Masovnost neće nestati, ali Hrvatska ne može samo bujati u kapacitetima, istaknula je prof.dr.sc. Lidija Petrić s Katedre za turizam i gospodarstvo Ekonomskog fakulteta u Splitu na panelu o održivom turizmu koji je u lipnju u Hrvatskom domu u Splitu organizirao Ured Europskog parlamenta u Hrvatskoj.
U najavi tog događaja organizatori su podsjetili kako je Europski parlament nedavno pozvao na donošenje zajedničke europske turističke politike te akcijskog plana s učinkovitom financijskom potporom za turizam i odredišta najviše pogođena pandemijom, ali i posljedicama ruske agresije na Ukrajinu. Parlament podupire uspostavu europskog mehanizma za upravljanje krizama za turistički sektor EU-a te smatra da su pandemija i rat u Ukrajini pokazali kako je potrebno osnovati Agenciju EU-a za turizam. U ožujku 2021. Parlament je usvojio izvješće o vlastitoj inicijativi na temu uspostave strategije EU-a za održivi turizam.
Gdje smo sada i što se može učiniti, pitali smo prof.dr.sc. Lidiju Petrić na tragu njezine izjave s tog panela.
-Tema masovnosti u diskursu o turizmu u fokusu je interesa već desetljećima, kako znanstvene zajednice, tako i onih koji u praksi trpe njene posljedice ili nastoje njome upravljati. Naime, još od 50-tih godina 20. stoljeća do danas (osim u godinama velikih kriza), globalni turizam pokazuje tendenciju stalnog rasta, s prosječnim stopama od 4 % godišnje. Štoviše, prema izvješću UNWTO-a za 2020. za manje od dva desetljeća, od 2000. do 2019. godišnji dolasci turista su se više nego udvostručili, od 687 mil na 1,460 mlrd, dok Svjetska banka 2019. iznosi podatak da je globalni broj zrakoplovnih putnika (uključujući i one na domaćim letovima) u istom razdoblju gotovo utrostručen (s 1,674 mlrd na 4,233 mlrd). Takav nevjerojatan rast doveo je mnoge destinacije u svijetu i u Hrvatskoj do prekoračenja praga nosivih kapaciteta (društvenih i okolišnih) i stanja tzv. prekomjernog turizma (engl. overtourism) – kazuje prof. Lidija Petrić.
Dodaje kako je razdoblje stagnacije turističkih putovanja zbog pandemije bolesti COVID-19 mnoge navelo na mišljenje da ćemo po njenom završetku postat pametniji i umjereniji i da će turizam dobiti drugačije forme.
- Nažalost, bilo je to naivno očekivati. Masovni turizam, naravno, pod uvjetom da nema disrupcija poput pandemija, većih ratnih zbivanja i drugih katastrofa i velikih ekonomskih kriza, neće nestati, zbog mnogih razloga kako na strani potražnje, tako i na strani ponude. Prije svega, svjesni smo stalnog rasta svjetske populacije te podizanja životnog standarda što djeluje izravno na porast potražnje, a masovnosti pridonosi i činjenica da se za ljetnu sezonu vezuju školski praznici, odnosno godišnji odmori što pogoduje, kako zaposlenima, tako i omladinskoj populaciji – pojašnjava profesorica.
Nastavlja kako su na strani ponude pak, nestali tradicionalni obrasci ponašanja. Suvremene informacijske tehnologije, a napose rezervacijske platforme, kaže, olakšavaju potragu i korištenje smještaja, prijevoza, atrakcija…
- Nadalje, niskotarifni zračni prijevoznici učinili su putovanje dostupnim svima koji žele putovati, a tu je i raznovrstan portfelj smještaja za svačiji džep. No, prije svega, vrijeme u kojem živimo obilježeno je neoliberalnim obrascem ponašanja, usmjerenim prije svega na stalni rast i na maksimizaciju osobne koristi. U takvom svijetu ne može se govoriti o nestanku masovnog turizma, odnosno o značajnijoj promjeni paradigme njegova razvoja - napominje.
Dodaje kako je aktualni model hrvatskog turizma stoga rezultat prethodno naznačenih globalnih trendova, ali i našeg društvenog i institucionalno-političkog okruženja.
- Nositelji politika naime, često ističu nužnost borbe protiv masovnog turizma i pri tom poput mantre naglašavaju važnost implementacije koncepta održivog turizma, dok se istovremeno na lokalnoj razini vodi bitka za svaki metar slobodnog prostora, potencijalno upotrebljivog za turizam, primarno za gradnju/otvaranje dodatnih smještajnih kapaciteta. Ja se, pak, pitam, gdje je granica rasta smještajnih kapaciteta u Hrvatskoj? Određuje li potražnja u vrhuncu sezone broj potrebnih ležajeva? A što s ostatkom godine? Je li ekonomski opravdano (posebno na otocima) komunalnu i prometnu infrastrukturu kapacitirati prema potrebama golemog broja posjetitelja u sezoni, dok ostatak godine građani plaćaju gubitke? Trebamo li ulagati u gradnju hotelskih kapaciteta budući ih je, prema podacima Ministarstva turizma i sporta, u 2019. tek 13 % u ukupnoj strukturi, kad imamo preko 60% kapaciteta u privatnom smještaju i u stalnom su porastu (osim u periodu pandemije)? Ako želimo rast kvalitete i cjelogodišnji turizam, možemo li/hoćemo li, odnosno, ima li političke volje pokušati preokrenuti odnose i ujedno uvesti reda u djelatnosti privatnog iznajmljivanja? Možda je jedan od pravaca djelovanja pretvaranje onih najkvalitetnijih u objekte iz skupine Hoteli, a dodatnim mjerama ograničiti njihovo bujanje i podići kvalitetu postojećih? - naglašava prof. Petrić.
Nadalje ističe kako su problemi prekomjernog turizma u najvećoj mjeri uzrokovani nekontroliranim bujanjem ovog oblika smještaja, a odličan je primjer upravo Split koji je u 10-ak godina povećao broj kreveta (primarno u privatnom smještaju) gotovo 15 puta.
- Želimo li da nam turističko rentijerstvo istisne svaku drugu aktivnost, te da zbog manjka ne-turističkih radnih mjesta i zbog preskupih kvadrata stanovanja izgubimo najkreativniji i najpotentniji dio populacije? Jesmo li još uvijek voljni zavaravati se da smo održiva i zelena destinacija usmjerena razvoju kulturnog turizma, dok se naši gradovi pretvaraju u "pub'n'crawl" destinacije? - naglašava prof. Petrić.
Podsjeća nadalje da svi naši strateški dokumenti, od 'Nacionalne razvojne strategije do 2030. godine', 'Nacionalnog plana oporavka i otpornosti 2021.-2023 (u okviru Komponente C1. Gospodarstvo), a zasigurno i "Strategija razvoja održivog turizma za razdoblje do 2030.", čije dovršenje se uskoro očekuje, kao jedan od ciljeva ističu razvoj održivog, inovativnog i otpornog turizma, pri čemu je "turistička valorizacija i prezentacija kulturne i prirodne baštine, gastronomske i enološke ponude", jedan od prioritetnih pravaca za postizanje navedenog cilja.
- Ukoliko zadržimo dosadašnji pristup u razvoju turizma, usprkos pozitivnih parcijalnih mjera poput uvođenja poticaja za ekološki odgovorno poslovanje turističkih subjekata u sklopu preporuka Europskog parlamenta o provedbi zelene i digitalne tranzicije i u području turizma, proces devastacije prostora i resursa, te opće degradacije (u kulturnom, društvenom i ekonomskom smislu) naših (priobalnih) turističkih destinacija, zasigurno će biti još intenzivniji – upozorava profesorica.
- Odgovore na probleme masovnog odnosno prekomjernog turizma može dati samo sistemsko/holističko sagledavanje turizma kao kompleksnog fenomena i integralni pristup planiranju njegova razvoja, kako na nacionalnoj, tako i na lokalnoj razini, a to podrazumijeva i stalno praćenje provedbe zacrtanih aktivnosti kao i monitoring stanja u destinacijama – također napominje.
Uvođenje reda
Pojašnjava i kako je poznato da brojni europski i svjetski gradovi pokušavaju raznim radikalnim mjerama upravljanja uvesti reda na svom prostoru. Tako je 2018. godine četrnaest gradova južne Europe, među kojima i Barcelona, Madrid, Venecija i Lisabon, formiralo mrežu suradnje s ciljem borbe protiv prekomjernog turizma, pri čemu je Barcelona dala i konkretne prijedloge, i to:
- provoditi de-marketing destinacije radi odvraćanja potencijalnih posjetitelja;
- javno-privatnu organizaciju za promociju Turisme de Barcelona, zamijeniti javnom agencijom koja će se baviti upravljanjem i planiranjem razvoja turizma;
- povući subvencije, porezne olakšice, potpore i javna sredstva iz privatnog sektora unutar turističkog sustava;
- provesti restriktivnije urbanističko zakonodavstvo;
- revidirati zakonodavstvo radi poboljšanja uvjeta rada radnika u turizmu te
- povećati proces demokratizacije kako bi se provela i uspostavila javna rasprava i analiza stanja gradskog turizma.
Prof. Petrić nadalje objašnjava kako znanstvenici, poput Fletchera (2019.) i Blanco-Romera (2019.) zagovaraju provođenje svojevrsne "deturistifikacije", koja podrazumijeva rekonfiguraciju, reorganiziranje i redefiniranje turističke industrije te dovođenje interesa lokalnih zajednica i ekosustava u fokus. Milano i sur. (2019.) su razvili koncept 5D, koji podrazumijeva desezonalizaciju, dekongestiranje, decentralizaciju, diversifikaciju i deluxe turizam, kao skup politika za rješavanje problema prekomjernog turizma odnosno za ograničavanje rasta. Pri tome navode i niz mjera nužnih za operacionalizaciju ovog cilja, primjerice: uspostavljanje moratorija na rast; obvezu izrade integralnih planova upravljanja prirodnim i izgrađenim ekosustavima; uvođenje eko-poreza i drugih pristojbi na smještaj ili putovanja u turističke svrhe; ograničavanje kapaciteta prometne infrastrukture (zračne luke, nautičke luke, autoceste, itd.) ili objekata (npr. igrališta za golf, skijaške staze, marine, objekti za smještaj).
- Razvidno je da na međunarodnoj stručnoj i znanstvenoj razini postoji volja i interes da se uhvati s problemima masovnosti u turizmu, a na nama je da, uvažavajući vlastite specifičnosti odlučimo koje su od mjera za nas prihvatljive, odnosno koje mogu dati najbolje rezultate. No, prije toga moramo se upitati jesmo li mi kao društvo i kao pojedinci spremni suočiti se i otvoreno progovoriti o problemima koje generira stalni rast u turizmu, te imamo li snage prestati s ekonomskom fetišizacijom turizma i založiti se za njegovu (re)humanizaciju – ističe prof.dr.sc. Lidija Petrić.
Granica održivosti
Profesoricu Petrić pitali smo i što je zapravo održivi turizam. Je li kod nas granica održivosti prekoračena?
Odgovara kako je tema održivosti jedna od najeksploatiranijih tema još od konca 80-tih godina 20. stoljeća kad je po prvi put spomenuta u tzv. Bruntlandovom izvještaju, iako se pod drugim terminima o njoj govori još od 50-tih godina 20.st. i knjige Our Common Future (proizašle iz aktivnosti Rimskog kluba).
- No, nisam sigurna da su ljudi upoznati s njenim pravim značenjem, odnosno uvjerena sam da se većina zaustavi na njenoj ekološkoj/prostornoj dimenziji, bez spoznaje da se održivost mjeri i u sferi ekonomije ali, što je danas posebno aktualno, i u sferi društvenih potreba i odnosa iz perspektive lokalne zajednice u kojoj se razvija turizam. To je razvidno i iz same definicije održivog turizma Svjetske turističke organizacije, koja kaže da je je to razvojni koncept turizma koji uzima u obzir trenutne i buduće gospodarske, društvene i okolišne učinke, brine se o potrebama posjetitelja, turističkih djelatnosti, okoliša i destinacije – kazuje prof. Petrić.
Dodaje kako, osim što spominje tri aspekta ili stupa održivosti, definicija u prvi plan stavlja i međugeneracijsku solidarnost, odnosno nužnost da i buduće generacije uživaju sve blagodati koje uživa sadašnja generacija.
- Je li to stvarno tako, u svijetu i kod nas? Odnosno, je li paradigma održivog razvoja tek idealizirani model razvoja kojem treba težiti ili je u nekim destinacijama već realiziran? Usudila bih se reći da je ipak riječ o idealnom modelu kojem treba težiti, ali ga je u praksi teško ostvariti, čemu u prilog govori i praksa razvoja hrvatskog turizma. Važno je istaknuti da svaka destinacija ima vlastite pragove zasićenja odnosno nosivosti, sukladno broju i kvaliteti resursa kojim raspolaže, te prostornim i drugim obilježjima, što u vremenu iskazujemo i pratimo brojnim kvantitativnim i kvalitativnim pokazateljima – kazuje prof. Petrić.
Objašnjava kako su brojni pokušaji usustavljivanja univerzalnog skupa pokazatelja održivosti turizma, od kojih se ističe European Tourism Indicators System (ETIS) i njegovu prilagodbu domaćim okolnostima, odnosno CROSTO (Croatian Sustainable Tourism Observatory), koji 2016. pokreće Institut za turizam u suradnji s Ministarstvom turizma Republike Hrvatske, a koji predstavlja jedan od dvadesetak takvih opservatorija u svijetu u sklopu međunarodne mreže INSTO (International Network of Sustainable Tourism Observatories) koja djeluje pod okriljem Svjetske turističke organizacije (The World Tourism Organization - UNWTO).
- Intencija je da se temeljem skupa osnovnih pokazatelja prati stanje održivosti hrvatskih destinacija. No, jasno je da zbog ograničenog broja i kvalitete podataka takav način mjerenja ne daje posve jasnu sliku stanja održivosti. Važno je istaknuti i da održivost nije cementirana u vremenu i prostoru, već je riječ o razvojnom modelu koji se prilagođava promjenama u prostornim resursima i procesima. Također, održivi turizam nije poseban oblik turizma, kao što je to npr. kulturni ili nautički turizam, već svaki oblik turizma treba težiti modelu održivog razvoja – naglašava profesorica.
Dva ključna pristupa
Iako se paradigma održivog razvoja promatra kao idealni razvojni model – kaže također - neki znanstvenici danas propituju njenu validnost, poglavito u svjetlu rastućih problema izazvanih klimatskim promjenama i globalnim ekološkim ugrozama uslijed stalnog pritiska ekonomskog rasta. Pojašnjava kako je jedan od najvećih kritičara koncepta održivog razvoja turizma australski znanstvenik Colin Michael Hall koji u svom radu iz 2019. (Constructing sustainable tourism development: The 2030 agenda and the managerial ecology of sustainable tourism) ističe da se održivi razvoj ne može uspostaviti ukoliko brojke turista nastave rasti. Uzrok tome je, tvrdi autor, u dominantnom neoliberalnom pristupu, ne samo institucija kao što su UNWTO i UNDP, koje u dokumentu pod nazivom "Tourism and the sustainable development goals – Journey to 2030" zagovaraju "financijalizaciju i marketizaciju održivog razvoja", već i znanstvene zajednice koja se nekritički postavlja prema problemu te priklanja neoliberalnom stavu zagovornika tog pristupa, jednako kao i nositelji politika koji implementiraju mjere koje pridonose afirmaciji gore navedenih stavova, vođeni prije svega motivom održavanja primirja s dionicima turističke ponude i potražnje.
- Kao rješenje, Hall predlaže dva ključna pristupa, i to pristup efikasnosti i pristup spore potrošnje. Pristup efikasnosti se zalaže za uvođenje načela kružne ekonomije (engl. circular economy), za poticanje energetske učinkovitosti i ekoloških inovacija te za smanjenje emisija stakleničkih plinova. S druge strane, pristup spore potrošnje zagovara potrošački aktivizam i zelene inicijative poduzetnika i javnih politika; razvoj ekoloških standarda u svim segmentima turističke ponude, relokalizaciju tj. stvaranje lokalnih prodajnih kanala preko kojih će lokalno proizvedena organska hrana dolaziti do stolova u najkraćem roku na korist rezidenata i turista, promicanje etične potrošnje putem etičnog i odgovornog turizma te 'nove politike potrošnje' kroz anti-konzumerizam. Ovim pristupima, umjesto rasta promiče se kvaliteta, što je u fokusu tzv. paradigme odrasta (engl. degrowth), koja se sve češće spominje kao antipod masovnom turizmu – pojasnila je dr. Petrić.
Moderni turisti
Zanimalo nas je i što moderni turisti danas traže. Mogu li se njihove želje i želje iznajmljivača, ugostitelja i drugih pomiriti sa potrebama domaćeg stanovništva koje se ne bavi turizmom. Prof. dr.sc. Lidija Petrić kaže kako na to pitanje nema jednoznačnog odgovora. Poznato je, kaže, da se turisti segmentiraju prema brojnim kriterijima, između ostalih i onima koji se temelje na njihovim hobijima, interesima, navikama i sl.
- Stoga je nemoguće govoriti o jedinstvenom skupu motiva suvremenih turista. No generalno se može ustvrditi da suvremeni turisti traže od turističkih iskustava: zabavu (entertainment), obrazovanje (education), emociju (emotion) i bijeg (escapism). Koje od iskustava će prevagnuti, dakako, ovisi o osobnosti turista - napominje.
Dodaje kako na lokalnoj razini često možemo vidjeti pripadnike posve divergentnih tržišnih skupina; s jedne strane imamo populaciju (mahom mlađih dobnih skupina) koja dolazi s motivom zabave /partijanja, dok se s druge strane nalaze ljubitelji kulture i kulturnih događanja, ili obitelji s djecom i druge skupine koji traže zabavne sadržaje prilagođene njihovim potrebama, ali i sadržaje koji imaju edukativni karakter.
- Usprkos činjenici da većina naših turističkih mjesta ima ili razvojnu ili marketinšku strategiju s jasnim opredjeljenjem na određene tržišne skupine i njima prilagođene proizvode, u praksi to nije tako jasno diferencirano. Stoga najčešće imamo situaciju da destinacija istovremeno organizira događanja i aktivnosti po načelu "za svakog ponešto", i to s fokusom na kratki period sezone. I tu nastaje korijen svih nesuglasica, poglavito ako govorimo iz perspektive jadranskih destinacija s povijesnim jezgrama, koje su postale kulisama turističke "industrije" i posljedično, žarištima brojnih konfliktnih situacija – kaže prof. Petrić.
Partikularni interesi
Također naglašava kako je jedno izvjesno - previše je partikularnih interesa u pitanju, i svi nastoje maksimizirati vlastito zadovoljstvo/korist, bez obzira na druge.
- Turisti, naravno, sukladno svojim primarnim motivima žele izvući maksimum od destinacijskih sadržaja. Poduzetnici i iznajmljivači žele u kratkoj sezoni realizirati prihode dostatne da im omoguće preživljavanje tijekom ostatka godine. Lokalna administracija, u nadi dugoročnog o(p)stanka na vlasti, sliježe ramenima i prepušta grad "poduzetničkoj inicijativi" koja nudi za svakog ponešto, kao na seoskom vašaru. Posljedično, jezgre se pretvaraju u zagrijane smrdljive friteze i prostor prostačenja, opijanja i drugih neprikladnih oblika ponašanja; javne površine su okupirane ugostiteljskim objektima, štandovima, i drugim oblicima "poduzetničkih aktivnosti", koje se svesrdno potiče, dok oni na grintanje domicilnih stanovnika o neodrživim cijenama ugostiteljskih usluga šalju poruku da su tu nepoželjni dok traje sezona. Izgubivši pravo na vlastiti grad, polako se povlačimo pred turističkim "Molohom" koji nam postepeno guta identitet. I dok svi brane svoje pravo na vlastiti probitak/korist, stanovnici povijesnih jezgri, kao posebno ugrožena vrsta, više nemaju pravo niti na zadovoljenje osnovnih egzistencijalnih potreba, kao što je potreba za snom… A kad se usude dići glas, onda ih se proziva i poziva na strpljenje jer, eto, sezona neće dugo potrajati – ističe prof. Petrić.
Kazuje kako izučava turizam već dugi niz godina i sustavno prati njegove trendove u svijetu i kod nas.
- Ovaj turizam koji mnogi naši gradovi, posebno oni u priobalnom pojasu danas žive, nije u skladu s potrebama lokalne zajednice (već samo pojedinaca), niti je na dugi rok održiv. Pronaći ravnotežu interesa i želja svih dionika u destinacijskom turizmu, zasigurno je jedan od najvećih izazova destinacijskog menadžmenta. Njegov krajnji rezultat mora biti podizanje kvalitete življenja u gradu, tj. stvaranje grada po mjeri njegovih građana. Samo grad zadovoljnih ljudi je privlačan i posjetiteljima koji će onda i više trošiti, a neki možda i odlučiti živjeti u njemu. U protivnom, svi su na gubitku, jer prenapregnute destinacije vrlo brzo dolaze do točke zasićenja, te posljedično do stagnacije i pada konkurentnosti – upozorava naša sugovornica.
Put kojim treba krenuti
Prof. dr.sc. Lidija Petrić kazuje i kako su joj iskustva suradnje s kolegama iz europskih država poput Nizozemske i Belgije potvrdila da je uspostavljanje ravnoteže interesa dionika upravo put kojim treba krenuti.
- Njihov primarni interes u razvoju destinacijskog turizma je u okupljanju dionika iz lokalnih zajednica, prije svega stanovnika (neighbourhood) u aktivnostima koje jačaju njihov osjećaj pripadnosti i rada za opće dobro, uključivo i u temama vezanim za upravljanje razvojem turizma. Čovjek je uzrok svih problema i ključ svih rješenja. Zaključno, još jednom ističem da se održivost ne postiže deklarativno odnosno pukim prihvaćanjem raznih dokumenata koji dolaze iz EU-a ili s nacionalne i lokalne razine – ističe prof.dr.sc. Lidija Petrić i zaključuje kako ono što trebamo jest:
- podizanje svijesti o dobrim i lošim stranama turizma, o konceptu održivog razvoja i što on znači za lokalnu zajednicu;
- jačanje osjećaja pripadnosti zajednici kako bi je osjetili kao svoju, i jačanje društvenog kapitala kroz suradnju, participaciju, umrežavanje, jer je to dokazano najjači resurs
- edukacija (formalna, neformalna, informalna) u raznim područjima i temama održivog i odgovornog razvoja, općenito i u turizmu
- donošenje prikladnih propisa, nominiranje izvršitelja i odgovorna provedba s monitoringom.