ŠTO STOJI IZA NAJGORE DRŽAVNE MATURE IKAD Nemamo glupu djecu, nemamo loše profesore, a ni sastavljači ispita nisu preko noći postali nadobudni...

Gotovo 9000 kandidata dobilo je prema prvim neslužbenim podacima negativne ocjene iz ključnih ispita državne mature, hrvatskog i matematike, što ovogodišnju maturu, slučajem jubilarnu desetu, pretvara u istrebljivača bez premca.

Podatak o prolaznosti na maturi u Sloveniji od oko 90 posto, najbolje je zaboraviti. Kad je riječ o strukturi sustava obrazovanja, Hrvatska je miljama udaljena od Slovenije. Dalo bi se napisati štošta o razlozima zašto Slovenija ima relativno normalan sustav, a Hrvatska zapušten koji kao da je - sporazumnim nečinjenjem fine monumente obrazovnih ministara - dobio dozvolu za urušavanje.

Nije, dakako, školski sustav bio puno bolji u Jugoslaviji. I tada je faktografija u kombinaciji s frontalnom nastavom bila alfa i omega sustava, ali da se kojim slučajem s promjenama počelo osamostaljenjem (kao Slovenija), danas se vrlo vjerojatno ne bi dogodila nesuvisla potraga za krivcem, niti postavljalo pitanje - kako li se ovo samo moglo dogoditi?

Ne samo da se moglo, nego se i očekivalo. Hrvati se unedogled dogovaraju o promjeni sadržaja poučavanja pa malo spavaju pa bez reformiranog programa uvode prije deset godina državnu maturu, pa opet raspravljaju o reformi. Činjenica je da je matura bila dobar okidač za suzbijanje korupcije na upisima na visoka učilišta, no u prvim godinama mature, ne bi li ju se prikazalo sjajnim pothvatom vrhunske politike, pragovi prolaznosti tako su “porihtani” da je maturu prve godine palo samo 0,8 posto gimnazijalaca, što je pogodovalo javnim fakultetima koje država plaća po glavi upisanog studenta. A onda su se u kasnijim godinama pragovi podizali pa je za dvojku trebalo više znanja. Paralelno se dogodila druga vrsta evolucije mature - prionulo se u postupno odmicanje ispitnih pitanja od faktografije. U zadatke se sve češće počela ubacivati riječ “objasni”.

Ako osobu 12 godina tjerate da miruje i šuti u školskoj klupi, ako je glavna poruka sustava “memoriranje je najbolji put za izvrsnost”, a postavljanje pitanja, razmišljanje i kritiziranje jednostavno nije njezin posao; ako je potom mjesec dana nakon što je izašla iz takvog sustava zavežete na kolac mature i zatražite da odgovor na ispitu koncipira na način da razmisli i objasni, ta je osoba, rekla bi pokojna baba Roza, mam mrtfa. A to je tako zato što je prethodne četiri godine u 10 do 14 predmeta, svih redom jednako važnih, morala umemorirati nevjerojatnu količinu podataka koji joj, osim za ocjenu na testu i spokoj roditelja, dobrim dijelom nikad više neće trebati.

I, zašto bi sada - pod uvjetom da majka nije iskeširala 6000 kuna za privatnu pripremu ili ju je škola sama ponudila svojim učenicima, učenik na maturi znao činiti nešto što sustav nije tražio od njega? Kako uopće očekivati da od nevjerojatne mase nepotrebnih informacija infiltriranih u četiri godine uspješno riješi i objasni odgovore na 28 pitanja?

Ne odnosi se ovaj obrazac poučavanja na sve škole. I u tome jest problem. Svaka je škola priča za sebe. Nitko, od najstarijeg sindikalca, školskog savjetnika do prosvjetnog inspektora, kamoli ministra, nema pojma što se zapravo događa u školama. One su prepuštene same sebi, kao i profesori, izmrcvareni trećom ili petom najavom velike reforme, od koje već sada dobar dio njih ne očekuje puno. Stvari dodatno pogoršavaju izjave o blagodatima Škole za život koja će sve promijeniti, podići uspjeh na maturi i PISA testovima, svima pružiti jednake šanse pa će nam djeca u škole ulaziti sretna.

Odgovor na pitanje tko je kriv za sve lošije rezultate na maturi ne može biti jednostavniji: nemamo glupu djecu, nemamo loše profesore, niti su sastavljači ispita preko noći postali nadobudni. Kriva je kronična nesposobnost obrazovne politike da u sustav unese kvalitetne promjene kakve je predlagala struka.