sad kad je otišla Mira, kad shvaćam da se više nikada nećemo vidjeti, da nikada više nećemo skupa izaći na kazališnu pozornicu, razmišljam o tome koliko toga lijepog sam joj još htjela kazati, a sada više nemam priliku za to - govori Olivera Baljak, koja je s Mirom Furlan u riječkom HNK Ivana pl. Zajca igrala 2016. godine u 'Kasandri' Christe Wolf, predstavi u kojoj je Mira Furlan imala naslovnu ulogu.
- Sretna sam što imam priliku vratiti se glumi na svom jeziku i na velikoj pozornici koju sam ostavila prije 25 godina. Osobito mi je drago da se to događa baš u slobodnom gradu Rijeci zapisala je tada Mira Furlan, koja je i svoj posljednji kazališni nastup imala u riječkom HNK-u, u predstavi 'Vježbanje života - drugi put' u lipnju prošle godine.
- Mira je bila doista velika glumica, ali i dobar čovjek. Bila je otvorena, komunikativna, jednostavna. Pamtim kako mi je nakon predstave prišla i čestitala na dobroj ulozi, što je velika gesta, kojoj neki razvikani glumci i nisu skloni. No, Mira je čestitala iskreno, od srca - prisjeća se Olivera Baljak koja je Miru Furlan doživjela kao emotivnu, ugodnu, pomalo sramežljivu osobu.
- Nas dvije dijelile smo garderobu i baš smo se lijepo slagale. Jako me pogodio njezin odlazak, tim više što smo nas dvije generacija. Ona je bila samo pet mjeseci starija od mene. Dobro smo se slagale, nalazile smo se na nekim kavama i privatno, no tada smo uglavnom pričale o našoj djeci. Voljela je Rijeku i naš Kvarner, a kao glumici bilo joj je iznimno drago što nastupa u našem kazalištu - kaže Baljak.
Glumac, redatelj i osnivač kazališta Planet Art, Marko Torjanac na Facebooku je odao počast Furlan.
- Mira Furlan je jedna od brojnih mrlja na savjesti Hrvatske. I pokazatelj kako prolaze oni koji misle drukčije. Ili, bolje rečeno, oni koji uopće misle. Sad će krenuti ispiranje te šutljive, anestezirane savjesti. Sad možemo očekivati i nagrade za životno djelo. Uglavnom, ispada da je u Hrvatskoj svakako bolje biti mrtav nego živ. Počivala u miru! - napisao je oštro Torjanac.
Velike glumice u koju su 80-ih godina svi po redu bili zaljubljeni, prisjetio se i poznati chef Marko Palfi koji je jednom imao priliku kuhati za nju.
- Pakleno vruće ljeto 2012. proveo sam u kuhinji kultnog "Prasca" s Bojanom Bukvić. Ispod nas Stross koji nas je svaku večer častio prekrasnom glazbom na magičnoj terasi restorana. Iz vrućine kuhinje na tren me izvukao poziv gosta na čašicu razgovora. Radovan Marčić doveo ju je na večeru. Jela je spicy juhu od rajčice s tikvicom u tempuri punjenom ovčjom skutom pa file orade sa kremastom krumpir salatom i guacamoleom pa semifreddo od vanilije s poširanim kruškicama. Bila je zadovoljna s hranom, baš zadovoljna. Uvijek mi je ostala u pamćenju po jedinstvenoj jednostavnosti. Takvoj, kakva krasi samo istinske zvijezde. Dugo se nisam toga sjetio, dugo, do danas, nažalost – napisao je Palfi.
Redatelj, filmski i kazališni kritičar Boris Homovec na svom se Facebook profilu opsežnim in memoriamom prisjetio pokojne Furlan koju je, kako piše, upoznao ludih 80-ih na jednom tulumu.
- Posljednji puta vidjeli smo se u Rijeci, poslije premijere 'Jesenje sonate', u kojoj je igrala Charlottu u režiji jedne netalentirane redateljice, svjesna kako predstava nije otišla u željenom pravcu i kako nisi mogla ništa već to profesionalno odraditi. Bili smo potom u komunikaciji godinama mailom i jednom Zoomom. Nakon što je Mira pročitala scenarij mog novog filma i bila iznenađena kvalitetom napisanog lika poremećene majke, tražila je vremena i obećala da ćemo kad se poslože produkcijski uvjeti rado snimati u Zagrebu...
Otišla je jedna od najvećih zagrebačkih, hrvatskih i jugoslavenskih glumica. Upoznali smo se još ranih, ludih 80-ih na jednom zagrebačkom tulumu, u vrijeme kad je bila s još jednim neprežaljenim likom, zgodnim Vladom Divljanom, tad zvijezdom kultnih Idola. Pamtim njene velike role u HNK-u, poput Petrunjele u Kunčevićevom 'Dundu', glavne role u kultnoj Parovoj predstavi 'Šteta što je kurva', sjajne Glorije na ljetnim igrama, Marijane u 'Vučjaku'... Bila je velika jugoslavenska zvijezda sa stotinama naslovnica i prvakinja HNK-a, prije nego su to postale Alma Prica i Ena Begović, koja je na njezinim odbijenim ulogama napravila karijeru..
Sjećam se njezine prve glavne televizijske uloge u drami TV Zagreb 'Prijeđi rijeku', ako možeš, pored mladog Amara Bukvića, u kojoj je igrala mladu narkomanku i - rasturila. Stari lisac Vrdoljak dao joj je ulogu Enke u 'Kiklopu', koju je odigrala tako kako ju je Marinković i napisao, požudnu i obnaženu u krevetu, sjajne energije i s puno senzualnosti, i zasluženo pobrala Zlatnu arenu. Za mene najbolje filmske role odigrala je kod Grlića, komičnu epizodu šašave službenice Marijane u hit zagrebačkom filmu 'U raljama života' i introvertirane radnice Zdenke u tvornici cipela u ljubavnoj drami 'Za sreću je potrebno troje', pored sjajnih Mikija i Diklića. Snimila je i puno loših filmova, ali i briljirala kod Kusturice ('Otac na službenom putu'), Jurjaševića ('Ljubezni Blanke Kolak'), ili Živka Nikolića ('Lepota poroka'), svoje kriterije odabira uloga ni sama nije mogla uvijek opravdati, pa ni zašto je pred početak snimanja izašla iz filma 'Glembajevi', ostavivši da se barunicom Castelli proslavi kao zamjena Ena. Dvije sjajne i značajne posljednje filmske uloge u regiji bile su joj u filmovima 'Turneja' Gorana Markovića, kad je igrala sebe, zvijezdu HNK-a koja se našla na glumačkoj turneji na ratištima svih strana, te suptilne uloge majke u provinciji u 'Cirkusu Columbia' oskarovca Tanovića.
Zagreb i HNK ponio se grozno nepravedno prema jednoj od svojih najboljih glumica, kolege i redatelji su je se preko noći odrekli, a ljubomorne, netalentirane kolegice jedva dočekale da je mogu zakucati na stup srama. Postala je preko noći slučaj i žrtva, neprijateljica režima, oduzeli su joj čak i stan u Petrovoj u njezinom rodnom gradu, u kojem je odrasla uz baku, profesoricu francuskog, u obitelji intelektualaca, s jakim backgroundom. Miru su oduvijek ili obožavali, ili nisu podnosili. Sredine nije bilo. Osjećaju li makar danas, kad smo ovo saznali, ti isti kolege koji su u HNK potpisivali peticije protiv nje i uspjeli u tome da je se izgna s matične pozornice, makar trunku stida, crvenila na licu i knedle u grlu?
Život, ljubav i sudbina su je odveli tih ratnih 90-ih u Beograd, pa u Ameriku, gdje su se i ona i suprug Goran Gajić, sa sinom Markom, namučili, snašli i uspjeli opstati, pa čak i steći medijsku slavu zbog jedne uloge u hit SF serijalu.
Mira nije bila laka osoba, sama je često izazivala sudbinu i probleme, davala nespretne i krive izjave u vremenima kad se svaka riječ vagala, ali bila je otkad je znam svoja, divlja, nekonvencionalna, posebna, istodobno jaka, ali i iznimno ranjiva, depresivna i zabavna, šašava i otkačena, voljela je pjevati, održavati koncerte, dobro je pisala, njezin kazališni komad o zagrebačkoj familiji nije postavio nitko u rodnom Zagrebu, već Miki Manojlović, njezin česti partner u Beogradu. I to nešto govori o vječnom odnosu matične malograđanske i zavidne sredine, jer utočište joj je posljednjih godina pružilo riječko, a ne nijedno zagrebačko kazalište...
Nadam se da će HNK danas izvjesiti crnu zastavu, ovih dana prirediti komemoraciju svojoj umjetnici i makar malo se iskupiti za grijehe prošlosti. Samo se nadam da neće baš ti isti sudionici njezinog linča, za koje svi znamo tko su imenom i prezimenom, ovih dana trčati pred tv kamere i s puno patetike i lažnih suza govoriti koliko im je teško i kako je Mira neprežaljena, velika glumica. A mogli bi, ti licemjerni kameleoni i vječni pretvornici... Nadam se da će HRT prikazati barem Grlićev film 'Za sreću' je potrebno troje i reprizirati Galićev serijal 'Putovanje u Vučjak', u kojem je bila sjajna Eva.
Mira Furlan, takva kakva je bila, svoja i jedina, to zaslužuje.
Zbogom, draga moja Miro, u meni si uvijek imala iskrenog prijatelja!... Otišla si puno prerano, ostavila svog ljubljenog sina i muža, ali sudbina je tako prokleto htjela.
Jednom ćemo, ma znam to, nastaviti naše priče o glumištu i životu, možda snimiti i taj naš film i baš kao nekad smijati se, smijati, smijati... Usprkos svemu. I svima – napisao je.