Iz godine u godinu mnogi domaći i strani turisti svoje slobodno vrijeme odlučuju provesti upravo na hrvatskoj obali, što i ne čudi budući da glasi za jednu od najljepših na svijetu. Od najsjevernije točke u Istri pa sve do krajnjeg juga, Hrvatsku kroz 22 marine povezuje najveći lanac marina na Mediteranu – ACI. Upravo se nautika pokazala jednim od najnaprednijih faktora hrvatske turističke ponude, što je vidljivo i ove sezone koja je u nekim segmentima i premašila 2019. godinu. Da nautiku ne predstavljaju samo prekrasne slike jedrenja i vrhunskih marina, nedavno smo i sami svjedočili. Na sreću, epilog događaja bio je uspješan te je još jednom dokazano kako je u duhu naših ljudi uvijek pomoći drugome u nevolji. Svakog ljeta snage prirode iznenade nas na razne načine i na taj nas način osvijeste i podsjete koliko je priroda moćna. Spletom (ne)sretnih okolnosti, jedna se ACI-jeva marina nedavno našla u središtu pozornosti. Riječ je o ACI marini Vrboska čiji su mornari svojom pravovremenom i pribranom reakcijom spasili tročlanu posadu brodice od utapanja.
Nepovoljni vremenski uvjeti vladali su Jadranom u prvoj polovici kolovoza. Iznimka nije bilo niti to poslijepodne kada su svoj uobičajeni radni dan odrađivala dvojica mornara – Dinko Damjanić i Mihovil Šišejković. Kako je dan odmicao kraju, vrijeme je postajalo sve izazovnije, a spomenuti je dvojac vezivao brodice u marini. Njihovu svakodnevnu rutinu prekinuo je poziv Lučke kapetanije na koji su odmah reagirali. Naime, bili su najbliži lokaciji na kojoj je privatnoj brodici uslijed jakih udara vjetra otkazao motor. Razvoj olujnog vjetra te uzburkano more prilike su čiji se daljnji zaplet ne može predvidjeti. Stoga je bila potrebna hitna intervencija kako bi se na vrijeme spasila tročlana posada (među njima i maloljetno dijete) kojoj je prijetilo sigurno potapanje. Kod otoka Zečevo zatekli su promrzle putnike koje su ukrcali na službeno plovilo te ih sretno vratili u Vrbosku. Iako bi mnogi odustali od same pomisli na isplovljavanje pri ovakvom nevremenu, ljudska su se solidarnost i briga za bližnje nametnuli u prvi plan. Čin Dinka i Mihovila primjer je kojeg će se u budućnosti mnogi sjetiti te će neke nove mornare i nautičke djelatnike zasigurno naučiti najvažnijim vrijednostima koje su temelj djelovanja u ovoj profesiji.
Što vam je prvo prošlo kroz glavu kada ste primili poziv Lučke kapetanije Split?
Mihovil: Prvo sam pomislio da su ljudi u nevolji i kako im netko treba priskočiti u pomoć. Dodatna bespotrebna promišljanja nisu dolazila u obzir, bilo je potrebno djelovati što je prije moguće.
Dinko: Mi smo zapravo primili krivu informaciju – da brod tone i da trebamo pokupiti ljude iz broda, tako da uopće nije bilo upitno hoćemo li ići u akciju spašavanja. Nije bilo vremena za razmišljanje, trebalo je spasiti ljude.
Imate li već ranijih iskustava s ovakvim situacijama i kakva je u danom trenutku bila vaša procjena situacije i mogućih ishoda?
Mihovil: Nedavno sam i sam bio u situaciji u kojoj nam se u noći po jakoj buri pokvario motor, a spasio nas je čovjek koji je gliserom došao po nas te odvukao naš brod do obale. Osjetio sam potrebu da isto tako i ja nekome pomognem. Ovu situaciju bilo je teško procijeniti zato što nismo znali koliko je ljudi u opasnosti i na kakvom se oni točno brodu nalaze.
Dinko: Već sam ranije imao iskustva s jakom burom, a i jugom na moru pa sam znao što otprilike mogu očekivati te da na pučini može biti gadno po vremenu kakvo je prevladavalo i tog dana.
Jeste li znali kakvi uvjeti na moru vas čekaju i koliko je bilo zahtjevno uopće otisnuti se na pučinu po takvom vremenu?
Mihovil: Znali smo da se spustilo nevrijeme po tome što su se brodovi počeli ubrzano vraćati u marinu, ali nismo mogli niti naslutiti da je bura na pučini toliko jaka s obzirom na to da je naša uvala dobro zaštićena pa ondje srećom ne osjetimo sve vremenske neprilike u njihovom punom obujmu. Iz tog razloga nismo znali koliko će biti zahtjevno izaći na more i izvesti akciju spašavanja brodice i članova posade.
Jesu li takve oluje karakteristične za ovaj kraj i ovo doba godine? Je li bilo ikakvih upozorenja da će se tog dana podići nevrijeme tih razmjera?
Mihovil: Oluje su prilično karakteristične za ovaj kraj, ali s obzirom na to da je ljeto, ljudi očekuju lijepo vrijeme pa ih nevera iznenadi unatoč upozorenjima. Međutim, niti mi kao profesionalni mornari nismo mogli znati kakvih je razmjera bura na pučini.
Dinko: Nevere ovdje nisu česte, ali ipak povremeno more i vjetar pokažu svoje drugo, manje ljepše lice.
Pokazali ste iznimnu hrabrost i nesebičnost. Što vas je potaknulo da unatoč opasnosti po vlastiti život ipak isplovite iz marine?
Mihovil: S obzirom na nedavno iskustvo kada sam se i sam našao u sličnoj situaciji gdje mi je netko drugi nesebično pomogao, znao sam da ovoga puta ja moram pomoći ljudima u nevolji. Na sreću, nije bilo vremena za razmišljanje pa se nisam time niti zamarao.
Dinko: Nije to bila nikakva hrabrost, to je empatija koja je u svima nama, instinkt – pomoći čovjeku u nevolji. Svakome se to može dogoditi, a u svakoj takvoj ili sličnoj situaciji, netko treba pružiti ruku drugome, jer će se možda i njemu to nekad dogoditi i bit će mu potrebna pomoć.
U kakvom su stanju bili plovilo i osobe na njemu u trenutku kada ste ih zatekli i koliko je opasan bio sami povratak u marinu?
Mihovil: Kada smo došli na lokaciju s koje je pozvano u pomoć plovilo je bilo na sidru, a njegov motor je bio neispravan. Osobe su bile pothlađene i u stanju šoka. Laknulo im je kad su vidjeli da im je netko pritekao u pomoć. Sam povratak u marinu je bio lakši jer se more značajno smirilo, ali je odgovornost bila veća s obzirom na to da smo imali još tri osobe, tri putnika na brodu, koji su već bili dovoljno traumatizirani ranijim događajima.
Dinko: Brod smo zatekli na sidru, a u njemu su bile dvije odrasle osobe i dječak od nekih dvanaestak godina. Odrasli su bili prilično smireni s obzirom na nemilu situaciju te su uglavnom hrabrili dječaka koji je bio vidno uznemiren situacijom i u stanju blagog šoka. Povratak nije bio toliko opasan kao ono što mu je prethodilo jer su se i more i bura do tad već počeli smirivati.
Imate li neki savjet za ostale kolege koji se mogu naći u ovakvoj situaciji?
Mihovil: Kolegama bih prije svega savjetovao da dobro procijene situaciju. Također, savjetovao bih im da ne dovode sebe ili druge u opasnost, ali i da ostanu smireni koliko god je to moguće.
Dinko: Svima savjetujem da ostanu smireni i bistre glave. Naravno, sugerirao bih i da ponesu dio opreme koji bi bilo izvrsno uvijek imati sa sobom, primjerice dalekozor. Mi smo ga ovoga puta zaboravili ponijeti, a uvelike bi nam pomogao u potrazi za čamcem.
Što po vašem mišljenju nautičari mogu činiti da se ovakve situacije svedu na minimum bez obzira na vremenske neprilike?
Mihovil: Da poštuju more i prirodu, ali i da uvijek budu na oprezu.
Kakav je bio završni ishod čitave akcije spašavanja?
Mihovil: Naposljetku smo svi bili sretni što smo se čitavi vratili u marinu. Nakon teškog probijanja do lokacije na kojoj se nalazila brodica, kao i same potrage za njom i usidravanja plovila, povratak se pokazao još i najjednostavnijim pothvatom. Bitno je da smo se živi i zdravi vratili u Vrbosku, ali i da smo uspjeli pomoći ljudima u nevolji, što je i bio cilj cijele ove akcije.
Dinko: Akcija je završila sretnim ishodom po nas i ljude koje smo sa sobom doveli u marinu. Svima nam je laknulo što smo uspjeli umaći vremenskim neprilikama i s(p)retno se vratiti na kopno. Na kraju je i sidro kojim smo brodicu usidrili na lokaciji izdržalo, tako da u konačnici nije bilo niti materijalne štete na imovini.
Obojica se slažu u jednom. Iako su svojim herojskim činom pokazali pravi primjer nesebičnosti, empatije i požrtvovnosti te spasili troje ljudi od teških vremenskih uvreda, ne dvoje da su ispravno postupili, a dodaju i kako bi isto ponovili ako bi im se pružila nova prilika. Također, skromno ističu i kako bi svatko postupio isto da se našao u njihovoj situaciji jer to je u čovjekovoj prirodi – slušati instinkt i pomoći potrebitima u nevolji. U ovakvim je situacijama potpuno nevažno hoće li se o tome kasnije pričati u medijima i raznim kuloarima, jedino je bitno ostati čovjek jer dobro se uvijek dobrim vraća.